Iza zatvorenih vrata, u domovima koji spolja djeluju mirno, često se odvijaju priče koje možda niko nikada neće čuti. Nasilje nad ženama je ozbiljan problem koji se ponavlja tiho, uporno i razorno. Ključno pitanje više nije da li ono postoji, već šta konkretno radimo kada se desi?
Piše: Aleksandra Đukić; Naslovna fotografija: Amel Uzunović – Fotobaza.ba
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način”, zapisao je Lav Tolstoj u romanu „Ana Karenjina”. U tu rečenicu staje i suština problema o nasilju nad ženama, koji često ostaje sakriven iza privida porodične svakodnevice, a svaka njegova priča nosi svoju posebnu težinu i složenost.
Iza vrata koja se spolja ne razlikuju od drugih, žene se suočavaju s oblicima nasilja koji nisu uvijek vidljivi: psihološkim pritiskom, ekonomskom kontrolom, prijetnjama, fizičkim napadima, silovanjem. Upravo ta „različitost nesreće” često otežava prepoznavanje problema, kako okruženju, tako i samim žrtvama.
„Ti u svakom trenutku razmišljaš. Stalno si pod nekim pitanjima da li si pogrešio. Bila sam u situaciji da je to bio kraj, kraj koji je morao biti kraj jer meni život bio ugrožen. Završila sam na Kliničkom centru u Beogradu i onda mi je ljekar rekao ‘ja sam te ovaj put spasio, ne znam da li ću više moći’. Onda ti doneseš tako drastične odluke. Mi smo ovdje kupili kuću, a ja sam izašla na ulicu sa dvoje djece”, kaže nam Dragana, koja je preživjela psihičko i fizičko nasilje, koje joj je nanosio tadašnji muž.
Ona se u stvarnom životu ne zove Dragana, promijenili smo joj ime jer želi anonimno da prenese svoje iskustvo.
„Moj brak je počeo kao i svaki drugi brak, s ljubavlju. Međutim, život je nepredvidiv i nikad ne znaš šta se može desiti. Mi smo neka generacija koje nije mogla vjerovati da će doći do raspada zemlje, do rata, do mržnje, siromaštva. Odjednom se sve ruši. Izbjegla sam iz svog rodnog mjesta i došli smo u jedno selo u blizini grada gdje sad živim, kada su svi problemi sa nasiljem počeli. Imala sam 49 kg kad sam se razvela, bila sam kost i koža. Dovela sam svoj život na granicu, svoju egzistenciju na granicu. Pala sam na dno sa dvoje djece i onda je trebalo da naučim kako da ustanem. To je vrlo teško, ali nije nemoguće”, priča nam Dragana.
Kaže da je više godina trpila maltretiranje muža, ali da je 2010. godine, odlučila da prekine taj začarani krug nasilja, prvenstveno zbog svoje djece. Nakon prijavljivanja policiji i Centru za socijalni rad, razgovarala je sa aktivistkinjama u Fondaciji „Lara”, koja se od 1998. godine bavi problematikom nasilja nad ženama. Sigurna kuća za žene i djecu žrtve nasilja otvorena je 2012. godine, stoga je naša sagovornica mogla u početku tek da obavi razgovor sa aktivistkinjama koje su radile u Fondaciji, za koji kaže da joj je jako značio.
Ljiljana Lukić, projektna koordinatorica u „Lari” navodi da je policija prva linija odbrane kad se desi nasilje, a zatim nadležni Centar za socijalni rad, koji dalje obavještava Fondaciju o tome šta se desilo. Fondacija „Lara”, pokriva region Bijeljine, odnosno područje koje pokriva Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini.
