Duže od tri decenije stvara i nastupa rok bend „Vrane vrane” iz Živinica. Za 32 godine rada izdali su dva albuma, a njihov put nije bilo lagan ni u sopstvenom gradu.
Tekst i fotografija: Lejla Đogić
Bend je 1993. godine osnovao tada sedamnaesatogodišnji Damir Dačo Nišić, sa Vehidom Aljićem, Aljom Muminovićem i Salkom Butkovićem.
„Jako sam želio svoju gitaru, ali nisam imao novca da je kupim. Sa najboljim školskim drugom jedne večeri sam pričao kako je moj san da kupim gitaru i da sviram. I on podiže stari kauč, kad ono električna gitara njegovog dajdže. Ja sam nju donio kući, ali roditelji nisu imali para da to plate, bilo je to skupo. Otac je prodao tele i još neke poljoprivredne proizvode, i tako smo skupili novac za moju prvu gitaru. Nakon što sam počeo vježbati, problem su bile žice koje se tad nisu imale gdje kupiti, pa sam ih često vezao. Upoznao sam Vehida, koji je imao sličan san kao i ja, da svira bubnjeve. Sjećam se da smo prvi bubanj nabavili za 30 kilograma kukuruza, koji je u to, ratno vrijeme, imao veliku vrijednost”, prisjeća se Damir.
Bubanjevi su zadovoljavali kriterije za vježbanje, ali ne i za nastupe, pa su ovaj instrument morali da pozajmljuju od kolega koji su svirali narodnjake. Uslov su bili zajednički nastupi na igrankama u susjednom selu.
„I tako smo uporedo počeli svirati i narodnu muziku, nastupati na igrankama na otvorenom, kafanama, restoranima, svadbama i onda je to na kraju dostiglo jedan vrhunac tog vremena. Svirali smo sa mnogo velikih estradnih umjetnika, koncerte i turneje. Mi smo napravili svoj prvi rok koncert na Kiseljaku kod Tuzle. Došlo je nešto malo publike. Nastavili smo praviti probe, ali nismo nikako bili ozbiljni što tiče toga, i to je sve trajalo do 1998. godine”, započeo je priču Damir.
Nakon nekoliko godina sviranja, Damir Nišić napisao je i komponovao nekoliko rok pjesama. Bendu se tad priključio Zaim Mušanović te su počeli sa ozbiljnijim radom. Posle mnogo vježbanja i pripreme, 2000. godine počeli su sa snimanjem svog prvog albuma „Iz srca”. Sa slabim financijskim mogućnostima i bez sponzora, završili su album dvije godine kasnije. Nakon mnogo neuspjelih pregovora, album nikada zvanično nije izdat od strane neke izdavačke kuće. U međuvremenu su snimili i dva spota, a pjesme su slušane na radio stanicama u regionu.
„Kada je trebalo da zvanično izdamo album, ostali smo bez pjevača. Krenuli smo u potragu za novim vokalom, ali to nije išlo. I tu su, što se kaže, kola baš krenula nizbrdo. Sve je propalo, sav taj trud i svi ti silni provedeni dani u studiju. Mi smo samo studijski uradili album, uz pomoć akademskog slikara Rahmana Šabanovića uradili omot, sve završili što smo mi tad mogli. Mi smo presnimavali CD-ove i kasete u to vrijeme, dijelili po radio stanicama da se sluša, određenu količinu podijelili da ga što više promovišemo i učinimo dostupnim, jer tad nije bilo kao danas, ni interneta, ni YouTube-a”, rekao nam je Damir.
On je jedini član benda koji je tu od samog početka. Kao i većini muzičara, problem je bio pronaći adekvatan prostor za vježbanje, ali i često mijenjanje članova.
„Kroz ovaj rok bend prošlo je oko 50 muzičara. To je ogroman problem. Nakon Salke koji je otpjevao prvi album, kao vokal pojavio se Haso. To vrijeme je bilo posebno teško jer je on iz Srebrenika, bubnjar Eldar iz Tuzle i teško je bilo organizovati probe, posebno zbog prevoza. Odemo u Tuzlu na 13. sprat, utovarimo bubanj u auto, odemo po pjevača, uradimo probu, pa ponovo ih odvezemo kući. Čitavu noć provedemo zbog jedne probe, ali moraš tako radit’ da bi uspio ili nikako. Probe smo radili u iznajmljenim kućama ili garažama u komšiluku, u prostorima koji nisu bili adekvatni za muziku i sviranje. Tad se rodila ideja da na mom placu u polju napravimo adekvatan objekat u kojem ćemo vježbati i nikoga nećemo ometati, tako je nastala naša čuvena ‘Bajtara’ (koliba)”, prisjeća se Damir uz osmijeh.
Prva žena u bendu bila je Nerma Vrabac, prvo u ulozi pratećeg, a zatim i glavnog vokala. Obilježila je drugi album pod nazivom “Plava krv”.
