U srcu šume u Glamoču, Samir Karahodžić potpuno sam stvara vlastitu bajku. Ali ne samo za svoje, već i za potrebe svojih sugrađana.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Posljednjih 12 godina, Samir Karahodžić svoje dane provodi uz jezero Busija, koje je okruženo šumom. Bez signala, u cvrkutu ptica i šumu grana, pronašao je svoj mir i način da oživi slike iz djetinjstva.
„Sa 13 godina sam bježao od kuće da bih dolazio ovdje na jezero. Dolazio sam dugo kao dječak, tu smo se učili plivati. Za vrijeme rata sam otišao u Njemačku i kad sam se vratio jezero je bilo prazno, brana se začepila i izraslo je dosta grmlja i drveća“, govori sa sjetom u glasu.
Prisjeća se kako je pješačka staza do jezera nekada bila potpuno prohodna, ali u međuvremenu je izraslo mnogo novih stabala, a od nekadašnjih skakaonica više nije bilo ni traga. Samiru su uspomene svakodnevno navirale, pa je odlučio da ih ponovo oživi.
„Kompletan dio desne obale je bio ogoljen, samo je jedna mala skakonica bila tu. O njoj sam često razmišljao i ta misao mi nije dala mira“, priznaje.
Započeo je sa krčenjem staze do jezera, a zatim je na red došla desna obala i izvlačenje grana iz vode. Kaže, da je uglavnom sam radio, ali bilo je situacija kada se i poneki tinejdžer uključivao u njegove radne akcije. Kada je obala dobila obrise svoga nekadašnjeg izgleda, uslijedila je prva izgradnja.
„Prva skakaonica koju sam sagradio bila je srušena, ali ja nisam odustajao od nje. Svaku iduću koju sam gradio, skokom sam i otvorio“, govori ponosno i sa osmijehom.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Uz skakaonicu je napravio prostor za sjedenje i postavio ljuljašku, koju je ručno ispleo od manile.
„Stol koji sam postavio u početku, pored skakaonice, često sam nalazio u jezeru ili u dijelovima, ali nisu mogli i ne mogu porušiti koliko ja mogu napraviti, bez da im uopšte zamjerim“, ističe.
Na vandalizam se ne obazire već odavno. Naprotiv, ne dozvoljava da ga bilo šta pokoleba u njegovim vizijama, pa svoje planove proširuje izgradnjom splava.
„Pokojni Branimir Meseldžija je napravio prvi splav. Međutim, bio je star i tonuo je pod težinom jednog čovjeka, pa sam došao na ideju da kupim materijal i napravim novi, kako je i bilo“, pojašnjava nam.
Materijal koji mu je kod kuće bio višak, vremenom je donosio na jezero. Uklapao ga je da čini funkcionalnu cjelinu, pa je danas tu kućica na sprat, koja ima i terasu.
„Uvijek sam gledao da je sve što jednostavnije, prvo sam zamišljao kako da sklopim sve dijelove, a onda je slijedila realizacija, najbitnija mi je uvijek funkcionalnost“, objašnjava Samir za eTrafiku.
U kućici ima i deset malih sijalica koje se pale preko minijaturnog solarnog panela, koji je dobio na poklon, a vrata kućice su uvijek otvorena za sve dobronamjerne posjetioce. Na raspolaganju su im kafa, čaj, začini i posuđe, a ukoliko je i domaćin prisutan, tu je onda i čašica razgovora.
„Sve je uvijek otvoreno da se ljudi posluže. Ako neko hoće da ostavi od sebe nešto drugima na raspolaganje, bujrum, Ako neće, ne mora. Neka samo ostavi uredno“, napominje ovaj dobronamjerni čovjek.
Dugo godina je liječen od Parkinsonove bolesti, koja se ispostavila kao pogrešna dijagnoza. Sada zdravstveno stanje kontrolira terapijama, a zapravo boluje od Wilsonove bolesti koja je jako rijetka, jedan oboljeli na 50.000 ljudi. Uz bolest, došao je i devedeset postotni invaliditet.
„Ja sam se ovdje preporodio nakon što su mi u Zagrebu otkrili pravu dijagnozu, ali nikada nisam izgubio volju za dolaskom na jezero. Uz sve prepreke, ja sam ovdje sjekao, krčio i rušio. Ne znam šta je bol, ovo me sve samo ojačalo“, optimistično govori Samir.
U jezeru Busija plivaju šaran, linjak, klen i pastrmka, pa su pored kupača, Samiru često društvo i ribolovci. Svake godine se sve rijeđe priključuje kupačima, iako je temperatura vode ljeti 20 stepeni. Uz dočekivanje posjetilaca, pecanje i izgradnju, vremena za kupanje je svake godine manje.
„Cijele godine sam ovdje, od 365 dana tu sam sigurno 260, i to me istinski ispunjava. Uvijek svira dobra, stara muzika, voda za kafu stalno vrije, a uvijek je tu i fildžan viška“, ističe domaćinski.
Nedaleko od jezera, nalaze se dva rezervoara za vodu, od kojih ide potok pitke vode za ljude, a divlje životinje žeđ gase u jezeru. Svakodnevno susreće lisice i zmije, a jedne godine je imao priliku susresti se i sa medvjedom.
„Ne strahujem od životinja, ali nije mi bilo baš najprijatnije te godine kad sam vidio medvjeda, sa druge strane kako se kupa u jezeru. No, ubrzo me prošla ta nelagoda“, govori.
Sve što nudi je od srca i potpuno besplatno. Posjetioci iz dijaspore nekada u znak zahvalnosti jednu šolju kafe plate velikom novčanicom, ali njemu više znači ugodno društvo. Sretan je kad vidi mogućnosti koje je otvorio drugima.
„Ovdje sam pronašao svoj mir. Bude mi žao kad vidim koliko današnja omladina nema osjećaja za ljepotu, mada mislim da je sve do kućnog odgoja. Moj moto je živjeti sa prirodom i biti njen dio“, kaže Samir sa osmijehom za kraj našeg razgovora.
