Dragoljub Đuričić: Dok je ne realizuješ, ideja je beznačajna

Muzika je bazirana na ritmu, kao i život. Ako srce ne otkuca u ritmu tri puta, četvrti put neće ni otkucati.

Dragoljub Đuričić jedan je od naistaknutijih bubnjara na planeti. Po zvaničnim ocjenama, uvršten je u englesku enciklopediju među trideset onih čiji ritam „govori“ sve jezike svijeta. Više od četiri decenije prošlo je otkad je prvi put sjeo za bubnjeve, a od druge polovine sedamdesetih, kada je zasvirao u pratećoj grupi Dade Topića “Mama Coco”, pa sve do sada, binu je dijelio sa mnogim pop-rok zvijezdama sa prostora bivše Jugoslavije. Pored toga što je poznat po svom solo radu, čak i oni površni poznavaoci ex yu zvuka sjetiće se Đuričića i kao člana proslavljenih bendova kao što su “Leb i Sol”, “YU grupa”, “Kerber”, a oni upućeniji znaju da je taj spisak mnogo duži i da su na njemu i Arsen Dedić, Davorin Popović, Zdravko Čolić, Radomir Mihajlović Točak, Nikola Čuturilo Čutura… Početkom 70-ih godina u Herceg Novom sa svojim školskim drugovima osnovao je grupu pod imenom “The End”, zatim grupu “Krune”, da bi se ‘72. priključio već poznatoj grupi “Exodus”, gdje je napravio velike uspjehe. Međutim, pošto se vratio njihov stari bubnjar, Đuričiću je ponuđeno mjesto rezervnog bubnjara, što je on odbio.

“Sa grupom Exodusi napravio sam velike uspjehe, bili smo učesnici gitarijade, uvršten sam kao najbolji bubnjar Crne Gore u tom periodu. I onda se njihov stari bubnjar vratio iz Njemačke. To je bio vrlo zanimljiv trenutak, kada iz povrede izlaziš kao pobjednik. Meni je trubač Exodusa rekao: ‘Dragoljube, super je bilo s tobom svirati, ali Milan se vratio iz Njemačke, da li bi ti bio rezervni bubnjar?’ Mene je to povrijedilo tada, i tako sam za mjesec i po dana uspio sa prijateljima napraviti bend, a za šest mjeseci smo bili najbolji bend u Crnoj Gori. To smatram možda jednim od najvećih uspjeha u svom životu, zato što je to bila ona prekretnica ‘DA’ ili ‘NE’, jer vrlo često kada vas neko povrijedi vi bježite, a meni je to dalo snagu i volju i brzo sam pobijedio. Ovi naši životi su satkani iz pobjeda i poraza, skor pobjeda treba da bude veći da bi život više vrijedio. Tako da, negdje mi se čini da je to ključna stvar gdje sam se opredijelio i taj uspjeh koji sam postigao na početku, nije me mogao zaustaviti evo i dan danas.”

Iako iza sebe ima 45 godina uspješnog muzičkog staža, kaže da bi vjerovatno svoj život mijenjao na neki drugi način. Smatra da je glupo biti u potpunosti zadovoljan samim sobom, jer je to nemoguće, zato što uvijek postoji ono nešto što svako od nas u određenom periodu svog života nije ostvario, a možda je htio.