„Svi muški vokali su bili 100 posto drugačiji jedan od drugog, a ona je bila 1000 posto drugačija od svih njih. I repertarom, i načinom pjevanja. Tako da smo se, kroz godine, uvijek morali prilagođavati vokalu. Moraš prilagoditi i mijenjati sve totalno, i intonacije i vrstu sviranja, sve drugačije u odnosu na taj vokal”, dodaje on.
Za njih se čulo od Beograda do Maribora, često su emitovani na radio stanicama, o njima su snimane TV i radio emisije, pjesme su premijerno puštane na glavne muzičke kanale u zemljama regiona, među kojima se posebno istaknula Hrvatska. Ali kada je u pitanju BiH, pa čak i njihov rodni grad, za njih se jako malo zna.
„Pričaju o nama u Srbiji, u Novom Sadu, u Beogradu, da smo mi najbolji bend iz Bosne i Hercegovine. Daško i Mlađa su o nama napravili tri emisije koje su nas posebno oduševile kad smo snimili pjesme: ‘Tajna gradine’, ‘Vilenjaci’ i ‘Lovci na vještice’. Kad sam dobio informaciju da se njihova emisija zove ‘Rock City Živinice’ oduševio sam se, da oni nama posvete deset minuta emisije. Kad smo završili pjesmu ‘Lovci na vještice’, to je napravilo ogroman bum. To je bilo ludilo. Nakon preslušane prve pjesme dobili smo poziv iz ‘Croatia records-a’, da potpišemo ugovor, i da u roku tri godine završimo album. Mi kako smo snimali pjesme, to je odmah emitovano na CMC TV u Hrvatskoj kao udarne vijesti”, objašnjava Damir.
Pored njega, bend danas čine Zaim Mušanović, Anis Imširović, Darko Kneževič i Adi Begić. Probiti se iz malog mjesta na veliku scenu bio je ogroman problem. Damir ističe da okolina u početku nije cijenila njihov rad, niti su kasnije pokazali interesovanje. Dok su njihove pjesme bile slušane u zemljama regiona, malo ko iz njihovog grada je znao za njih. Što su se dalje željeli ići, to im je put bio trnovitiji.
„Vječito su nas u Živinicama doživljavali kao nekog sa sela ko nije dobrodošao u grad. Bend je postojao preko 20 godina, a nijednom nismo nastupali u Tuzli, nismo bili dobrodošli zato što smo iz Živinica. Kad smo dogovarali nastupe u Sarajevu, govorili su da smo iz Tuzle, pa nas nisu voljeli zato što smo iz Tuzle. Isti stepenici, sve veći i veći, sve teže zakoračiti do nekog narednog”, govori Nišić.
Njihove pjesme nisu samo otpjevani tekst uz muziku i ritam. To su priče, svaka na svoj način posebna i sa interesantnom porukom. Neke od najpoznatijih su nastale sa motivima iz legendi, poznatih knjiga ili pak halucinacija iz bolnice. Uprkos bolesti koja ga je zadesila, u trenutku oduzela i vid i sluh te ga zadržala u postelji skoro četiri mjeseca, Damir Nišić je u teškom stanju napisao pjesmu „Sedam slavnih” koju smatra najboljom. Rok za objavu albuma bio je pri kraju, ali opet su sve pjesme snimljene na vrijeme.
„Uz mene je bila akustična jazz gitara, imam je i sad. Sjeo sam i jednostavno počeo svirati. Odsvirao sam nekoliko tonova i samo niotkud vidim neku planinu, nešto, vidim one halucinacije iz bolnice, i počnem pisati: ‘U posljednju bitku sa svojim mačem od krvi na vrhu stare planine i danas ću opet biti prvi…’. I napišem pjesmu „Sedam slavnih”. Između ostalih priča, bila je i priča o Đurđeviku i kraljici Đurđiji. To je suština kompletnog albuma. Neke davne godine je postojala kraljica Đurđija koja je žrtvovana na Gradini, u utrobi planine. Do žrtvenog mjesta vodilo je 13 pećina, ulaza. Rahman, slikar, mi je ispričao istoriju svega toga. Ja sam dobio te površne informacije i zamišljajući tu scenu napisao: ‘Dugo se priča pričala da postoji stara legenda, da tamna planina Gradina čuva 13 tajnih ulaza do svetog kamena. Duboko u srcu gradine, postoji ulaz do pećine, da njene hladne zidine čuvaju tajne najstrašnije, miris krvi i jad. Kažu, usred velike pećine, na crnom hladnom kamenu posutom crvenim ružama, isklesanu imaš sudbinu’, i na njemu isklesan refren: ‘Crvenilo u listovima ruže ne smatraj da je od krvi, taj bol i tišina mrtva, na svetom si kamenu žrtva, prve noći godine prestupne, plava krv se bogovima daruje…’. I zato je album dobio ime „Plava krv”, ispričao je Damir za kraj našeg razgovora.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.