Književnost je oduvijek bila sredstvo izražavanja misli, emocija i unutrašnjih borbi. Kroz riječi se na papiru stvaraju svjetovi, bude uspomene i otvaraju brojna pitanja koja nas podstiču na razmišljanje. U vremenu opšte trke i ubrzane svakodnevice, književnost ostaje prostor u kojem se vrijeme zaustavlja i gdje se duša odmara. Čitanje knjiga oplemenjuje dušu, a pisanje je nesumnjivo nadograđuje.
Tekst i fotografije: Stefan Todorović
Mirjana Sušić, po zanimanju diplomirani ekonomista, rođena je 1987. godine u Vlasenici, gdje je provela djetinjstvo i završila osnovnu i srednju školu. Do sada je objavila dva romana – „Krvava čestitka” i „Proljeće kad je umrla Viktorija”. Kako sama ističe, ljubav prema književnosti kod nje se razvila još u ranom djetinjstvu, a prva knjiga koje se sjeća su „Bajke”, braće Grim, koje je čitala toliko puta da se knjiga na kraju raspala. Kasnije su na red došli klasici, ali i horor i triler romani, u koje se odmah zaljubila.
„Ljubav prema knjigama traje otkako znam za sebe. Sjećam se, bile su to ratne godine i neko mi je poklonio jednu slovaricu. Od toga trenutka igra sa slovima je postala moja omiljena igra. Moja prva pročitana knjiga bile su ‘Bajke’, braće Grim. To je bila jedina knjiga koju sam imala u to vrijeme. I čitala sam je toliko dok se sve stranice bukvalno nisu raspale. Onda smo krenuli u školu i krenule su prve lektire. Ljubav prema čitanju traje do dana današnjeg, čitanje je za mene jednostavno način života, a obzirom na to da sam tek objavila dva romana, voljela bih da jednom to mogu da kažem i za pisanje”, priča nam Mira.
Svoj prvi roman, „Krvava čestitka”, Mirjana je objavila prije tri godine. Nakon nekoliko godina pisanja za svoju dušu, odlučila je da rukopis pošalje na jedan konkurs u Srbiji, gdje je rukopis prihvaćen. U međuvremenu je u Zvorniku održavana manifestacija „Drinski književni susreti”, pa je rukopis poslala i na tu adresu. Rukopis je i ovdje prihvaćen, Mirjana je dobila pohvale od organizatora i rukopis joj je izdat od strane izdavačke kuće „AS Oglas” iz Zvornika. Radnja romana je većim dijelom smještena u Zvorniku, a ovaj neobični roman sa elementima horora, naišao je na pozitivne reakcije kako kritike, tako i čitalaca.
„Roman ‘Krvava čestitka’, prikazuje borbu između anđela i demona koji po vjerovanju sjede na ramenima čovjeka. Željela sam da pokažem šta se desi u onim trenucima kada čovjek njeguje tamnu stranu i šta mu to donese kroz život. Likovi su na neki način oštećeni ljudi. Neko je oštećen teškim djetinstvom, neko ratnim traumama, neko nedostatkom porodične ljubavi. Smatram da neizliječene traume iz djetinstva mogu da naprave razorne posljedice djeci u daljem životu. Da nekad ono otrovno sjeme koje nastane u djetinstvu može da izraste u otrovno stablo koje daje otrovne plodove. E, to je upravo ono što se desilo junacima mog romana. Roman ‘Krvava Čestitka’ je jedan vapaj da jednostavno budemo malo obzirniji jedni prema drugima. Smatram da ljudima nije dato da sude, a opet se usude suditi. Mi ne nosimo tuđe cipele, ne znamo da li mu spadaju u hodu, da li ga možda žuljaju, ne znamo kakve su to unutrašnje borbe koje svaki čovjek vodi sam za sobom”, kaže nam ona.
Početkom ove godine objavila je i svoj drugi roman „Proljeće kad je umrla Viktorija”. Iako je po tonu sličan prethodnom romanu, kako sama autorka ističe, u ovom romanu ipak svjetlost odnosi prevagu nad tamom. Radnja romana prati Viktoriju čije je djetinjstvo i mladost porušeno ratnim dešavanjima devedesetih, izbjeglištvom i gubitkom oca, prikazuje njene unutrašnje i životne borbe te način na koji su je sva ta životna iskustva oblikovala.
„Junakinja mog romana hoda najtrnovitijim stazama. Njeno djetinstvo je porušeno devedesetih godina, kada u izbjegličkoj koloni saznaje da se njen otac nikad neće vratiti. To je ono što je učinilo da njeno djetinjstvo toga trenutka prestane. Kažem da postoje ta neka odsustva koja ne može nadomjestiti nijedno drugo prisutstvo. U prvom romanu je nedostatak majčine figure, dok je u drugom romanu nedostatak očeve figure, to ostavi na djecu nemjerljive posljedice. Junakinja je prolazila pakao, hodala je bosa trnovitim stazama, ali nosila je vjeru u srcu. Ona je neko ko je u svom mraku vidio taj jedan zrak svjetlosti prema kojem je uporno išla”, priča nam Mirjana.
