„Ne pamtim vrijeme kada me nisu vezivali uz umjetnost. Kada je trebalo nešto osmisliti i nacrtati, podrazumijevalo se da ću to ja odraditi. Te situacije mi nikada nisu teško padale i bile su redovna pojava od djetinjstva.“
Piše: Goran Dakić; Foto: Staša Peslać
Ovo u razgovoru za eTrafiku kaže akademska slikarka i grafičarka Nikolina Peslać. Ona priča kako je sve ostalo nadomak svijesti, do trećeg razreda srednje škole, kada je igrom slučaja upoznala tada studente, a danas umjetnike Miodraga Manojlovića, Nenada Maleševića i Radenka Milaka.
„Oni se skoro sigurno ne sjećaju da su uticali, ali slušajući njihove razgovore o umjetnosti prepoznala sam da želim biti dio tog svijeta odmah, tada i zauvijek. Počela sam crtati svakodnevno. Želja je poprimila takve razmjere da sam se iste godine i bez ikakvih dokumenata krišom priključila kandidatima koji su polagali prijemni ispit na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci. Crtala sam uz njih ravopravno dok me nisu otkrili i pozvali u studentsku službu na razgovor“, kaže naša sagovornica.
Šta se dešavalo nakon tog poziva?
Tamo su mi objasnili da moram biti strpljiva i da se vratim kada završim srednju školu. Primili su me na prvom sljedećem prijemnom ispitu, na odsjek za grafiku koja je u najužoj vezi sa crtežom. Nakon završenih osnovnih studija završila sam magisterij i nikada ne isključujem dalji nastavak obrazovanja. Na našoj skromnoj likovnoj sceni prisutna sam već duže kroz samostalne, grupne izložbe i veliki broj likovnih kolonija.
Da li je crtanje kod nas precijenjeno ili potcijenjeno?
Crtež po svojoj prirodi i ne pokušava da se razmeće i takmiči. Mislim da je sasvim zadovoljan činjenicom da je kičmeni stub svake temeljno razrađene slike ili grafike, a da u isto vrijeme može mirno opstajati i sam.
Koji su motivi koji te najviše okupiraju?
Potpuno sam i neizlječivo okupirana prirodom kao osnovnim motivom prilazeći joj sa manje ili veće udaljenosti, prvo iz uloge višegodišnjeg izviđača, planinara, a potom i zaljubljenika u mikologiju i svijet samoniklog, jestivog i ljekovitog bilja. Ne vidim kraja interesovanjima te vrste. Drugi motiv je čovjek, kao dio prirode kome iz tog razloga oduzimam individualnost, svodim ga na anatomiju izostavljajući pri tome kožu kao prvu liniju odbrane ljudskog tijela.
Dok sa jedne strane on ostaje ranjiv, potencijalno ugrožen i upozoren na oprez, sa druge strane ga istim potezom razrješavam i oslobađam tereta iskustava, da se može neopterećen prepuštati ljepotama koje su sadržane u prirodi i životu u cjelini. Traganje za balansom između ta dva stanja provlači se između linija, nekada manje, a nekada više uspješno. Svojevoljno ne pratim mračne i sumorne tokove svakodnevice, niti me oni motivišu. Svaka sličnost sa njihovom pojavom u mom radu je slučajna.
Kažu glasovi da ti nijedan svoj rad nisi prodala i da si ih sve poklonila? Zašto?
To nije daleko od istine, ali nije u potpunosti ni tačno. Iskustva su različita i mnogobrojna, kao i kod svih umjetnika koji se prvo bave oblikovanjem svog izraza, a tek nekad kasnije stidljivo i njegovim vrednovanjem. U slučaju kada sam radom razrješavala neke svoje unutrašnje konflikte i prevazilazila ih tako, znala sam pokloniti te radove. Bilo je i mnogo primjera dobre saradnje, kao što je bio slučaj sa Muzejom Kozare iz Prijedora kome sam poklonila cijelu izložbu.
Koliko ti je starih radova ostalo?
Ne mnogo. To je jedan od razloga zašto sam sada više vezana za ciklus koji radim. Naizgled jednostavan medij, drvene bojice, usmjerile su me, disciplinovale i naučile da se prema svom radu postavim sigurnije. Takođe mi stalno namiguju da uvijek ima granica za pomjeranje i da može još bolje.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Baviš se i gljivarstvom. Vodiš dnevnik u koji zapisuješ koje si sve gljive do sada pronašla. Zašto i koliko si gljiva do sada pronašla? Koje je najčudnije mjesto na kojem si pronašla gljive?
Zaista sam nastojala da toj temi prilazim sa najvećim oprezom i da poštujem stručne izvore koliko sam u mogućnosti, stavljajući anegdote i brojke u drugi plan. To se lako pretvori u strast, ali zahtijeva stalno prisutnu svijest o mogućim posljedicama. U najčešćem slučaju, biram da se ograđujem od dijeljenja znanja te vrste sa drugim ljudima da ne bi pomislili da je dovoljno par riječi i jedna šetnja za raspoznavanje i konzumiranje neke vrste. Svakom ko se upusti u tu avanturu neće biti teško da pređe i desetine kilometara za jednu ili nijednu gljivu. U potrazi za blagom godinama se otkrivaju, a poslije od svih kriju ta tajna nalazišta.
Pod brojem tri su tetovaže. I sebe si tetovirala. Kada i zašto si počela sa tetovažama i da li se i dalje baviš time?
Tetoviranje me zainteresovalo nakon ličnog iskustva. Godinu dana u svijetu tetoviranja bilo je dovoljno da shvatim koliko je to zahtjevan zanat i da iziskuje potpunu i dugotrajnu posvećenost, a zauzvrat nudi vrlo spor i neizvjestan napredak. Činilo mi se da nemam to vrijeme, naročito uporedo sa mojim stalnim poslom koji je terenski i pokriva četiri škole i mojim željama da se prvenstveno ostvarim kao umjetnica.
Predaješ i u školi. Da li ima talentovanih učenika i da li se talentovanima posvećuje dovoljno pažnje?
Zaposlena sam u obrazovanju petnaest godina. Talentovanih učenika nesumnjivo ima. Smatram da talenat samo omogućava bolju startnu poziciju u odnosu na one kod kojih nije izražen. U nedostatku discipline, volje za natprosječnim radom i dozom zdrave ambicije, on rapidno gubi na vrijednosti. Vrednujući prvo rad na korak ispred talenta, sigurna sam da je obezbijedilo mojim učenicima sedam prvih nagrada na republičkom nivou u prethodnih par godina. U zadnje vrijeme intenzivirani su napori od strane nadležnih institucija za širu podršku nadarenoj djeci u okviru školovanja.
Da li si zadovoljna odnosom države prema umjetnicima?
Ako samo uzmemo u obzir činjenicu da je veliki broj likovnih umjetnika zaposlen u školstvu, a da su časovi umjetnosti svedeni na minimum, pozicija tog umjetnika koji mora pronaći zaposlenje u četiri i više škola da bi ostvario normu, sigurno nije zadovoljavajuća. Raspon potrebe za kreativnim umovima u svim segmentima života je nesaglediv. Učiti nekoga da zahvaljujući likovnoj kulturi stvori ideju i uspješno prođe put do njenog ostvarenja uz paralelan razvoj istrajnosti, preciznosti, discipline i sve tako do osjećaja samostalnosti — trebalo bi biti važnije nego što jeste trenutno.