“Na početku karijere fudbalskog sudije nisam mogla da zamislim da ću jednog dana imati priliku da sudim evropske utakmice. Vremenom su ciljevi postali jasniji i potajno sam se nadala da ću kao i moje koleginice imati FIFA znak. Svaki sudija, a pogotovo djevojke u suđenju, žele jednog dana da sude utakmice van granica Bosne i Hercegovine. Svakako da mi priznanje znači, ali ovo nije samo moj uspjeh nego uspjeh svih koji su bili uz mene tokom mog ‘rasta’ na polju suđenja.”
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Mioljub Nešić
Rekla je ovo u razgovoru za eTrafiku Vesna Miletić iz Pala, koja je nedavno dobila FIFA (Svjetska kuća fudbala) znak. Miletićeva će u ovoj godini obavljati ulogu glavnog sudije na fudbalskim terenima širom Evrope kao predstavnica Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Suđenje nije osnovno zanimanje tridestdvogodišnjakinje. Docent je na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, gdje studentima predaje sa velikm uspjehom. Radila je doktorat na Institutu za nuklearne nauke „Vinča“ u Beogradu, Institutu od nacionalnog značaja za Srbiju, Pored toga u mlađim danima bavila se i fudbalom. Igrala je za SFK “Sarajevo 2000” i mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Miletićeva je govorila o tome da li će se suđenjem na višem nivou dodatno razviti kao djelilac pravde na travnatim terenima.
“Vjerujem da je prirodno i normalno kada se napreduje na poslu ili hobiju da se pojavi dodatna motivacija i ambicija za što kvalitetnijim usavršavanjem. Svaki napredak i veći rang u suđenju dovodi do razvijanja i rasta ličnosti na svakom polju, a pogotovo u suđenju. Ne smatram Premijer ligu i utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine manje bitnim, ali vjerujem da nivo na kom se nalazim i utakmice koje dolaze podrazumijevaju maksimalnu ozbijnosti i posvećenost. Sve je manje prostora za greške”, kazala je Miletićeva.
Da li se vidite jednog dana u Ligi šampiona ili na Svjetskom prvenstvu, koje mečeve želite da sudite?
Svakako da bih voljela da sudim i nije nedostižno. Kao što svaki fudbaler sanja da igra u Ligi šampiona i Svjetskom prvenstvu, vjerujem da je i san svakog sudije da sudi na velikim takmičenjima. Teško mi je izdvojiti koji duel mi je poseban, od svih liga petice za nijansu više volim špansku ligu (La liga). Nadam se da ću jednog dana imati priliku da sudim u Španiji.
Koliko je teško biti fudbalski sudija ženskog pola, da li bude dobacivanja sa tribina i ima li pozitivnih iskustava?
Sa sigurnošću mogu reći da suđenje nije jednostavan poziv, pogotovo za djevojke. Autoritet na terenu je ključna stvar, a svjesni smo da autoritativan stav ne zavisi samo od pola nego i od ličnosti. Suđenje, kao i svaki drugi posao, nosi sa sobom prijatne i neprijatne situacije, ali vremenom se čovjek navikne. Naravno da postoji dobacivanje sa tribina, no komentari postoje i kad sude momci. Trudim se da ne razmišljam o stvarima van terena i raduje me što nisam primjetila da treneri i igrači manje poštuju moje odluke zbog činjenice da sam djevojka.
Da li je teže suditi utakmice muškog ili ženskog fudbala?
Iz sezone u sezonu shvatam da nema lakih utakmica. Postoje utakmice koje su manje ili više zahtjevne, bez obzira na to da li su u pitanju momci ili djevojke. Ko želi na svakoj utakmici može nešto novo naučiti.
Igrali ste fudbal i za mladu reprezentaciju BiH i SFK „Sarajevo 2000“. Kako je došlo do toga da sa igranja fudbala pređete na suđenje?
Vrlo sam ponosna što sam imala priliku da igram za svoju državu. Tokom fudbalske karijere nisam nikad razmisljala o suđenju. Smatram da svaki fudbaler treba da pruži maksimum na terenu i pokaže svoje kvalitete, a ne da fokus bude na suđenju. Spletom okolnosti nakon diplomiranja na fakultetu, počela sam da se bavim suđenjem. Moram da kažem, da nisam bila svjesna koliko nisam znala o pravilima fudbalske igre. Biti fudbaler i sudija zaista su dva svijeta različita.
Da li Vam danas nedostaje fudbal?