“Kada bih imao priliku da nešto ponovo radim, mnogo stvari bih promijenio, možda bih išao drugim putem, možda bi mi korak bio od sedam milja i možda bih bio poznat u svjetskim razmjerama, a ovako nisam. Bez obzira što sam možda ušao u neku englesku enciklopediju, to ne mora da znači ništa, jer muzika nije sport, pa sad imate toliki i toliki rezultat. Muzika je mnogo širi pojam. Sama pojava rokenrola u svjetskim razmjerama je bila nešto kao jedan divan putokaz jednog vremena i zato je ta najezda tako zaplivala svijetom kod mladih ljudi, to je suština kosmopolitizma i ne postoji nijedan drugi kosmopolitizam koji je kvalitetniji i bolji od muzike, od rokenrola. Bio sam ponosan kada sam počeo da sviram sa ‘Leb i Sol’, mi smo stvarali muziku, mi nismo ni svjesni šta smo uradili. Kada smo se rastali, postali smo važniji nego dok smo svirali zajedno. Televizija je sama po sebi zlo, jer nameće mišljenje, ona treba da te izvijesti, a ne da ti tutori. Na kraju krajeva, oduvijek sam radio ono što je mene interesovalo.”

Još od malena najteže mu je padala uzaludnost, pa je tako uvijek prije ručka lupao kašikama po tanjiru, ali tada još nije ni naslućivao da će iz tog lupkanja nastati profesija.

“Ja sam i dan danas pomalo blesav, imam neki temperament da mi najteže pada uzaludnost. Imam ja svoje periode kada gluvarim, kao i svaki čovjek. Međutim, taj ritual, mamin ručak i supa su bili nešto posebno. Ja brzo pojedem supu jer ne mogu da čekam, takav mi je temperament, i onda dok čekam glavno jelo, uvijek sam lupao kašikom i viljuškom po tanjiru i onda je uvijek bilo ‘jao daj, prekini više’. Kada mi je majka umirala, bili smo sami kod kuće, i posljednje dvije minute života rekla mi je: ‘Da mi je neko rekao da će od onog tvog lupanja kašikama prije ručka nastati profesija, ne bih vjerovala’. Dala mi je na neki način priznanje, krivo joj je bilo što me grdila. Mada, to nije bio nikakav talenat, nisam ja svirao ništa kao nadahnuće, nego samo lupetao u nervozi čekajući ručak. Kao čekati autobus, a autobus ima svoj ritam, nervirali se vi ili ne, a vi se ipak nervirate. Postoji jedna stvar, koju nažalost čovjek kasno shvati, a neko nikad i ne shvati, vrijeme ima svoje vrijeme… Niti će prije, niti će kasnije i strašno je glupo nervirati se zbog vremena. Otkad sam to shvatio, negdje mi se čini da nisam uzaludan i da sam racionalan.”

Muzika koju stvara je van svih okvira, i može se slobodno reći da je zvuk njegovog bubnja kao himna, svi ustaju kada ga čuju. Uprkos činjenici da iza sebe ima karijeru na kojoj bi mu mnogi pozavidjeli, priznaje da ponekad pomisli da je dosadio publici i da se na nekim koncertima zapita da li je tako veliki broj ljudi došao samo zbog njega.

“Ja se bavim samo suštinom, vi nećete doći na moj koncert da slušate hit, jer ja nemam obavezu prema hitu, kao recimo pjevači. Gradim neku energiju sa nekom aurom koja se razmjenjuje sa publikom u datom trenutku i to je tada i nikad više. Mislim da se negdje suštinski bavim muzikom da bih sebe zabavljao, a to moje zabavljanje očigledno i druge zabavlja. Ponekad pomislim, da li me iko više sluša, možda sam dosadio ljudima,  kad ono opet negdje neka nova publika kojoj je moja muzika zanimljiva.”

Svojevremeno je za vrijeme građanskih demonstracija 1996/1997 godine predvodio grupu od 30 bubnjara. Za doček 1997. godine svirao je na centralnom gradskom trgu pred oko million ljudi koji su iz protesta prema tadašnjoj vlasti izašli na beogradske ulice, ali i na koncertu priređenom u čast dočeka 2000. Pravoslavne Nove godine pred oko 200.000 ljudi, gdje je zapravo “početak kraja” tadašnjeg režima. Svirao je na bezbroj protestnih skupova širom Srbije do pada tadašnjeg režima 2000. godine. Ukratko, hrabrio je sve one koji su tražili bolji život, više slobode, više prava…

