Rođen u ravnicama Nebraske, Hal Borland pisao je o prirodi sa okom novinara i dušom pjesnika. 1941 počeo je da doprinosi seriji za The New York Times pod nazivom „Editorijali na otvorenom“, u kojoj je uhvatio duboku ljepotu američkih predjela i time naslutio ekološki pokret. Priča je dobila priznanje za jednu od 100 velikih priča koje su obiježile istoriju, navodi sajt Columbia Journalism.
The New York Times, 18. maj 1941. “Sunce, voda, nebo” Hal Borland
Čovjek nikad nije prestar, a rijetko premlad da voli sunce, vodu, nebo, mora, jezera i potoke. Od svih godišnjih doba, proljeće je vrijeme kada misli najjače doživljavaju ove prirodne sile. Proljeće je doba sunca i kiša. Proljećni izlazak sunca daje novo lišće, nove cvjetove, nove pjesme, i budi život. Proljećni zalazak sunca je večernja molitva života, koja zastaje samo da bi uzela dah za novi dan.
I sunce i voda su vodič i pratilac čovjeka od pamtivijeka. Zavade, ratovi, kuga i smrt mogu opustošiti plemena, ali gore, iznad, sunce nastavlja svoje nepokolebljivo kruženje, a dole, sa brda, potoci teku u jezera i mora gdje plima i oseka nikad ne iznevjere.
Kada zemljak dosegene sigurnost, on kaže „Siguran kao izlazak sunca“ ili „Siguran kao što potok teče“. Sunce grije ljudsku krv, i čini da polja cvijetaju; brine se o njegovom vremenu, neminovno grije njegovu vjeru. Vode na zemlji gase njegovu žeđ, hlade i čiste njegovo tijelo; podižu se i postaju oblaci, i padaju u vidu kiše da nahrane njegove usjeve. Sa suncem i zemljom, voda čini osnovno trojstvo života.
Kada se čovjek prvi put pojavljivao na nekoj novoj zemlji, on je odlazio pored vode ili na vodu. On je odlazio niz potoke do jezera, i zemlje preko jezera; isao je niz riječne doline sve do mora. Rijeke su bili njegovi autoputevi, i na njenim oblama i nasipima je gradio svoja prva naselja, a na morskom obalama, pored ogromnog vodenog prostranstva, on je gradio gradove.
Naselja i gradovi su podizani i rušeni, ali voda i sunce ostaju vječni. Stajajući na obali i posmatrajući izlazak i zalazak sunca, ne gledaš samo prirodnu ljepotu, nego i elementarnu silu. Sunce prima boju iz oblaka, ali iz onih oblaka u Hadsonu u nasem dvorištu, iz oblaka usamljenog jezera u visokim planinama, oblaka nemirnog mora i usamljene obale. Ljepota je tu; ali iza ljepote je ponovno potvrđivanje vode koja će zauvijek teći, i sunca koje će uvijek izlaziti.
eTrafika/ Prevod: V. Džudža, foto: journalismcolumbia.edu