Kako to izgleda kada ljubav postane veliki hobi dobro zna bivši profesionalni vozač Miroslav Lahovski (66) iz banjalučkog naselja Rosulje.
Piše: Zorana Stojičić
Gotovo je nemoguće da prođete ulicom Trive Amelice u naselju Rosulje, a da se ne osvrnete na radionicu i dvorište -svojevrsni mali muzej Miroslava Lahovskog, pasioniranog ljubitelja oldtajmera.
„Da sredim jednog oldtajmera potrebno mi je oko 5.000 eura, a u penziji sam i to je neizvodivo. Strastveni sam ljubitelj tih automobila, toliko dugo da više i ne pamtim koliko godina, a imam više od 45 godina vozačkog iskustva”, kazao je Miroslav za eTrafiku.
Osnivač je i predsjednik ”Buba” i ”Citroen” kluba, a organizovao je mnogo susreta ljubitelja ovih četvorotočkaša.
„Vožnja nekada i danas nije ni približno ista, nekada je i samo polaganje vozačkog ispita bilo dosta drugačije. Ja sam polagao na ruskoj Volgi, danas mnogi i ne znaju kako taj automobil izgleda. Niko nije tražio obuku samo se prijavljivalo polaganje ispita i tu je instruktor odmah kraj vas ocijenio znate li ili ne znate voziti, nisu bili nikakvi poligoni. Moj prvi automobil bila je fića. Proputovao sam mnogo sa njom i vozim je cijeli život, to je za mene poseban automobil kao i svi oldtajmeri koje posjedujem”, objasnio je on.
Kaže kako, ovaj hobi je izuzetno skup, ulaganja su ogromna da bi i unutrašnjost i spoljašnjost izgledali kompaktni i očuvani. Sva vozila koja posjeduje su mobilna i registrovana, pa su ujedno i eksponati i služe mu barem za kratku vožnju gradom.
„Malena unuka je najviše zainteresovana za moje oldtajmere i često je provozam kroz grad nekim od njih, za nju je to poseban doživljaj. Nikada nisam imao problema sa zakonom u saobraćaju, čak kada dođem na granicu u Evropsku uniju carinicima automobil bude interesantan pa odmah požele da se fotografišu kraj njega. Ja vama ne mogu opisati šta ta vozila predstavljaju za mene. Nikada nisam dao u oglas da ih prodajem, ali ukoliko bi se neko pojavio sa primamljivom cijenom, zašto da ne jer ih imam nekoliko, ali kupca nikada ne bih tražio sam, namjerno”, rekao je Lahovski.
Prodao je dosta oldtajmera u Holandiju, Litvaniju, Englesku… Žali što kod nas ne postoji muzej oldtajmera a samoinicijativno bi ga bilo teško otvoriti jer to iziskuje mnogo novca. Danas mu za restauraciju treba mnogo više vremena nego nekad, godine su ga kaže uzele pod svoje, ali i sada kada radi polako, sjedne i uživa u tome što na kraju vidi.
„Kada se pojavim u gradu vozeći neki od ovih automobila, ljudi se zagledaju, od klinca do neke starije osobe, požele da se fotografišu i vide kako on izgleda iznutra. Prilično mnogo ljudi na ovim prostorima ima ovakav hobi i ja svoje automobile vozim na izložbe van zemlje, kuda god prođem svako me poznaje. Sve sam uvijek plaćao iz svog džepa ali to je ono ideš da se družiš i ne pitaj koliko košta. Oni čuvaju taj dašak starog vremena u ovom modernom nevremenu gdje se rijetko šta iskreno cijeni, posebno automobili, a još posebnije oni od čijeg posjedovanja osim lične satisfakcije nemate ništa. Neke od ovih automobila ljudi na ulici nisu vidjeli sigurno 30 godina, zato ih često posebno obraduje kada ih provozam jer to podsjeti na neka stara, drugačija vremena. Koliko sam imao novca, toliko sam ulagao, kupovao i restaurirao”, istakao je Miroslav, dodajući kako ovdje dijelova za njih nema, sve se naručuje preko interneta iz Njemačke gdje postoje radnje posebno za svako vozilo, ali cijene tih djelova su astronomske.
Jednog od oldtajmera čuva svojoj unuci kada postane punoljetna. Često sa nekim od njih zna otići u ribolov, to mu je kaže duševni odmor. Nažalost država nije baš zainteresovana da pomogne ovakvim udruženjima i aktivnostima iako su dosta dobra turistička promocija grada, pa sve spada na njih organizatore. Miroslav svoje oldtajmere koristi i za vjenčanja, ukoliko mladenci požele nešto drugačiju atmosferu.
