U zemlji gdje dren raste teško, ali daje plod koji iscjeljuje, Suzana Jović iz Drvara uzgaja čitav svijet nade i strpljenja. Njen glas je smiren, ali siguran, kao da vam govori neko ko zna šta znači otići iz zavičaja, pa se vratiti sa idejom da ga oživi. Filozofkinja po struci, preduzetnica po duhu, a čuvarka tradicije po srcu, Suzana ne pravi samo pekmez od drenjenina, ona stvara smisao. U vremenu kad mnogi biraju odlazak, ona je odlučila ostati, uložiti i stvarati.
Piše: Kristina Šobot; Foto: Stefan Pljevaljčić
„Baka je naučila mamu kako se pravi mućeni pekmez, a moja majka mene. Sve radimo ručno, nemamo nikakve mašine i u tome je čar proizvoda. Drenjina je zahtjevna, naši nasadi se nalaze na našem imanju. Redovno kosimo, sređujemo imanje i pazimo na plodove drena”, kaže Suzana.
Na porodičnom imanju Jovića, dren raste pažljivo i s ljubavlju. Berba počinje sredinom avgusta, traje do kraja septembra, a svaka drenjina ima svoju svrhu. Njena porodica pravi pekmez, rakiju, liker i turšiju, dok poneki plod ostave za čaj.
„Sve drenjine se obezbijede mrežama koje se postavljaju ispod drena i čekamo da opadaju. Neki plodovi se tresu, neki potkupljaju, svaki ima svoj način i svoju vrijednost. Nije to samo voće, to je čitav sistem. Kad je sušna godina, trudimo se da obezbijedimo što više vode, jer je suša jako loša za drenjinu”, objašnjava Suzana.
Jedna naručena korpa za poklon bila je prekretnica. Od tada, Suzana pakuje svoje proizvode u korpe koje su postale sinonim za domaćinstvo Jović. Danas, njena Fejsbuk stranica ima hiljade pratilaca, a etiketu nosi svaki proizvod.
„Na početku i nije bilo baš lako. Treba vremena da ljudi saznaju za tebe. Kad to što radiš postane prepoznato po kvalitetu, onda dolaze ljudi, narudžbe i priznanje”, kaže ona.
Ubrzo su stigle i dostave širom zemlje, a drvarski proizvodi sada putuju mnogo dalje nego što je i sama mogla da zamisli. U maju 2024. godine, Suzana je otvorila „Konak kod Daće”, mali smještaj u srcu Drvara koji je postao viralna atrakcija. Gosti dolaze iz svih krajeva svijeta, neki prvi put čuju za Drvar upravo preko njenog konaka, a odlaze noseći teglice mućenog pekmeza i flašice domaće rakije od drenjine.
„Kroz smještaj ljudi konzumiraju i kupuju moje proizvode, tako da su moji proizvodi otišli i u druge države. Manifestacije koje se održavaju svake godine u Drvaru uveliko su povećale dolazak ljudi u naš Drvar i tad se uvijek traži krevet više”, kroz smijeh nam govori Suzana.
Kao bivša direktorica Centra za kulturu i sport, Suzana je bila i ostala pokretač brojinih događaja u gradu, od koncerata, sportskih turnira, paraglajding takmičenja, motorijada, pa do rolerijade koju je sama organizovala.
„Svaki događaj u gradu donosi korist svima. Kad dođu ljudi, svi radimo, svi dobijamo i svi živimo. Nije to samo posao, to je misija, stvaranje prilike za druge, davanje primjera i poziv na ostanak. Ja planiram da ostanem, posla ima za onog ko hoće da radi. Ja sam primjer toga”, poručuje Suzana iskreno.
Ona ne sanja o velikim gradovima. Njen san se zove Drvar. I u tom snu dren i dalje raste. Suzana ne čuva tradiciju, ona je piše.
