„Mislim da se poezija rodila iz neke potrebe da postoji nešto drugačije od onog što imam.“
Tekst i fotografije: Emel Kovačević
Kazala je ovo u razgovoru za eTrafiku Sandra Cvitković, mlada pjesnikinja i profesorica hrvatskog i engleskog jezika iz Glamoča. Osim posla u školi, Sandra piše pjesme, a do sada ima dvije objavljenje zbirke pjesama. Prva knjiga „Lucidni zapisi“ donijela joj je književnu nagradu za mlade pjesnike „Zdravko Pucak“. Nakon nje, nedavno je objavila zbirku pjesama „Kako zaštititi djevojčice od pogibije“.
„Kad sam bila dijete, rano sam počela gledati filmove, i prije nego što sam shvatila kako svijet funkcionira. Vjerovala sam da postoje mjesta kao da je sad 19. stoljeće u njima. Vjerovala sam da tako izgledaju zgrade, da se ljudi drugačije ponašaju. Kada sam shvatila da takav svijet ne postoji, onda sam ga sama izmislila. Mislim da se poezija rodila iz neke potrebe da postoji nešto drugačije od onog što imam“, objasnila je književnica što ju je zapravo motiviralo da počne pisati knjige.
Sandrine pjesme su prepune emocija u kojima ona govori o svom vlastitom identitetu kao i situacijama koje se dešavaju oko nje. Kao i kod ostalih književnika i književnica, njezine pjesme imaju povezanost sa njenim ličnim životom.
„Čak i kad su u totalnoj suprotnosti sa tim životom, opet su u nekom odnosu. Pjesnik, ili negira nešto, ili ispovijeda nešto svoje, ili tuđe i da jedino nešto što se dogodilo, može nekoga potaknuti. Nije bitno da li se to dogodilo meni, tebi, u mojoj mašti… Dogodilo se“, ukratko nam je objasnila.
Pjesnikinja trenutno živi u Glamoču, iz kog se većina stanovništva iseljava. Međutim, smatra da je tu problem nezainteresiranost mladih. Kao profesorica u srednjoj školi „Tin Ujević“ u Glamoču, na različite načine, zajedno sa svojim kolegama, trudi se omogućiti učenicima različita putovanja, kao i zainteresirati ih na različitim poljima. Također, smatra da je Glamoč zapravo mjesto koje je idealno za pisanje, pisanje o realnosti.
„Mislim da su ovakva podneblja idealna za pisanje, zato što dosta toga nije u redu, jednostavno moraš pisati, moraš na neki način reagirati, nerado to priznajem. Trudim se raditi neke pomake u školama po uzoru na neke svoje profesore. Dosta razumijem tu nezainteresiranost danas. Prilično je jasno da moramo mijenjati neke stvari, ako želimo da zainteresiramo bilo koga za bilo što“, rekla je Sandra.
Osim poezije, pjesnikinja je prije nekoliko godina pisala kratke priče, koje su objavljenje u zborniku Biber. Trenutačno radi na romanu, koji je krenula pisati nakon što su se životne situacije u njenom životu posložile, kao i razmišljanja.
„Htjela sam se od poezije i sebe okrenuti nečemu drugom. Mislim da je roman zanimljiv teren za preispitivanje sebe, koliko smo u stanju razumjeti druge ljude, njihove situacije, koliko smo u stanju sagledati nešto iz druge perspektive“, dodala je.
U Glamoču je u posljednjih nekoliko mjeseci zabilježeno nekoliko samoubojstava. Većinom su to teme o kojima ljudi izbjegavaju pričati i teme od koji većina ljudi okreće glavu. Međutim, mlada pjesnikinja svojim pjesmama pokušava da podigne svijest o važnosti mentalnog zdravlja.
„Problem je što je kod nas sve tabu, i kada se spomenu takve teme ljudi se vješto izmiču, nažalost, neugodno im je pričati o tome. Ja mislim da je tu glavni problem. Mislim da mi kao društvo treba otvorenije da pričamo o tome“, navela je ona.
U nastavku pročitajte dvije pjesme koje nam je Sandra ustupila za objavu.
Odsustvo tuđih mirisa me oslobodilo
Toliko me žaloste svi ti dječaci koje smo primorali da odrastaju dok još nije trebalo
Kao ispra(v)nije verzije nas samih
U Amsterdamu umjesto izlazaka sunca iščekuju futurističke nadvožnjake za kraj
Bez koliko smo ih samo prizora puštali da odrastaju
Uz stalnu brigu da ne zakasne na časove koje smo držali o imaginarnim bitkama i nasmijanim oficirima
Uz visoki faktor kao podsjetnik da je sunce koje živi na otocima obična štetočina, neobazriva kao i lokalno stanovništvo
Iz svakog savjeta vrebala je neman koja nije znala kad da stane
A možda smo im samo trebali čitati o zemljama čiji mještani stanuju u ateljeima dnevnim sobama koje borave u izlogu
Sad već i ne preostaje ništa drugo nego ih pustiti da dokumentiraju u kojem smjeru odlaze nadvožnjaci.
Preminuo je glumac Davor Janjić poznat po ulozi Nihada u Ovo malo duše
Ovo malo duše nije moja ideja niti moje rješenje
Počeli su umirati odnosi u kojim sam se nalazila.
Grad koji je bio moja kuća odjednom je postao pun nekakvih uljeza.
Filmovi koje smo gledali poprimili su ton lakrdijaša…
Prazan stan u kojem si ostao.
Nije bio tako prazan kao ono što si ostavio za sobom.
Mostovi na kojim sam shvaćala da se sve vode
s vremenom dotiču, vjerovala sam da se i ljudi koji vole, barem vremenom, dotaknu.
Ja sam se samo spoticala o iluzije.
Dok su drugi ljudi iščekivali da odu iz ove kasabe, ja sam se samo htjela vratiti kući.
Vjerovala sam da je kuća u brzom autu Tracy Chapman, i da za nas dvoje i nije potreban veći auto, i kad se pokvari usred neke egzotične zemlje.
Dovući ćemo ga negdje odakle ćemo stići kući…
Kad je sve to krenulo odlaziti od mene, plašila sam se da odlazim i ja.
Ali znaš šta? Ja ipak ostajem
Navikla sam se na tebe, na tebe i svoje vanjske radove.
Navikavala dok doktori nisu utvrdili unutarnje krvarenje u ovo malo duše.