„Bitno je da se u trenutku dešavanja nasilja žena izmjesti iz kuće, mjesta gdje se nasilje desilo, zato što je jako stresna situacija. Vrlo mali broj žena prijavljuje nasilje kada se ono desi prvi put. Obično je to već kulminiralo, tj. u trenutku kada više ne može da izdrži količinu nasilja ili kada se žena zabrine za svoj život ili život djece. Zaista je neznatan procenat onih koje prijave na prvi šamar ili na prve batine koje dobiju, zato što uvijek misle neće se više ponoviti. Obično se nasilnik povuče, izvinjava, kaže da se to više neće ponoviti. Međutim, svaki put se ponovi”, pojašnjava Ljiljana Lukić.
U sigurnim kućama širom zemlje, žene koje su preživjele nasilje pronalaze utočište, ali i prijeko potrebnu psihološku podršku koja im pomaže da se izbore sa traumama i započnu proces oporavka. Međutim, iako sigurne kuće predstavljaju bezbjedno utočište, pravi izazovi nastupaju nakon izlaska iz njih. Mnoge žene suočavaju se s teškom realnošću, a to je da nemaju gdje da odu.
Dragana kaže da je nakon napuštanja bivšeg muža osjetila veliko olakšanje, ali i brigu.
Šta i kako dalje?
Odlazak iz nasilnog odnosa često se doživljava kao kraj jedne teške priče. U stvarnosti, za mnoge žene to je tek početak neizvjesnosti. Onog trenutka kada zatvore vrata iza sebe, često s djecom u naručju i bez jasnog plana, počinje svakodnevna borba za sigurnost, stabilnost i dostojanstvo. Dragana kaže da je imala tu sreću što je bila zaposlena i što je imala neki vid materijalne sigurnosti.
„Imala sam svoj posao, što je najvažnije od svega, ali morala sam da odem u podstanare. Ti sad moraš sve sa jednom platom, i da izdržavaš djecu, i da ideš da bereš šljive ako treba, i da ideš da radiš neke stvari koje nisi mogao ni da zamisliš. Lično mislim da bi bilo pametnije da se nasilnik odstrani od porodice pa da se on stavi u neki centar za edukaciju, nego što se žena smjesti u sigurnu kuću, pa nakon pet-šest mjeseci opet nema ništa. Moj bivši muž ostao je u kući koju smo mi zajedno kupili novcem moje majke i mog oca”, priča nam Dragana.
Izlazak iz sigurne kuće otvara novo poglavlje u kojem žena mora da pronađe posao ukoliko ga nema, te školu ili vrtić za dijete, dok se istovremeno nosi s traumom. Ljiljana Lukić pojašnjava da se često zbog nesigurnosti žene vraćaju nasilnicima. Međutim, takođe ističe da im one pružaju podršku kada osjete da je vrijeme da žene izađu iz sigurne kuće.
„Kada dođe do trenutka da bi već žena mogla da izađe iz sigurne kuće, onda se rade takozvane izlazne strategije u saradnji sa Centrom za socijalni rad. Posmatra se koliko je žena spremna, koliko želi da radi, šta želi da radi. Tokom boravka u sigurnoj kući postoji mogućnost njene dokvalifikacije, prekvalifikacije, često su u pitanju žene koje nisu nikad radile i zaista je to veliki korak, da se one odlučile na samostalan život”, kaže projektna koordinatorica u Fondaciji „Lara”.
Pored svog stalnog posla, Dragana je odlučila da pokrene svoj vlastiti mali biznis, za koji je dobila donaciju od Fondacije „Infohouse” Sarajevo.
„Izabrana sam preko nekog programa pomoći ženama žrtvama nasilja, izrazila sam želju da se sama okušam u nečemu novom. Izabrali su me za donaciju i dobila sam novčana sredstva, polako počela da radim dodatno u skladu sa svojim slobodnim vremenom. Mnogo mi je značila ta podrška da dodatno zaradim. Prođeš kroz neke strašne faze, ali polako i sigurno ideš ka nekom napretku jer ti sad mirno spavaš, ne bojiš se. Strah je najteži osjećaj čovjeku, ne drhtiš da ćeš biti udarena, da će biti izvrijeđana, da će biti izbačena iz kuće”, kaže Dragana.
