Laički poznavalac engleskog jezika i kulture (jer, iako nam je „univerzitet obolio od Bolonje“, papir profesora engleskog jezika i književnosti bi trebalo da ima vrijednost) zna da su braća Englezi razvili razgovor o vremenu do nivoa jedinstvene forme komunciranja i ubijanja vremena. „What's the weather like“ tematika se, jasno, javlja kao posljedica života okupanog kišom i depresivno-ironičnim danima.
No, odnedavno spoznah (revolucionarni momenat otkrića ukrašen arhaizmom) da smo i mi, braća Srbi, anglistikovali svakodnevne konverzacije.
Na iskazivanje mučnih i bolnih stanja tipa „nisam nešto dobar danas“ ili „celo telo tu me boli“ odgovara se sa „ma garant je zbog vremena, niko nije dobar danas“ ili „sigurno je zbog promjene vremena, ovo vrijeme je tačno izludilo“.
Dapače, varijacije na odgovor postoje, ali suština ostaje ista. Vrijeme je garant i sigurno izludilo i ovo su teška vremena, čitaoče moj, kako za meteoropate tako i za obične pate. Nagle promjene vremena, drastične temperaturne razlike i „jedan dan ljeto, drugi dan zima“ moto su i nas, Srbe, nebeski narod, učinili „nikako dobrim“.
Dapače, o vremenu se vazdan pričalo. Nisu Englezi izmislili baš sve, pa tako ni razgovor o vremenu. I dapače, misaono dubokoumne diskusije o vremenskim prilikama i neprilikama su bile i ostaće oružje za izbjegavanje smislenih dijaloga. U liftu sa komšijama, u kafani za šankom, na ulici očaja, na autobuskoj stanici, u redu za čekanje šalterskog šarma, na ovoj ili onoj planeti – svugdje pali maestralan rafal.
Ipak, zanimljivo je da silovita razrada vremena kao teme i faktora od psiho-socijalnog značaja rijetko kada izrodi odgovor na problem i zaključak koji bi trebalo da nas prestravi i ošamari po oba obraza. Zašto vrijeme nije kako treba? Zašto mi nismo kako treba?
„Zbog radi“ globalnog zagrijavanja, o kojem naučni svijet bruji, brat bratu, deset godina i koje se zaista može posmatrati kao realna apokalipsa modernog svijeta. Nasmije se jedna obična Jelena kada čuje da američki senatori razglabaju da li bi u nauku uopšte trebalo da vjerujemo ili ne, kao da je Deda Mraz ili Gospod Bog, pa da postoji razumna osnova za sumnju u postojanje.
Ali, nije nimalo smiješno što savremeni čovjek i dalje odbija da prizna da smo se otrgnuli od sise majke prirode, zatrovali njeno mlijeko i odrekli je se, kao svog biološkog tvorca, i to preko novina. Smijala bih se ja, jedna obična Jelena, jer razgovor o ekologiji počinje da se svodi na priču o zelenom pranju zelenog novca, a recikliranje, zajedno sa drugim oblicima pokušaja smanjivanja uticaja industrijalizacije na ljudsku jedinku, počinje da se tretira kao urbana rabota urbanih hipstera.
Ali, nije nimalo smiješno.
Vrbas nije plavio jer mu se smučilo što je izBosne, niti iz potrebe da se dokaže pred rajom da može zalit’. U redu, proročanstvo patrijarha Irineja da je LGBT zajednica poslala gromove, oluje i kanistere vode sa neba jeste smiješno.
Ali, nije smiješno što je brdoviti Balkan, zajedno sa ostatakom planete, ispolivan i istucan valovima gnjeva prirode, koju silujemo vijekovima unazad kako znamo i umijemo. Dim fabrike, dim smrada i pohlepe su ofarbali nekadašnje plavo nebo u sivo danas i crno sutra. Smiješno je očekivati da priroda neće iskašljati svu prašinu i hemiju koju smo joj usisali u pore. Ljudska rasa se rapidnim koracima kreće ka sopstvenoj distrukciji, a majka rase neće sjediti s mirom.
To nije nimalo smiješno.
Englezi jesu smiješni. Ma vrijeme k'o vrijeme. Mi smo izBosne. Nas će globalno zagrijavanje, kao i život, sigurno zaobići.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković