Nakon decenija provedenih u vrevi i gužvi Beograda, gdje je oštrio pero na karikaturama u novinama „Politika”, Cvjetko Božić, poznatiji kao Cvjetan, polako se vraća u svoje rodno selo Pirkovci kod Lopara.
Tekst i foto: Aleksandra Đukić
Rođen je 1954. godine, u Pirkovcima kod Lopara, sa talentom za crtanje i slikanje, ali u početku nije ni bio svjestan šta sve može da uradi.
„Jednom kad smo imali likovno u školi, dobili smo temu da svako nacrta svoju kuću, što sam i uradio. Učitelj je vidio moj crtež i otišao negdje sa njim. U početku sam se uplašio i pitao sam se da li sam negdje pogriješio, ali se ispostavilo da je on ipak odnio moj crtež u četvrti razred i rekao: ‘Evo, djeco, ovako treba da se crta’!”, kroz smijeh se prisjeća.
Kao mlad, krenuo je u potragu za poslom. Život ga je prvo odveo u Sloveniju, u Celje, gdje se učlanio u udruženje slikara. Tamo je počeo da se pomalo bavi slikarstvom te je prvu izložbu imao u Sloveniji, početkom sedamdesetih godina. Nakon toga je otišao u Srbiju da služi vojni rok i preselio se u Beograd.
Od urbanog grada do rodnog sela
Kada je došao u Beograd, počeo je da posjećuje umjetničke galerije gdje se divio djelima Paje Jovanovića, Uroša Predića, te Đure Jakšića. Tada se u njemu, kako kaže, nešto probudilo. Pomislio je u sebi da bi mogao i on tako da slika.
„Ako voliš to što radiš i želiš to iskreno, sigurno ćeš i da uspješ. Moraš da gledaš kako drugi rade, pa čak i da ‘kradeš talenat’ od velikih slikara. Kada vidiš njihova djela, potakne te nešto da i ti probaš i da vidiš da li možeš nešto slično da uradiš. Treba strpljenja, volje, a onda i Bog te nagradi, i toga ima. Ovo je i urođeni talenat”, pojašnjava Cvjetko.
Uskoro je počeo da radi u novinama „Politika” kao retušer i foto-crtač, te je završio Grafičku školu u Beogradu. Tu je pronašao svoje kolege slikare i sa njima zajedno izlagao u rodnim Loparama ’86. godine, što je ujedno i bila prva slikarska izložba u tom mjestu.
„Do tada niko nije izlagao u Loparama. Bilo je to na izlogu neke prodavnice, 15 dana su stajali tako radovi. Neko se divio, neko nije obraćao pažnju, većinom su mještani bili zaokupljeni seoskim životom i obavezama. Poslije toga smo na Vukosavcima, kod spomen obilježja partizanima, imali izložbu na jednoj promociji knjige”, priča Cvjetan.
Tako su počele izložbe, jedne za drugom širom bivše Jugoslavije. Iako za sebe ističe da je dijete sa sela, brzo se privikao na vreli, beogradski asfalt.
„Volio sam se družiti sa mnogim ljudima, ne samo sa slikarima. I snalazio sam se. Radio sam kao foto-crtač kada sam počeo da crtam i karikature. Imam neke i objavljene, sportske karikature, kao i karikature glumaca, ali to slabo koga interesuje. Volim to da dokumentujem i da nešto ostane zabilježeno”, pojašnjava.
Radovi su mu mahom bili vezani za urbani Beograd kao i za rodne Pirkovce, gdje najviše i pronalazi inspiraciju.
„Priroda me najviše privlači, kad dođem u svoje rodno mjesto i naiđem na neki lijep motiv, žao mi je da ga ostavim. Baš kao i fotografija, gdje fotograf ide i ’lovi’ da nešto uhvati, kako se to, nešto, ne bi zaboravilo. Da ne bismo sad izgubili ovdje ovo naše, odakle smo i naše porijeklo”, kaže nam.
Uglavnom slika uljanim bojama na platnu, crta karikature i pravi ih u drvetu, a nije mu strano ni to da pravi mozaike. Čak se oprobao u tehnici grebanja koja se naziva grataž.
Povratak korjenovima
Cvjetan je najviše tokom pandemije virusa korona počeo da posjećuje rodno selo Pirkovce. Njegov novi svijet sada je omeđen zidovima malog ateljea koji prkosi vjetrovima na majevičkim brdima.
„Ovdje duvaju vjetrovi, ja kažem ruža vjetrova, divota je. Nešto me privlači ovdje, i priroda, a i zato što sam tu odrastao. Meni je već i Beograda dosta, i gužva i mnogih drugih stvari, sve je to za mene previše. Beograd je više za mlađe”, smatra Cvjetan.
Kada zakoračite u njegov atelje, izgubite osjećaj za prostor. Sa jedne strane je zid koji je Cvjetan oslikao prizorima iz prirode, a sa druge strane su veliki prozori, što zajedno stvara iluziju da atelje nema granica. Dok stojite unutra, osjećate se kao da ste okruženi planinom i seoskim prizorima čak i kada su vrata zatvorena.
Inspiraciju crpi i iz svojih sjećanja na neka prošla vremena. Baš kao što i na naslikanom zidu svaki crtež krije priču, tako i brojna njegova djela imaju čitavu priču iza sebe.
„Slika čuvenog Petrovdanskog vašara u Mačkovcu, radio sam je po sećanju na ’75. godinu. Sjećam sam se kako smo išli na vašar i kako nam je bilo. Tu su mnogi dolazili”, kaže Cvjetan.
Lica iz drveta, duša u boji
Kako je provodio više vremena u rodnim Pirkovcima, tako je došao na ideju da svojim komšijama i prijateljima ostavi zapis u vremenu. Počeo da pravi drvene minijature u karikaturnom djelu. Ističe da prije pravljenja karikature obavezno pita ljude da li se oni slažu sa tim da ih napravi i obično dobije pozitivan odgovor.
„Svi se obraduju, interesantno im je jer nisu to nigdje vidjeli. Iz šale kažem da imaju u Parizu u Luvru voštane figure, a u Pirkovcima kod mene male figure”, kroz smijeh govori Cvjetan.
Prošle godine, u okviru Dana dijaspore u Loparama, Cvjetan je izložio upravo te drvene karikature u Centru za kulturu u Loparama.
Ovaj umjetnik iz malog majevičkog sela će i dalje da slika, jer mu Majevica to šapuće kroz šum lišća i miris planinskog vazduha. Polako se vraća tamo gdje sjenke imaju smisla, a boje dubinu koju nijedan gradski smog ne može da zamagli.
