Nekada su se ulicama Kalinovika mogli čuti glasovi i koraci hiljada radnika, omladine i djece, a danas ulicom prođe tek po neki korak penzionera. Okružen Treskavicom i Zelengorom, kao i Crvanjskim jezerom koje napaja Neretvu, u Kalinoviku danas najbolje radi starački dom. Mladi odlaze za boljom budućnošću i Kalinovik ostavljaju starima koji se sa sjetom sjećaju vremena kada je ovo bilo mjesto puno života.
Tekst i fotografije: Petar Mandić
Pedesetih godina prošlog vijeka Kalinovik je brojao oko petnaest hiljada stanovnika. Imao je fabrike, školu punu đaka i mogućnosti razvijanja.
„Poslije Drugog svjetskog rata tu se faktički živjelo većinom od poljoprivrede. To su bila toliko jaka sela, a skoro svako veće selo je imalo neku osnovnu školu, bar do četiri razreda. Mada se Kalinovik godinama raseljavao”, prisjeća se starosjedilac Kalinovika, predsjednik sindikalne organizacije škole, Ćetko Sladoje.
Početkom devedesetih godina broj stanovništva u Kalinoviku se smanjio na oko tri i po hiljade stanovnika. Firme su i dalje funkcionisale, što je davalo nadu za bolje sutra. Samo Šumarstvo je brojalo 350 radnika.
„Pošto sam radio kao tehnički sekretar sindikata, vodio sam evidenciju o radnicima najviše. I tu je bilo zaposleno 1.350 ljudi, članova sindikata. Najveća firma je Šumarstvo. Ti radnici su bili uglavnom proizvodni radnici, oni su radili sječu šume, izvoz šume i tako dalje. Mali broj ljudi je radio u kancelarijama”, govori nam Ćetko Sladoje.
Pored Šumarstva, Kalinovik je imao drvnu industriju koja je bila sastavljena od pogona za rezivanje sirovine i stolarije koja se bavila poluproizvodima, te fabriku tekstila, zadruge, ugostiteljstvo. Vrlo značajna preduzeća koja su okupljala narod.
„U drvnoj industriji je bilo zaposleno oko 300, a nekad i do 350 radnika. Zatim, sljedeća po tom broju radnika bila je fabrika trikotaža. Brojala je oko 280 radnika. Vrlo značajno preduzeće koje je one nezaposlene kvalifikovalo. Bilo je poslovnih jedinica, kao što je poljoprivredno dobro ‘Gvozno’ , koje se bavilo uzgojem stoke, ovaca i tako dalje. Onda otkup i kooperacija, znači tu se otkupljivala stoka, proizvodi od stoke, vuna i svašta nešto” , dodaje on.
Bivša radnica fabrike trikotaža „Prvi oktobar” nostalgično govori o vremenu kada je radila i kada su firme funkcionisale.
„Tu je skoro svo stanovništvo bilo zaposleno. U ratnim dejstvima to je sve nestalo. Sad se svako bavi stočarstvom i poljoprivredom. Ništa se ne gradi, omladina otišla, ostali smo samo mi starci”, naglašava nam Milojka Sladoje.
Osim što nema velike fabrike, Kalinovik danas nema ni banku, ni pekaru, ni mesaru, a i jedinoj apoteci se bliži kraj. Zatvoreni lokali ostaju kao sjećanje na prošlo vrijeme. Tu je tek poneka prodavnica i kafić u kojima se iz dana u dan može primjetiti kako se ovo mjesto gasi.
„Izumire mjesto, nema naroda. Uglavnom dolazi komšiluk, stari, iznemogli penzioneri, malo omladine, a djece nema. Razlika se primjeti iz godine u godinu. Kako se smanjuje narod, tako se smanjuje i prihod. Kako ko umre, kuća se zatvori i nema više otvaranja”, govori nam trgovac Mile Elez.
Osnovna škola u Kalinoviku broji oko 40 učenika i 30 zaposlenih, među kojima su radnici i penzioneri. Kalinovik ima i Gimnaziju koju pohađa oko 20 učenika. Ove godine škola očekuje upis pet učenika prvačića.
„U školi ima mali broj đaka i onda to utiče na socijalizaciju djece. Zato je neophodno da idu u veća mjesta da bi razvijali taj društveni osjećaj i da bi se bavili i raznim sportovima, jer ovdje nema nikakav sportski klub, to predstavlja veliki problem. Svake godine je sve manji i manji broj đaka”, ističe vjeroučitelj Milan Mandić.
Iako ovaj kraj ima velike potencijale za poljoprivredu i turizam, oni se slabo koriste pa i pčelarstvo počinje da gubi svoj trag jer i njime se bavi samo starije stanovništvo.
„Sve se slabo koristi. Imaju ovdje fine rijeke, Neretva je vrlo blizu. Ima dosta jezera, dosta planinskih staza. Bavim se pčelarstvom, ali i tu nas je sve manje”, govori Dragan Sladoje, pčelar.
Kalinovik je bio dosta povezan sa Sarajevom. Svakog dana se moglo tri puta autobusom do Sarajeva. Posebno za vikende i praznike, a u hotelu se nije moglo naći mjesto. Danas autobuskih linija nema, a ljudi migriraju prema Sarajevu, Foči, Banjaluci, Beogradu. Odlaze da tamo i ostanu. Međutim, nisu svi izgubili vjeru u budućnost Kalinovika.
„Volio bih da ima budućnosti. Ja se nadam da ima, zato sam i dalje tu. Ostao sam sa djecom, djeca mi idu u osnovnu školu. Lijep je, miran život za njih, siguran, bezbjedan, ali nemaju sadržaja, nemaju sporta. Ovdje su djeca jako talentovana. Drug i ja naše mališane vozimo u Sarajevo, 60 kilometara, dva-tri puta sedmično na treninge fudbala i džudoa”, naglašava Velibor Lalović.
Iako nema dovoljno organizovanog sadržaja u samom mjestu, tek po neki „Kalinovački kotlić” i Biciklistička trka do Zelengore, Kalinovik se može pohvaliti bogatim prirodnim sadržajem koji posjećuju i ljudi iz drugih država, od čega Kalinovik nema nikakvu korist.
„Ljudi koji nas posjećuju od proljeća do jeseni, uglavnom stranci koji prolaze su oduševljeni. Planinari, biciklisti, stranci iz svih krajeva svijeta, Evrope. Najviše Poljaci, Holanđani, Česi, Nijemci na motorima, kvadovima i biciklima”, dodaje on.
Za Kalinovik se veže i anegdota koja kaže da je profesor došao da radi u kalinovačku Gimnaziju, pa je upitao saputnika u autobusu kako će pronaći zgradu ove škole. Rečeno mu je da je zgrada u centru grada. Kada je nakon nekoliko godina odlazio iz Kalinovika, profesor je učenicima koji su ga ispraćali rekao: „Gimnazija je zaista u centru grada, ali je grad na kraju svijeta”.