Nedostaje naravno. Najljepše sam se osjećala kad sam na terenu. Mislim da ne postoje riječi kojima bih mogla opisati ljubav i strast prema fudbalu, kontaktu sa loptom, te žar i želju za pobjedom.
Nemam puno slobodnog vremena, ali volim da svake sedmice pogledam bar jednu utakmicu i to me ispunjava.
Kada je počela Vaša ljubav prema fudbalu i kako ste počeli da igrate?
Mislim da se ljubav prema fudbalu desila na prvi pogled. Kao djevojčlica sam često igrala fudbal sa momcima iz kraja i vjerujem da su oni odigrali bitnu ulogu u mojoj karijeri, kako u fudbalu tako i u suđenju. U mom gradu u tom periodu nije bilo puno djevojčica koje su voljele da igraju fudbal. Kad ste mladi i imate snove i želje koji odstupaju od većine vrlo lako možete odustati od svega, zbog pritiska okoline. Imala sam sreću da su me momci prihvatili i nikada nisu omalovažavali i vrijeđali na terenu. Moj grad nije imao ženski fudbalski klub, pa sam počela da igram za muški fudbalski tim FK „Romanija”. Par godina kasnije igrala sam i za najtrofejniji ženski klub u našoj zemlji, SFK „Sarajevo 2000“ kao i za mladu reperezentaciju Bosne i Hercegovine.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Kako uspjevate da obavljate akademske obaveze i suđenje, da li je nekada to breme preteško?
Naravno da jeste. Nije bilo jednostavno fizički biti prisutan radnim danima na poslu u Istočnom Sarajevu, raditi na doktoratu u Beogradu, te vikendom suditi na terenima širom Bosne i Hercegovine. Kada nešto radite iz ljubavi težak period se lako zaboravi. Smatram da je dobra organizacija ključ svakog uspjeha, kao i da je potrebna mala doza sreće. S obzirom na to da je u pitanju eksperimentalna fizika, tokom pisanja doktorata, morala sam često da boravim na Institutu što je zahtijevalo intenzivne odlaske u Beograd. Sreća je što imam veliku podršku i razumijevanje od strane profesora sa Univerziteta u Istočnom Sarajevu. S obzirom na to da se utakmice pretežno igraju vikendom, mogu da isplaniram radnu sedmicu i prilagodim obavezama na poslu. Motiviše me činjenica da ću na svakoj utakmici naučiti nešto novo, i što imam kvalitetne ljude sa kojima mogu da diskutujem o situacijama poslije utakmice.
Da li ste zbog nauke prestali da se bavite fudbalom?
Tokom osnovne i srednje škole voljela sam prirodne nauke i sport, pogotovo fudbal. Naravno da nije prijatno i lako kada ste na raskrsnici i treba da birate, a želite oboje. Znala sam da nije moguće biti uspješan na oba polja. Možete da budete prosječan student i prosječan sportista. Izabrala sam matematiku i fiziku ispred fudbala. Vrijeme je pokazalo da nisam pogriješila. Ostala je neispunjena želja da igram za evropski klub van svoje države. Sada imam priliku da sudim takve utakmice i na taj način ću ispuniti prazninu koja je ostala poslije prestanka igranja fudbala.
Da li znanja iz fizike i matematike pomognu u suđenju i fudbalu i da li se ove nauke u svakom segmentu života daju primijeniti?
Matematika i fizika se nalaze svuda oko nas. Kad malo dublje pogledamo bilo koju sferu života iznenadićemo se koliko su ove nauke prisutne u svakodnevnim situacijama. Na prvi pogled prirodne nauke i fudbal nemaju zajedničkih tačaka, ali kada se gleda sa stanovišta psihološkog i pedagoškog pristupa imaju dosta toga zajedničkog. Odnos prema studentima u učionici i prema igračima na terenu ima itekako zajedničkih stvari.
Gdje sebe vidite u daljoj akademskoj karijeri?
Posao profesora nije nimalo jednostavan. Zahtjeva stalno usavršavanje i pisanje naučnih radova. Cilj mi je pokazati nadarenim učenicima i studentima da matematika i fizika nisu “bauk” i na što jednostavniji način prenijeti znanje. Želim da se posvetim naučno-istraživačkom radu i doprinesem razvoju Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Da li postoji neki hobi kojim biste željeli da se bavite, a nemate vremena?
Dok sam bila mlađa voljela sam da igram šah, ali odavno nemam vremena za ozbiljne partije.