Osobe sa invaliditetom mogu biti organizatori, ali ne i dobrovoljni davaoci krvi

“U Republici Srpskoj procenat stanovništva koje daje krv iznosi 2,75%. Da bi se osigurale dovoljne količine krvi u svim službama Zavoda za transfuzijsku medicinu RS, potrebno je da u davanju krvi učestvuje 3% zdravog stanovništva RS. Sa postojećim brojem davaoca i prikupljenim brojem doza krvi Zavod uspijeva da zadovolji sve potrebe pacijenata za transfuziološkim liječenjem u Republici Srpskoj”, kaže Jasmina Jovanić, šefica Službe za prikupljanje krvi.

Piše: Biljana Nedić

Ovo je podatak koji ohrabruje i vraća vjeru u humanost naših sugrađanina. Ipak, postoje i oni koji bivaju odbijeni da budu dobrovoljni davaoci krvi bez detaljnijih objašnjenja, pojašnjenja i pregleda.

“Odavno želim da dam krv, ali sam se tek prije nekoliko dana odlučila i nazvala da se raspitam za proceduru. Naučena da svugdje moram naglasiti osnovnu dijagnozu, kad se službenik javio objasnila sam mu šta mi treba i da od rođenja imam cerebralnu paralizu. Tu je razgovor dobio drugi smjer. Rekao mi je da osoba mora biti potpuno zdrava da bi dala krv i da ne smije koristiti nikakvu terapiju. Nije me upitao da li koristim bilo kakvu terapiju, nije pitao ni za opšte stanje organizma, nije pitao ni koje je težine oštećenje organizma ni bilo šta slično, već je pretpostavio da sam ovisna o nekoj terapiji i da zato ne mogu dati krv. Znam da moje stanje nosi sa sobom težu pokretljivost, probleme sa zglobovima, kostima i slično sa aspekta ortopedije i fizijatrije, ali do sada nikad nisam dobila upozorenje da ne mogu dati krv”, govori nam svoje iskustvo Ana Kotur.

U Zavodu za transfuzijsku medicinu kažu da im se povremeno javljaju osobe sa invaliditetom sa namjerom da daju krv. Takođe, da postoje različite vrste, različiti stepeni, kao i različiti uzroci (bolest, urođeni defekti organa, povrede, itd.)  invaliditeta, te da je zbog toga potrebno da se svaki slučaj posebno razmotri.

“Na osnovu EU direktiva (2002/98/EC, 2004/33/EC i druge), Vijeće je izdalo preporuke i Vodič za pripremu, upotrebu i osiguranje kvaliteta komponenti krvi. Između ostalog, u njemu su date preporuke i za izbor davalaca krvi. Glavna svrha izbora davalaca je da se odredi da li je osoba dobrog zdravlja, kako bi se sačuvalo zdravlje i davaoca i primaoca krvi“, objašnjava Jasmina Jovanić.

Izbor dobrovoljnih davaoca krvi u velikom luku zaobilazi osobe sa invalidtetom. Boris Cvjetković iz Bijeljine ima povredu kičme i korisnik je invalidskih kolica, dijagnoza paraplegija – oduzetost donjih ekstremiteta. Sa potpuno zdravim vitalnim organima, nije mogao dati krv.

“Htio sam da dam krv za jednog djeda, ali su me odbili uz neko nesuvislo objašnjenje da je komplikovano“, kaže nam Cvjetković.

Osobe sa invaliditetom se nerijetko kategorizuju kao bolesne osobe. U većini slučajeva i sam nastanak invaliditeta ljudi povezuju kao uzrok neke bolesti, što je u većini slučajeva netačno. Tanja Mandić, konsultantica za pitanja društveno marginalizovanih grupa, za eTrafiku objašnjava razliku između bolesti i stanja.

“U kontekstu ove priče, bolest je više medicinska kategorija, poremećaj u radu organizma koji odstupa od onog što se smatra normalnim, u biološkom smislu. I bolesti se obično liječe, iscjeljuju, popravljaju. Invaliditet kao stanje je više funkcionalna kategorija, način na koji neko funkcioniše u životu i to je kategorija vrlo zavisna od društvenih uslova. Stoga i definicija invaliditeta prema UN-u ide u pravcu toga da invaliditet definiše kao ‘sudar’ bolesti/oštećenja tijela ili psihe sa društvenim ograničenjima. Ako nema ograničenja, nema ni invaliditeta bez obzira na oštećenje“, govori ona.

Mandić dalje pojašnjava da invaliditet ne utiče nužno na vitalne organe osobe sa invaliditetom. Sve ono što se može desiti osobi sa invaliditetom može i osobi bez invaliditeta – da je gojazna, da se ne kreće, da puno sjedi, da je pušač i tome slično. Razlika je u tome da osobe bez invaliditeta imaju izbor, a osobe sa invaliditetom najčešće ne.

“Po mom mišljenu, ako ne postoji valjan razlog za isključivanje, onda to jeste diskriminacija jer stavlja nekog u drugačiji položaj u odnosu na ostale. Bez obzira što je malo neobičan primjer diskriminacije jer, u ovom slučaju, ti tražiš da ti dopuste da im daš nešto. Na njihovom sajtu piše da ‘krv ne treba da daju ljudi koji trenutno primaju terapiju ili imaju akutnu ili hroničnu bolest'”, odgovara ona na pitanje da li se u ovom slučaju radi o diskriminaciji osoba sa invaliditetom.

U Zavodu za transfuzijsku medicinu kažu da to ne smatraju diskriminacijom, nego njihovom obavezom da vode računa o zdravlju kako davaoca tako i primaoca krvi.

“Izuzetno cijeneći  želju osoba sa invaliditetom da pomognu u davalaštvu krvi, možemo reći da one za to imaju priliku ako se, na primjer, uključe u organizovanje akcija dobrovoljnog davanja krvi. Upravo nam nedostaju osobe-volonteri koje, koristeći svoja poznanstva, kontakte, kao i svoju komunikativnost, u dogovoru sa nama, mogu organizovati akcije davanja krvi u svom preduzeću, klubu čiji su član, mjesnoj zajednici, ili pozvati svoje prijatelje da učestvuju. Na taj način mogu dati značajan doprinos u obezbjeđivanju dovoljnih zaliha krvi, na čemu ćemo im mi, u ime pacijenata i cijelog društva, biti zahvalni”, zaključuje Jasmina Jovanić.

Dobar primjer, ali i lekcija stiže iz Slovenije. Udruženje paraplegičara je još prije deset godina napravilo akciju dobrovoljnog davanja krvi, sa svojim članovima, gdje je njih petnaest osoba sa invaliditetom dalo krv.

“Nismo imali problema zbog invaliditeta da budemo dobrovoljni davaoci krvi. Zbog velikog broja ljudi morali smo se prethodno najaviti bolnici i sve je dobro proteklo. Pokrenuli smo lavinu dobrih komentara i veliku zainteresovanost medija”, govori za naš portal Boris Klep, potpredsjednik Udruženja paraplegičara Podravja, čije je sjedište u Mariboru.

Utvrđivanje diskriminacije ostavićemo nekom drugom. Zaključak se nameće sam – kod nas osobe sa invaliditetom mogu biti organizatori, ali ne i dobrovoljni davaoci krvi.