Decenije vladavine nesposobnih tajkuna i ratnih profitera dovele su Republiku Srpsku u, najblaže rečeno, nezavidan položaj. Otuđena vlast ujarmila je ratom napaćen i iscrpljen narod, uništila njegove materijalne i duhovne vrijednosti i stvorila pogodno tlo za razvoj socijalne mizerije i apsurda u kojem danas živimo.
Višegodišnja agonija i nepravda učinile su prosječnog čovjeka apatičnim za dešavanja u njegovoj okolini, pa stoga i ne čudi odsustvo reakcija na dvije nedavno objelodanjene informacije. Svaka za sebe je zabrinjavajuća, a zajedno su čak podrugljive i uvredljive za dostojanstvo prosječnog građanina. Naime, u medijima se moglo čuti da u Bosni i Hercegovini živi 90 multimilionera, od kojih svaki ima minimalno 30 miliona, a sa ukupnim kapitalom od devet milijardi dolara (skoro 13 milijardi KM), dok je istovremeno prosječna plata u RS, u visini od 810 KM, dovoljna za samo 43% potrošačke korpe. Iako su ovi pokazatelji nestajanja srednje klase i rastuće polarizacije društva na siromašne i nezamislivo bogate sumorni, poražavajuća je činjenica da među nama ima ljudi kojima je čak i iznos od 810 KM nedostižan san. Riječ je o civilnim invalidima.
Zemlje iz okruženja obezbijedile su obavezna primanja civilnim invalidima, pa tako u Sloveniji od države mjesečno primaju oko 1.600 KM, u Hrvatskoj oko 600 KM, u Srbiji oko 400 KM, a u Federaciji Bosne i Hercegovine oko 350 KM. Civilni invalidi u Republici Srpskoj, pak, uopšte nemaju zakonsko pravo na ličnu invalidninu. Jednoj od najugroženijih socijalnih kategorija u RS obezbijeđen je ponižavajući „dodatak za tuđu njegu i pomoć drugog lica” u visini od 80 do 160 KM, zavisno od kategorije (tačnije 10% do 20% prosječne plate u RS). Donedavno je taj dodatak iznosio samo 40 KM. No možda je i veći problem od ovoga njihova nezaposlenost. Većina invalida ne žele da zavise od državnog budžeta, već da svojim trudom i radom sebi obezbijede ispunjenje osnovnih životnih potreba i dostojanstven život. Vođeni ideologijom primitivnog kapitalizma, u kojem su humanost i solidarnost smetnja ostvarivanju profita, poslodavci nisu voljni zapošljavati osobe sa invaliditetom, a država ni po tom pitanju ne čini gotovo ništa. Istina, po republičkom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, poslodavci su dužni imati zaposlenog jednog invalida na 16 radnika, ali ovaj zakon se rijetko primjenjuje u praksi. Razlog tome je što su kazne za poslodavce koji ga krše minimalne. Državni organi, javne ustanove, fondovi i preduzeća u slučaju kršenja Zakona obavezni su uplatiti svakog mjeseca na račun javnih prihoda samo 0,2% od isplaćene mjesečne bruto plate svih zaposlenih, a privatnici još manje — 0,1%.
Ovi problemi nisu jedini koji muče invalide. Društvena zajednica ih nerijetko stigmatizira, a kolika se briga vodi o njima pokazuje i primjer da su samo četiri fakulteta Banjalučkog univerziteta omogućila invalidima fizički pristup u svoje objekte. Pod teretom sopstvenih problema lako je zaboraviti tuđe, pa su tako većim dijelom korumpirana država i nezainteresovano društvo potisnuli probleme invalida sa dnevnog reda, a same invalide na rub egzistencije. Čini se da smo zaboravili da na nama, na društvenoj zajednici, leži moralna odgovornost da damo glas onima čiji se glas nedovoljno čuje. Najvažnije mjerilo humanosti jednog društva jeste njegov odnos prema nemoćnima i slabima. Mi smo na tom ispitu davno pali. Krajnje je vrijeme da počnemo ispravljati svoje greške.
(eTrafika.net – Stefan Mačkić, Foto: Dragana Dušanić)