U selu Kovačevci, nedaleko od centra opštine Glamoč, živi žena kojoj su 24 časa u danu malo.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Svoju priču Amela Smajić započinje 2019. godine, kada se odlučuje okušati u ručnoj izradi torbi od sintetičkog makrame konca na kanvas plastici. Zbog nedostatka slobodnog vremena, samouka Amela svoju ideju sprovodi u djelo tokom pandemije virusa korona.
„Naručila sam materijal samo za jednu torbu, čisto onako da probam za svoje potrebe. Ta torba se radila otprilike tri mjeseca preko drugih poslova, bila mi je prosto ubijanje vremena“, govori ona.
Svoj ručni rad je podijelila na Fejsbuk profilu i odmah je stigla prva narudžba. Nakon nje, nizale su se veće, koje su zahtijevale više vremena. Nailazila je na prepreke koje je sama prelazila uz pomoć interneta. Danas izrađuje tri dimenzije torbi, a po zahtjevu zna izraditi torbu u bilo kojoj željenoj veličini.
„Sama sam vidjela gdje je greška, šta mogu popraviti i kako. Vodila sam se time da ono što nije lijepo mom oku nije ničijem, tako sam sama ispravljala greške i učila na njima“, ističe za eTrafiku.
Iz malog mjesta poput Glamoča, vrlo je teško plasirati ovakve proizvode. Međutim, u ovom slučaju su se trud, rad i upornost isplatili. U periodu kada je pandemija bujala, torbe su ipak pronašle put do zadovoljnih kupaca i od tada, Amela je izradile na stotine torbi.
„Nema gdje ih nema. U objavi često napišem moje su torbe rasute po svijetu, jer stvarno ih ima svugdje na planeti“, govoir nam šaljivim tonom.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Znatiželja ovoj ženi nije dopuštala da se zaustavi samo na izradi torbi, pa svoju vještinu proširuje i na izradu korpica i ukrasnih kutija za nakit. Potražnja za korpicama je najveća za vrijeme Uskrsa i u periodu izrade adventskih vijenaca.
„Ove godine sam uplela svjećice u korpicu što je izavalo lavinu pozitivnih komentara“, kaže nam Amela.
U međuvremenu, njena majka Esma, uz stočarstvo pokreće mali biznis izrade svadbenih cvjetova, a Amela se spontano priključuje. Danas njihovi cvjetići putuju unutar cijele Bosne i Hercegovine, ali i van njenih granica.
„Najmanja narudžba je 100 cvjetova, a najveća je bila za jednu veliku svadbu u Srbiji gdje smo napravile 700 cvjetova. U takvim slučajevima svi se angažujemo, mama, sestra i ja. Gdje je puno ručica, brzo se uradi“, ističe sa osmijehom.
Uz pomoć Jutjuba i svoje volje započela i izradu bidermajera. Kako izgledaju cvjetići i bidermajeri, možete da pogledate na Fejsbuk stranici.
Pored svih obaveza, Amela je jedna od glavnih majstorica za kolače na području ove opštine. Od 14-te godine pokazuje interesovanje za kuhinju, peciva i kiflice, a u braku započinje sa usavršavanjem poslastica. Od 2020. godine, njeno umijeće je na jako visokom nivou.
„Dok se nisam udala nisam znala kolač napraviti kako treba, ali to dolazi sa godinama i sazrijevanjem, kao i sve u životu“, govori za portal eTrafika.
Motivacija za ozbiljan rad je bila torta koju je radila za rođendan sinu svoje poznanice, gdje je zahtjev bio da torta bude plava i da na sebi ima ilustraciju auta. Ta torta i reakcije na njen izgled bili su okidač za ulazak u svijet poslastica. Zahtjevi za složenije torte su iziskivali više truda, znanja, prakse i ulaganja u materijale.
„Što se tiče posla, moje dvije velike ljubavi su konac i kuhinja, ali to je uvijek bilo unutar našeg domaćinstva. Torte sam pravila i ukrašavala za naše privatne proslave i praznike, ali nekome drugom je sasvim drugačija priča. Ta torta je bila vjetar u leđa i zahvaljujući toj ženi danas sam tu gdje jesam“, govori ponosno.
Dobar glas se daleko čuje, riječi hvale se prenose, pa tijekom cijele godine narudžbe pristižu. Najveća gužva je za vrijeme praznika i danima kada se u Glamoču proslavlja punoljetstvo. U martu ove godine, za jedan dan trebalo je da isporuči sedam torti, od kojih je jedna bila na tri sprata.
„Bila je situacija, dan pred Bajram, nije bilo struje od 11 do 17 časova. Ustala sam prije pet sati ujutro, obavila poslove na farmi i od 8 do 11 časova sam ispekla 16 kora i napravila osam krema, kako bih sve stigla na vrijeme“, govori nam.
Amela i njen suprug imaju farmu od 27 krava, pa svaki radni dan počinje u pet časova ujutru. Nakon muže krava, čišćenja štale i predavanja mlijeka u mljekaru, slijedi povratak kućnim i svakodnevnim obavezama.
„Ne znam ni sama kako sve stižem, dovoljno je da kažem da spavam pet sati dnevno. Život na selu je takav da uvijek posla ima. Imamo svoj jutarnji ritual od 8 do 9 časova, kada pijemo kafu i niko nas ne dira. Kad napunimo baterije idemo dalje u radni dan“, govori sa smiješkom na licu.
Život u malom mjestu je zaista izazovan za bilo kakve uspjehe, jer je tržište jako malo zbog broja stanovnika, ali pravi kvalitet je zaista prepoznatljiv i veoma podržan.
„Ključno je da se čovjek nečim zabavlja“, govori Amela sa osmijehom za kraj razgovora.
