Političari u Bosni i Hercegovini desetljećima stvaraju atmosferu neprijateljstva, straha i podjela. Manipulacijom podgrijavaju mržnju među narodima, koje uvjeravaju da su neprijatelji upravo oni koji pripadaju drugoj naciji ili vjeri. Za to vrijeme, građani su sve gladniji. Međutim, uprkos političkim igrama, ljudi pokazuju sve veću solidarnost i spremnost da pomognu jedni drugima.
Tekst: Melani Isović; Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba
Svijetli primjer humanosti i brige za svoje sugrađane su humanitarna organizacija „Mozaik prijateljstva“ iz Banjaluke i „Pomozi.ba“ iz Sarajeva, koje su svojim djelovanjem postale simboli nade i zajedništva. Fokusirajući se na potrebe svojih korisnika, oni svojim primjerom pokazuju da građani mogu da stvaraju pozitivne promjene u društvu, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, i uprkos političkim podjelama.
U prostorijama „Mozaika prijateljstva“ u Banjaluci, užurbano je od samog jutra. Stižu stotine hljebova, volonteri se raspoređuju na različite zadatke. Upravo je njihova predanost presudna u radu javne kuhinje koju vode. Uz miris hrane, širi se i poruka da svako zaslužuje dostojanstven život. Sve se dešava pod budnim okom Miroslava Subašića Kaspe, osnivača i voditelja „Mozaika prijateljstva“. Čim nas je ugledao, počeo je da govori koliko je važna saradnja dve humanitarne organizacije.
“Dosta ljudi ne zna da je tokom pandemije najviše pomoći stizalo upravo iz Sarajeva, odnosno od „Pomozi.ba“. Pored toga, posljednjih, više od godinu dana, svakog vikenda obezbijede komplet namirnice za obroke”, ističe Subašić.
„Mozaik prijateljstva“ posebnu pažnju posvećuje obilježavanju vjerskih praznika, svih naroda. Tih dana svoj prostor organizuju kao restoran. Pripremaju kolektivni ručak za sve koji žele da dođu, te im je upravo zato potrebna veća količina hrane, ali i poslastica koju pretežno nemaju u svakodnevnom jelovniku.
“Stanovnici grada Banjaluke takođe ne znaju da hranu za Uskrs, Vaskrs i Bajram većinom pokriju iz „Pomozi.ba.“ I radi njih korisnici javne kuhinje dobiju veće količine mesa”, napominje Subašić.
Nakon što su vidjeli da je njihovo vozilo dotrajalo, a bez njega ne mogu da idu na teren, organizacija „Pomozi.ba“ donirala je „Mozaiku prijateljstva“ novi automobil.
“Iz Pomozi.ba znaju da nedeljom idemo na teren, da dostavljamo hranu. Naše tadašnje vozilo je bilo prilično uništeno, ponudiili su se da nam doniraju novo. Da budem iskren, nisam vjerovao. Kada su dovezli auto registovano na naše ime, ja i dalje nisam vjerovao da je to naše auto”, objašnjava Subašić.
Tokom posljednjih desetak dana, korisnici javne kuhinje „Mozaik prijateljstva“ u Banjaluci, dobili su osam tona mesa, upravo od „Pomozi.ba“ iz Sarajeva. Jer glad i humanost ne poznaju entitetske granice, koje zlonamjernici uporno pokušavaju da podignu.
“Skoro me zovu iz Sarajeva govore mi: ‘Miroslave, stiže ti osam tona mesa’. Pitaju me: ‘Imaš li frižidere?’ Sav ponosam govorim da imam sedam. Razgovor dalje teče:'Imaš li ti hladnjače’. Govorim mu odakle nam hladnjača, pa su mi rekli će razmišljati o tome da Mozaik ima i hladnjaču. Ne mogu da vjeruju da ih nemamo”, kroz smijeh govori Subašić.
Javna kuhinja “Mozaik prijateljstva” godišnje od Grada Banja Luka dobija 12.500 KM. Ta sredstva nisu ni približno dovoljna za potrebe gladnih ljudi koji se oslanjaju na njihovu podršku. Taj novac ne može da pokrije ni jedan mjesec rada njihove javne kuhinje.
“Plin ovdje košta između 300 i 500 KM mjesečno. Imamo javno kupatilo, dnevni centar za stara lica, dnevni centar za beskućna lica, ovde puno ljudi dođe da se kupa, struja je najmanje 300 KM. Dnevno podijelimo 300 hljebova. Broj korisnika se povećava pogotovo poslije poskupljenja. Borba je svakodnevna. Potreba za hranom među ljudima je velika”, objašnjava Subašić.
Uprkos ograničenim sredstvima, “Mozaik prijateljstva” opstaje zbog dobrih ljudi. Čak i najmanja donacija je značajna za njihov opstanak. I oni zaista opstaju upravo zahvaljujući donacijama građana.
“Ja sam sretan kada vidim da malo dijete donese hljeb u kesi, da damo kome je potrebno. Mi postojimo zbog donacija dobrih ljudi. A naš je cilj da ‘Mozaik prijateljstva’ bude samoodrživ. Skoro je donešen novi zakon o socijalnom preduzetništvu i Mozaik prijateljstva tim zakonom nije dobio ništa”, naglašava Subašić.
Njihov rad prepoznala je najveća humanitarna organizacija u Bosni i Hercegovini, “Pomozi.ba”, koja im redovno pomaže.
„Saradnja između dve javne kuhinje je i te kako važna, kako zbog prijateljskog odnosa partnerskih organizacija, tako i zbog ljudi u socijalnoj potrebi, što je od svega i najbitnije. Oni žive na rubu siromaštva, većina njih ima samo ono što im zajedno i samostalno obezbjedimo“, ističe Binas Mašić iz Pomozi.ba.
Humanitarna organizacija „Pomozi.ba“ nesebično pruža pomoć gladnim Banjalučanima svake sedmice, tako što doniraju namirnice za 1.400 obroka u kuhinji „Mozaika prijateljstva“. Pored toga, svakog dana nahrane hiljade gladnih ljudi u BiH, u sklopu svog projekta „Obrok za sve“. Pomažu i građanima Kozarske Dubice sa 20 obroka svakog dana. Kada se sve sabere, mjesečno podijele oko 40.000 obroka gladnim građanima Bosne i Hercegovine.
„Većina donacija koje su bile prema ‘Mozaiku prijateljstva’, bile su u prehrambenim proizvodima: voće, povrće, meso, ulje, brašno, krompir … U periodu od kada im pomažemo, do sada je donirano ukupno oko 100 tona prehrambenih proizvoda. Pored toga i automobil za potrebe organizacije, a najviše za podjelu obroka na adresu“, objašnjava Mašić.
Svakodnevno svojim djelovanjem pokazuju kako treba da izgleda solidarnost prema ljudima kojima je pomoć zaista potrebna.
„Kada se male ruke slože, sve se može. Perspektivu na bolje i te kako mijenjamo. Svojim postupcima otvaramo oči i drugim ljudima da se solidarišu i pomažu rad naših organizacija, a u konačnici krajnjih korisnika. Bez dobrih ljudi, teško da bi ovo sve funkcionisalo. Mnoštvo je drugih kuhinja koje pomažemo na razne načine i razne projekte. U proteklom periodu smo kroz „zimsku akciju“ pomogli 30 pravnih lica (od koji je 10 javnih kuhinja) sa preko 250 tona hrane, hiljade i hiljade krajnjih korisnika. Jedini i najbitni moto kojim se vodimo jeste — imamo samo ono što damo“, za kraj zaključuje Mašić.