Ova nasmijana i vedra djevojka svojom pojavom i nastupom predstavlja suštu suprotnost svojim romanima. Kroz knjige, pomalo mračnog tona, Mirjana nam predstavlja drugu verziju svog bića, naizgled neuhvatljivu ljudima koji je poznaju. Ljubav prema triler i horor pričama kod nje datira još iz djetinjstva. Kako navodi, omiljeni pisci su joj domaći i svjetski klasici, među kojima posebno ističe Dostojevskog i Selimovića, dok je ljubav prema krimi i triler romanima u njoj probudila Agata Kristi. Horore je zavoljela još kao dijete pogledavši filmove „Drakula” i „Leptirica”.
„Iako sam se tada plašila na neki način, bila sam dijete, ali sada u ovim godinama i mnogo godina ranije shvatila sam jednostavno da je to sve fikcija i mašta i da me to privlači. Nisam mislila da ću svom pisanju dati elemente horora, međutim u djetinjstvu sam mnogo slušala od starijih te neke malo zaboravljene priče i gledala da ih unesem i u svoju priču, da ne bude samo klasičan triler, da tu bude malo jeze, malo mraka, malo mješavine između stvarnog i nestvarnog. Ljudi mi na promocijama često govore da ne mogu da povežu moje romane sa mnom. Ja sam osoba koja je vedra, nasmijana, stalno se nešto šalim. Ljudi su konstantno iznenađeni mojim knjigama, zato što je prvi roman za nekoga možda malo ‘krvaviji’, ali za mene nije. Treći roman koji pišem će biti klasični horor, to će tek da bude krvavo i mračno”, kroz osmijeh nam priča Mirjana.
Iako je nakon objavljivanja prve knjige imala tremu pred javne nastupe i strepnju kako će publika reagovati na njeno pisanje, vremenom se oslobodila straha. U promocijama svojih romana sada vidi priliku za nova zanimljiva iskustva i druženje sa svojom publikom. Organizovala je promocije širom regiona, najčešće sa svojom prijateljicom Jovanom Čebo, koja je i sama do sada objavila dva romana, „Ožiljci na duši” i „Kazni ga zaboravom”.
„Svaka pohvala koju sam dobila mi je značila, ali mnogo više mi je značila svaka dobronamjerna sugestija, jer kažem, pohvala svima godi, a dobronamjerna kritika je ono iz čega mi učimo da budemo bolji. Moja prijateljica Jovana Čebo i ja smo odlučile da pravimo zajedničke promocije i svugdje smo bile dobro prihvaćene. Mislim da su te zajedničke promocije jedna jako lijepa ideja. To su nešto više kao književni razgovori gdje mi pričamo o knjigama, gdje se uključi i moderator, gdje se uključi i publika. To su jednostavno opuštene književne večeri”, kaže nam ona.
Pored književnosti, Mirjanina velika ljubav je i fotografija, kojom se amaterski bavi već nekoliko godina. Kada nam govori o planovima za budućnost, ističe da joj je želja da napiše i knjigu za djecu, ali i da možda jednog dana napravi i izložbu svojih fotografija, koje bi uključila u promociju nove knjge.
„Fotografija je nešto čime se ja bavim amaterski, ali sam kroz fotografiju spojila svoju ljubav prema čitanju, prema knjigama, prirodi i fotografiji. Ja jednostavno gdje god krenem, meni je knjiga uvijek u rancu, uvijek je nosim sa sobom i volim da fotografišem knjige i na putovanjima, i na nekim lijepim mjestima koje posjetim i obiđem. Tako da svaka fotografija ima neku svoju priču. Imam neku ideju, možda da u budućnosti napravim zajedno i promociju novog romana i izložbu fotografija. A pošto sam rekla da mi je želja da napišem dječju knjigu, u budućnosti, ako se to ostvari, imam zamisao da moje sestričine budu sa mnom na promociji i da one čitaju dijelove te knjige”, priča Mirjana.
U vremenu sveopšteg otuđenja, prepunog svakodnevnih briga i obaveza, čovjek teško pronalazi prostor za sebe, za duhovnu obnovu i preporod, a može li išta djelovati na čovjeka ljekovitije od umjetnosti, posebno pisane riječi? Čitajući knjige, naročito one nemirne, otkrivamo da nijedna dilema, nijedan problem, nijedna briga, nije samo naša, da su oduvijek slične ili identične muke mučile sve ljude svijeta, a kroz neke od njih iznalazimo i rješenja tih problema ili makar lakše prihvatanje i utjehu. Za kraj našeg razgovora, Mirjana je imala poruku za mlade, ali i istakla važnost pisane riječi za razvoj mladih, ali i cjelokupnog društva.
„Imam običaj da kažem da je naša moralna obaveza i odgovornost da mlade ljude, a prije svega djecu, uputimo ka ljepoti pisane riječi. Da im još od najranijeg djetinjstva čitamo bajke pred spavanje, iako smatramo da su oni još mali i da to ne razumiju, ali jednostavno čitalačke navike se stvaraju još u djetinstvu. Mislim da treba da se organizuje što više radionica za djecu, kako bismo ih upoznali sa ljepotom pisane riječi. Danas je vrijeme modernih tehnologija, djeca su otuđena, a otuđeni smo i mi odrasli. Živi susret je od izuzetne važnosti, zbog toga mi je važno da pravimo te promocije, da se srećemo s ljudima lice u lice, da razmijenimo utiske o knjigama, jer živimo brzo, zaokupljeni su svi nekim svojim obavezama, gubi se ta nit, bliskost među ljudima, a djeca samo oponašaju naše ponašanje. Oni vide kako se mi odrasli ponašamo i to rade isto. Zato je na nama da im damo dobar primjer koji će da slijede”, zaključuje Mirjana Sušić.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.