Da postoji rodno zasnovana diskriminacija žena na poslu jasno pokazuje i istraživanje Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, gdje je konstatovano da od prijavljenih slučajeva diskriminacije na poslu 26 odsto čini rodno zasnovana diskriminacija. Ako tome dodamo podatak iz ankete u kojoj je navedeno da 76,6 odsto slučajeva rodne diskriminacije na poslu niko ne prijavi, onda možemo reći da je realno stanje mnogo gore.
Ispod radara su prošle brojne situacije, poput situacije koju je imala naša prva sagovornica, Ljubica Vujčić, koja je koncem prošle godine dobila otkaz u preduzeću “Latonedil” iz Nove Topole, kod Gradiške, zbog toga što je njen suprug dao otkaz.
“Moj suprug je dao otkaz, jer nije htio da prihvati nove uslove rada koje su mu tada poslodavci nametnuli. S obzirom da sam i ja radila u toj firmi, on je upozoren da ako da otkaz, da ću i ja dobiti otkaz. Iako imamo kredit, suprug je smatrao da nove uslove ne treba prihvatiti ali nismo ni slutili da će poslodavci pozvati mene i uručiti mi otkaz.”
Vujčićeva tvrdi da je objašnjenje poslodavca još teže uticalo na nju kao ženu.
“Bukvalno su mi rekli da sam dobar radnik, da nemaju ništa protiv mene ali da mi daju otkaz zato što je moj suprug dao otkaz, da ga na taj način kazne. Ja sam ovdje ispala kolateralna šteta, što me je zaista povrijedilo.”
Kao i većina, ona se pomirila s ovom činjenicom i otišla na biro rada. Na naše pitanje da li je pokušala da tuži poslodavca odgovorila je da se plašila da bi izgubila slučaj, jer se radi o moćnom čovjeku.
Ovakvih primjera na području Gradiške ima mnogo ali su rijetku voljni da ispričaju svoju priču. Rodno zasnovano nasilje na poslu je još vise izraženo kod marginalizovanih grupa, što svjedoče i primjeri naša dva naredna sagovornika. Tako je sekretaricu udruženja “Gluvih i nagluvih” Gradiška, Ljubinka Radonić-Zlojutro doživjela neugodnu situaciju s poslodavcem kada je prijavljivala na konkurs jednu članicu svog udruženja.
“Pokušavala sam da direktoru jedne ustanove u Gradišci objasnim prednosti koje bi kao poslodavac ostvario, ako bi u radni odnos primio gluvu djevojku. Prednosti su bile prvo novčani stimulans od nekoliko hiljada maraka jednokratno i povrat doprinosa uplaćen za ovog radnika u toku radnog odnosa. Direktor je saslušao molbu, preporuku za ovu osobu, informacije o olakšicama, a njegov odgovor meni je bio “da je on odavno prestao vjerovati u bajke” jer “ima dosta godina”. To je mene zaprepastilo i tek tada sam shvatila kroz šta ove osobe prolaze prilikom traganja za poslom.” Ništa bolje nije bilo ni njenoj kolegici iz udruženja amputiraca “Udas” Gradiška, Nadi Jokić, koja je kao osoba sa invaliditetom prošla brojne teške situacije tražeći posao.
“Dovoljno je reći da sam prije ovog angažmana u udruženju bila 15 godina na Borou. Za to vrijeme prošla sam sve i svašta i imam brojne primjere stigmatizacije. Recimo najčešći odgovor koji sam dobijala od poslodavaca je da njima treba osoba koja je radno sposobna. Često sam nakon razgovora za posao imala utisak da sam nesposobna i to je bio veliki psihološki pritisak.”
Kako dodaje Jokićeva, sada se u okviru udruženja fokusiraju na radionice prihološke podrške njihovim članicama, kako bi djelovali preventivno, jer su žene iz ove grupe bile i žrtve nekog oblika nasilja. A da je nasilje sveprisutno kada su u pitanju žene, pogotovo pripadnice marginalizovanih grupa, svjedoči profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, Nebojša Macanović.
“Marginalizovane grupe se svakodnevno susreću sa socijalnom nepravdom i etiketiranjem od strane društva. Nažalost ono što je indikativno u poslednjih nekoliko godina jeste i nasilje prema ovoj populaciji. Borba za društvenu integraciju i radno mjesto ove populacije je često “nemoguća misija”, a kada se i to desi u okviru nekog projekta ili zakonskih mogućnosti nastaju drugi problemi i to upravo na radnom mjestu. Zbog određenih fizičkih nedostataka ili mentalnih poteškoća takva lica često postaju osobe na kojima se šefovi iživljavaju, u početku verbalno, a kasnije i fizički. Najčešće se radi o ženskim osobama koja ne žele da prijave mobing na poslu upravo radi očuvanja radnog mjesta”.
Ponukana ličnim primjerom problema na random mjestu, psiholog Nevena Lalić je kroz afirmativne tekstove u medijima pokušala da skrne pažnju potencijalnim žrtvama da se trebaju i moraju boriti za svoj bolji status u društvu.
“Kada doživite neku vrstu mobinga na poslu, vi to prvo trebate prepoznati, jer se kod nas dešava najčešće da ljudi teško dolaze do posla, a kada ga nađu još teže se odlučuju da prekinu radni odnos. Kada se zaista na to odluče, onda tek shvate kako su sve vrijeme trpili nešto što nisu morali, što sam shvatila i ja, te upravo svojim afirmativnim radom pokušavam da ohrabrim ljude da ne trpe mobing, pogotovo želim da utičem na žene”. Jedna od institucija kojoj se žene mogu obratiti je Ombudsmen za ljudska prava, koji se tokom rada poziva na Zakon o ravnopravnosti polova u BiH, koji uključuje i krivično-pravnu zaštitu. Kako kažu iz ove institucije oni preduzimaju mjere po žalbama građana u skladu sa Zakonom u zabrani diskriminacije.
“Tokom 2022. godine Ombudsmani su postupali u tri predmeta u kojima su navodi žalbe ukazivali na povredu rodne ravnopravnosti, a konkretnije, na činjenicu da su žene koje su ostale u drugom stanju bile suočene sa kršenjem prava iz radnog odnosa, kao i činjenicu da vanbračna zajednica ne uživa de facto isti stepen zaštite kao bračna zajednica u pogledu ostvarivanja pojedinih imovinskih prava, kao što su pravo na izdržavanja ili nasljeđivanje zajedničke imovine”.
Iako je situacija po pitanju rodno zasnovane diskriminacije na radu bolja u odnosu na ranija vremena, statistika nam govori da smo daleko od idealnog. Pa tako od 354.000 nezaposlenih u BiH, blizu 206.000 su žene. Iako Svjetska banka radno zakonodavstvo u BiH ocjenjuje visokousklađenim sa standardima EU, praksa ukazuje na brojne manjkavosti, koje u tradicionalno patrijarhalnom društvu predstavljaju dodatnu prepreku ženama na tržištu rada.