Ako proživljavate bilo koju vrstu nasilja, obratite se policiji na broj telefona 122. Tu je i SOS linija 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH.
Bijeljina kao pozitivan primjer
U Bijeljini postoje takozvani socijalni stanovi koje žene i djeca žrtve nasilja mogu da koriste neko vrijeme, kako ne bi plaćale stanarinu i kako bi imale vremena da pronađu posao, priča nam Tatjana Pantić, predsjednica Komisije za ravnopravnost polova u Gradskoj upravi Bijeljina.
„Grad Bijeljina ima na raspolaganju oko 85 socijalnih stanova i žene žrtve nasilja dobijaju posebne bodove. Takoreći, imaju prioritet u odnosu na druge socijalne kategorije. Veoma je važno da im pružamo podršku, to su naše sugrađanke. Saradnja sa Fondacijom ‘Lara’ je zaista izuzetna. Shvatamo da oni rade jedan veliki i veoma važan posao, tako da smo uvijek tu za njih da pomognemo, koliko god se to može. Svima nam je žao što se ne može više, ali nadamo se da će doći neka nova vremena pa ćemo moći sarađivati i bolje”, kaže Tatjana Pantić.
Iz Fondacije „Lara” navode, da svi u njihovom timu rade na tome da žena dođe do te tačke da može da se osamostali i da počne da radi. Dodaju da i Zavod za zapošljavanje ima različite programe na koje se mogu prijavljivati, te da je javnost postala senzibilnija kada su u pitanju žene žrtve nasilja. Nekada je bilo teško pronaći poslodavce koji bi zaposlio žrtvu nasilja, ali se, kako kažu iz Fondacije, mijenja svijest i poslodavaca.
„Neke naše stalne, višegodišnje saradnje sa poslodavcima na području grada Bijeljina donijele su dosta pozitivnih primjera, a neke agencije čak besplatno nude podršku za njihovu kvalifikaciju i dokvalifikaciju. Jedna agencija je iskazala interesovanje i da, prvih par mjeseci, ukoliko žene samostalno pokrenuo neki posao, im besplatno vode knjige. Iz godine u godinu mijenja se atmosfera i sve više ima onih koji bi, na neki način mogli, htjeli da doprinesu tome da se žrtve nasilja osjećaju sigurnije i da je ta njihova resocijalizacija lakša”, tvrdi Lukić.
Grad Bijeljina pomaže Sigurnu kuću izvjesnim sumama novca, navodi Tatjana Pantić, koja dodaje da planiraju da realizuju još mnoge projekte kojima bi pomogli ženama žrtvama nasilja nakon što napuste sigurnu kuću.
„Još mnogi projekti su u pripremi da im se pomogne, recimo obezbeđivanje izvjesne novčane pomoći ženama žrtvama nasilja kada napuste sigurnu kuću. To su ti trenuci kada je njima potreban novac dok ne pronađu posao. Postoji inicijativa da djeca samohranih žena, žrtava nasilja ne plaćaju vrtić, ali to je tek u pripremi”, navodi Tatjana Pantić.
Dragana tvrdi da je upravo ekonomska zavisnost najveći razlog zašto žene trpe nasilje, ali i mentalitet.
„Kod nas postoje one tradicije ‘trpi i ćuti’, sramota koju ti podnosiš od društva. Neki su govorili za mog bivšeg muža: ‘Pa šta mu je falilo, jesi bijesna, hajde boga ti, znala si da je takav, hajde što sirotiš tu djecu’. Srećeš se sa svim tim komentarima i sa tim moraš da se suočavaš. Moraš u svojoj glavi da se suočiš i da kažeš: ‘Ja ne mogu više, ja hoću drugi život. Ja volim i cijenim sebe’. I to su faze kroz koje prolaze brojne žene žrtve nasilja”, zaključuje Dragana.