Za osobe sa oštećenim sluhom osnovna barijera za uključivanje u društvo jeste nemogućnost adekvatne komunikacije, a iz čega proizilaze i sve ostale prepreke. Kako bi znakovni jezik približile što većem broju ljudi i omogućile priliku onima koje žele da ga nauče i koriste, studentica Alma i psihologinja Ira pokrenule su fejsbuk stranicu ‘Znak za riječ’.
Piše: Anja Zulić
Ko stoji iza projekta?
Alma Mujanović studentica je četvrte godine Fakulteta zdravstvenih studija na smjeru radioloških tehnologija. Aktivna je u nevladinim organizacijama gdje se bori za ljudska prava, sa posebnim fokusom na prava osoba sa invaliditetom. Stipendistica je Fondacije Hastor, pohađa i grafički dizajn i multimediju na ITAkademiji, te piše članke i kolumne za nekoliko bh. web portala. Ira Adilagić, psihologinja po struci već pet godina aktivna je u više organizacija gdje kroz različite projekte i aktivnosti nastoji unaprijediti položaj i prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Kako naše sagovornice govore, ljudi ih često pitaju gdje mogu učiti znakovni jezik te kako se kažu pojedine riječi, što pokazuje da u društvu vlada interes za učenjem znakovnog jezika i njegovom primjenom. Pošto trenutno ne postoji kurs znakovnog jezika, Ira i Alma odlučile su da pokrenu fejsbuk stranicu ‘Znak za riječ’ na kojoj posredstvom edukativnih videa možete naučiti nešto novo i na zanimljiv način iskoristiti vrijeme na Fejsbuku.
„Željele smo da ‘Znak za riječ’ bude opuštena, zabavna i neformalna varijanta učenja znakovnog jezika. Svaki jezik se uči i usvaja češćom upotrebom i ponavljanjem, pa tako i znakovni jezik. Iz tog razloga smo odlučile da najpristupačniji način jeste objavljivati svaki dan nove riječi koje će i kasnije biti dostupne svima u svakom trenutku. Na jednom mjestu se nalaze svi video snimci, i uvijek se možete lako vratiti na bilo koju riječ koja vam zatreba“, govore autorice.
Svaki put snimaju na drugom mjestu, a kako su došli topliji dani najnoviji klipovi snimljeni su vani. Od opreme koriste jednu kameru i stativ, te naizmjenično snimaju jedna drugu, ili kada je potrebno obje se nalaze u kadru. Plan sa kojim su započele i kojeg se pridržavaju jeste da je snimanje počelo sa jednostavnijim riječima, kasnije od tih istih riječi formiraju se rečenice i onda slijedi ponavljanje. Postoji redoslijed koje riječi kada objavljuju, ali istovremeno nastoje da uključe i riječi za koje ih pratioci stranice upitaju. Kao i za svaki jezik, tako i za znakovni treba vremena da se nauči i usvoji, ali Ira i Alma smatraju da nije težak. U znakovnom jeziku fonetika i fonologija kao naučne discipline nemaju ulogu, niti se znakovni jezik može doslovno prevesti na oralni jezik kao ni obratno.
„Gramatika znakovnog jezika je drugačija od govornog. Sa obzirom na odsustvo glasa i druge elemente jezika, gramatička obilježja riječi, rod, broj i padež, u znakovnom jeziku se u toku izražavanja ne mijenjaju; – imenice ostaju u glavnom obliku. Na primjer, u govoru kažemo: Dodaj mi moju plavu majicu, molim te, doslovni prijevod sa znakovnog bi glasio: Dati meni plava majica, molim. Jednako tome, u bosanskom jeziku koriste se glagolska vremena: pluskvamperfekt, aorist, perfekt, imperfekt, prezent, futur prvi, futur drugi i glagolski načini kondicional prvi, kondicional drugi, imperativ, optativ, međutim, u bosanskom znakovnom jeziku se može naići jedino na perfekt, prezent i futur“, objašnjavaju naše sagovornice.
Specifičnosti znakovnog jezika
Iako postoje neke osobine kao što je trodimenzionalnost i važnost elemenata neverbalne komunikacije koja je izraženija nego u bilo kojem govornom jeziku, znakovni jezik treba posmatrati kao i svaki drugi (govorni) jezik. Tako i u znakovnom jeziku može doći do nesporazuma u komunikaciji iz različitih razloga. Znakovni jezik ima upečatljivu vizualnu snagu. Praktičan je za upotrebu kada se nađemo u situacijama u kojima se ne možemo koristiti glasovima, npr. putem njega možemo razgovarati u bučnim prostorijama, prostorijama za tišinu, komunicirati kroz zatvoren prozor ili pod vodom.
Kao što je slučaj sa govornim jezicima, tako se i znakovni razlikuju po državama.
„Znakovni jezik se razlikuje od zemlje do zemlje zbog njihovih logičkih značenja riječi, stila života i filozofskih stanja ljudi. Poznajem internacionalni znakovni jezik koji predstavlja oficijelno sredstvo međusobne komunikacije ljudi na međunarodnoj osnovi, a koji je dosta različit od bosanskog“, govori nam Alma.
Zakonska regulativa
U Bosni i Hercegovini postoje zakoni o znakovnom jeziku prema kojima svaka osoba ima pravo na upotrebu i komunikaciju na znakovnom jeziku (obostrano) u svim segmentima života, međutim u praksi situacija je drugačija.
„Prema Zakonu o upotrebi znakovnog jezika, organi i institucije vlasti su dužni obezbijediti certificiranog tumača na zahtjev i za potrebe gluhe osobe u svim segmentima života, pored toga svaki vid audio informacija obezbijediti u pisanoj i sličnoj formi. Međutim, češći je slučaj da gluhe osobe same sebi osiguravaju tumača znakovnog jezika, te dolaze do potrebnih informacija na nešto drugačiji način, ili jednostavno ne dođu do nekih informacija. Uloga tumača znakovnog jezika ili informacije u svakom drugom obliku osim zvučnom, je neophodna prilagodba koja svakoj osobi oštećenog sluga omogućava puno i efikasno učestvovanje u sistemima i društvu i to pod jednakim uslovima”, ističu naše sagovornice.
Prema posljednjim statističkim podacima iz popisa stanovništva, u BiH živi 70.000 osoba sa oštećenim sluhom, što ukazuje i na potrebu postojanja više televizijskog sadržaja sa tilovima ili uz tumačenje na znakovni jezik.
“Nekoliko televizija ima priloge – dnevnik, sedmične novosti uz znakovni jezik, ali je najčešće u terminima koji su nepristupačni i kada se televizija najmanje prati, poslijepodne, kraj radnog vremena, što predstavlja problem osobama oštećenog sluha da prate u to vrijeme“, govore nam Alma i Ira.
I dok se čeka da se neke osnovne kockice u sistemu poslože, inicijativa ovih djevojaka učinila je značajan pomak za znakovni jezik u Bosni i Hercegovini, a kako nam govore ineteres publike od samog početka je najsnažniji motiv.
„Njihova reakcija i želja za učenjem nas motiviše da nastavimo i dalje pripremati razna iznenađenja i aktivnosti, te im pomognemo u učenju znakovnog jezika. Najvažnije je to što imamo interakciju sa publikom i što u svakom momentu oni mogu da nas pitaju za sve nejasnoće koje imaju. Trudimo se da pratimo njihove želje, da objavljujemo riječi koje ih zanimaju i najviše nam je stalo da svi mogu pratiti, da tempo rada bude neka sredina koja svima odgovara, čime želimo održati i kontinuitet učenja”, govore autorke i za kraj razgovora dodaju misao kojom poručuju da gluhoća nikada nije i ne smije biti nešto što nas razdvaja:
“Kakve veze ima gluhoća uha, ako um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća je gluhoća uma.” Victor Hugo