Taksisti su često izloženi mnogim kritikama, predrasudama i neprijatnostima, ali su svojim sugrađanima uvijek na raspolaganju i sve češće su svjedoci društvenih dešavanja i čuvari ljudskih priča, a ponekad preuzimaju ulogu hitne službe i službe za selidbu. Pogotovo noću, u hitnim situacijama ili vikendom nakon izlazaka, taksisti strpljivo čekaju nove pozive i svoje sugrađane bezbjedno voze na željenu lokaciju.
Piše: Melani Isović, foto i video: Ajdin Kamber
Napomena: Snimanje je obavljeno prije ograničavanja kretanja zbog virusa Korona
Treća smjena taksistima počinje oko 10 h naveče i traje do 5 ili 6 h ujutru, kada odvoze i posljednje putnike te odlaze kući na zasluženi odmor. U toku smjene, taksisti su u potpunosti na raspolaganju građanima – voze ih sa jedne lokacije na drugu, čekaju ih, slušaju njihove životne priče. Dalibor Borković ističe da spavanja u trećim smjena nema jer je mnogo poziva za vožnje, pogotovo vikendom. Najteže mu je, kaže, izdržati sat vremena na prelazu iz treće smjene u prvu.
“Najkritičnije vrijeme je nekad između 4 i 5 časova, kad sviće. Tad se klubovi zatvaraju, do pola 5 se ljudi razvezu i počinje jedno zatišje. Jedan vakuum prostor između ovih što su noću lumpovali i onih koji ujutru idu na posao. To je nekih sat vremena, od pola 6 do 6 već počinje da radi prva smjena i u tom periodu je najteže”, priča Dalibor.
Njegov kolega Dalibor Vrhovac, koji taksira pet godina, tvrdi da je velika razlika između noćne smjene radnim danima i vikendom, a da je najveći promet putnika između 1 i 4 h ujutru. Noću je i rizičnije raditi, jer je veoma teško procijeniti osobu koju vozite.
“Ako su radni dani malo manje ima posla i to su uglavnom vožnje koje su vezane za autobusku stanicu, za hitnu pomoć ili su to ljudi koji završavaju kasno svoje radne obaveze. Vikendom su to uglavnom vožnje iz diskoteka, iz klubova, iz kafića. Kada krenu izlasci onda imate situaciju da vam oko 4 ili 5 ujutro jedni govore ‘dobro veče’, jedni ‘dobro jutro’, jer se tu već dešava da jedni idu na neki put ili posao, a drugi se vraćaju kući. Noću je rizičnije raditi zato što niste uvijek u mogućnosti da procijenite osobu koja ulazi, u kakvom će stanju ući, da li je pijana, da li je agresivna, da li je pod bilo kakvim pritiskom, tako da niste sigurni kako će ko da reaguje u nekom momentu”, kaže Dalibor Vrhovac i dodaje da su bespomoćni u slučaju da ih neko napadne, ali da postoje razni načini da provjere svoje saputnike.
Taksisti su većinom samostalni, što znači da sami sebi određuju radno vrijeme te da li će i koliko će raditi. Neki od njih imaju fiksno radno vrijeme, dok ih većina radi po vlastitoj procjeni. Vrhovac ističe i da niko od njih ne želi ugroziti ni svoj ni tuđi život, pa tako rade onoliko koliko mogu.
“Rad noću zahtijeva da budete koncentrisani kao i danju, tako da mi osim što imamo dežurstva koja smo obavezni da radimo, ostalo radimo prema radnoj sposobnosti. Znači, niko od nas ne rizikuje ni svoj ni život putnika, tako da ako osjetimo da smo umorni i da nismo sposobni za rad, uglavnom idemo spavati. Eventualno, može se desiti da vam 15 minuta nekog laganog sna u autu znači, pa da to iskoristite kada nemate posla i ostanete sami, da odspavate i nastavite dalje sa poslom”, kazuje Vrhovac.
Treća smjena je iscrpljujuća a dešava se da zbog svojih privatnih obaveza ne stižu da se odmore i naspavaju.
“Pa naravno da se životni ritam promijeni pošto je smjena jako iscrpljujuća, pogotovo vikendom. Vikendom uglavnom nemate puno vremena za odmor, dosta je posla i onda sljedeći dan vam je za odmaranje. Međutim, pošto smo porodični ljudi imamo i porodičnih obaveza, tako da je spavanja jako malo”, govori Dalibor Borković dok nas vozi kroz grad.
On tvrdi da rad u trećim smjenama nije uticao na njegov porodični život, a sa njim se slaže i Vrhovac koji dodaje da njegova porodica ima razumijevanja za njega i njegov noćni rad.
“Pa što se tiče konkretno moje porodice, uglavnom razumiju i tolerišu to vrijeme kada ja moram da se odmorim. Ako se pripremam da radim treću smjenu, da se u popodnevnim satima odmorim. Oni praktično sudjeluju u tom mom radu”, govori Dalibor Vrhovac.
Uvijek bude nekih zanimljivih situacija, ali i opasnih. Često se pjeva i veseli u autu, ali se dešava i da su ljudi bezobrazni, grubi, da ne žele platiti vožnju. Dešava se i da taksisti pogriješe pa da putnike odvezu na pogrešnu adresu. U takvim slučajevima je, prema Borkovićevim riječima, važno sve riješiti na fin način.
“Ljudi su dobri u suštini, ja mislim da ako ljudima pristupimo sa osmijehom i sa jednom pozitivnom energijom, da ljudi to uzvrate. Ja sam uglavnom imao pozitivne reakcije od ljudi pogotovo pošto sam ja relativno mlad u ovom poslu i bilo je dosta grešaka ispočetka”, tvrdi naš sagovornik.
Nekada jedini način prevoza
Dalibor Borković misli da njegovi sugrađani ne shvataju značaj njihovog posla i da misle da je to samo zabava.
“Njima je to zanimljivo, muškarci uglavnom pitaju ima li finih djevojaka. Ja kažem da ima, ali šta? Odvezemo ih na destinaciju i idemo dalje, vozimo sljedećeg. Profesionalnost je na nivou, moramo biti takvi jer bismo gubili mušterije. Jako bitna stvar je tačnost, ispoštovati vrijeme i biti ljubazan. To jako mnogo cijene”, ističe ovaj taksista.
Borković smatra i da sugrađani imaju mnogo predrasuda prema njima. Misle da su bezobrazni i da često uzrokuju saobraćajne nesreće. Ipak, istina je drugačija. Zbog prirode posla, njihova vozila su najupečatljivija i prva se primijete, a obično se upravo oni trude da spriječe nezgode.
“Često sam čuo da su taksisti jako bezobrazni ljudi po pitanju saobraćaja. Pa u jednu ruku su možda i u pravu, gledajući sa njihove strane zato što se mi često ubacujemo, prelazimo iz trake u traku, žurimo negdje… Ali mi ne žurimo što se nama žuri, već žurimo zato što putnici imaju potrebu da negdje stignu na vrijeme. Pošto smo stalno u saobraćaju, imamo jako dobru izgrađenu rutinu u vožnji i često taksisti spašavaju situaciju, da ne dođe do udesa. Jer dnevno prelazimo od 100 do 150 kilometara gradske vožnje, tako da uvijek možemo predvidjeti situaciju na koju nailazimo”, govori Borković za eTrafiku.
Vrhovac pak tvrdi da su njegova iskustva sa sugrađanima pozitivna. Taksisti nisu više samo prevoznici sa jedne lokacije na drugu, već i hitne službe, pa i službe za preseljenje.
“Naravno, kao i u svakom poslu, u dodiru sa ljudima možete sresti razne kritike i primjedbe, al’ u većem dijelu su to pozitivne priče jer mi nismo samo taksisti koji prevoze putnike. Mi prevozimo bolesne i nekada imamo i situacije kada su studenti primorani da nas zovu da prenose stvari, pa praktično za taksi uslugu dobiju prevoz robe”, ističe Vrhovac.
Dalibor Borković kaže da u određenim situacijama vožnje ni ne naplaćuju.
“Kod mene je bilo nekoliko slučajeva, to su bili neki stalni putnici koje ponekad počastimo nekom vožnjom. Na primjer, dešava se da uđe žena sa bolesnim djetetom ili osoba sa invaliditetom i njima nekad ne naplatimo vožnju. Jednom mi se desilo da su me u 3-4h neke dvije bake zvale, morale su hitno u hitnu, ja im nisam naplatio”, priča on za kraj našeg razgovora.