“Prije tri godine sam bio u Stokholmu, nasred ulice su me zaustavile dvije žene i pitale ‘Da li si ti onaj bubnjar koji je 2000. godine u Beogradu bio tu i tu'… Eto, to sam doživio u Švedskoj, to sam doživio u Italiji, u Engleskoj, i onda znam da je iz tih političkih promjena na Balkanu bubanj ostao kao nešto pozitivno. Ponosan sam na to, jer biti sa svojim narodom je ispravan postupak, to je nešto najljepše što čovjek može da doživi. Jedni su dobitnici smišljeni, a drugi su nesmišljeni gubitnici. Ne bavim se politikom, zato što je to čista manipulacija i moja istina je mnogo spora, ali uvijek dođe do cilja, njihova je brza, ali nigdje ne stigne. To je velika razlika. Ja mogu lijepo da živim i bez lične karte, a kamoli bez politike.”

Promovišući bubanj kao jedinstveno sredstvo moderne komunikacije i muzičkog izraza, Dragoljub Đuričić okuplja najpoznatije bubnjare iz zemlje i regiona u cilju postavljanja novog praznika svih bubnjara. Svake godine, sada već tradicionalni “Dani bubnjara” okupe veliki broj bubnjara iz cijelog regiona, broj učesnika koncerta neprekidno se uvećava. Ranijih godina, bio je aktuelan muzički performans, pod nazivom “Cucka jeka”, koji se održavao u Kobiljem dolu, nadomak Cetinja i koji je vremenom postajao sve popularniji. Međutim, lokalne vlasti posljednje dvije godine baš nisu imale razumijevanja za “Cucku jeku”, pa je njeno održavanje nažalost prekinuto.

“Želja mi je da u pješačkim zonama kroz Beograd, jednom godišnje na ulici sviraju svi bubnjari koliko god da ih ima i da to bude turistička atrakcija Beograda. Na jednom koncertu sam skupio preko 250 bubnjara iz regiona, a kada bi se to diglo na malo viši nivo, tada bi moglo da ih bude i 500, 800, 1000… Suština bubnjeva je potreba izbacivanja energije, sa jedne strane to je pokretačka energija, a sa druge strane, sve što ispadne iz ritma ne valja. Glavni proizvođač ritma je bubanj, meni je žao što to ne shvataju neki ljudi kojima bi to trebalo da bude bitno. Tako da, mislim da su moja tri dana bubnjara u Beogradu iz godine u godinu sve bolja, skuplja se jedna mala familija ljudi koja to voli. U Crnoj Gori sam napravio ‘Cucku jeku’. Moj otac je imao tada 90 godina, i ja sam rekao: ‘Hajde tata da ti u rodno mjesto napravim koncert, da te častim, što se mi djeca oko tebe 90 godina nismo uopšte trudili’. On se smijao, a ja sam iz poštovanja prema ocu napravio taj prvi koncert i očekivao sam 30 do 100 ljudi, a došlo je 5.000. To je bilo prve godine, iz godine u godinu bi išlo dalje. To je nekome zasmetalo, zašto im je to zasmetalo, stvarno ne znam i niko se nije našao za shodno da mi objasni. Uglavnom, doveden sam u situaciju da se vrtim u krug, od šaltera do šaltera i da ništa ne završim. Tako da je ‘Cucka jeka’ nestala, i neka je nestala. Nemam sponzore, niko neće da me sponzoriše, nije ni bitno, mi bubnjari dođemo sami da sviramo džabe. Razlika između vremena kada sam ja odrastao i sadašnjeg vremena je velika. Ne kažem da se treba vratiti u ta vremena, ali u ta vremena pozove čovjek prijatelje da zajedno iskopaju temelj, pa počnu da zidaju kuću i jedni drugima pomažu i onda kuća nikne. Danas dok počneš da gradiš kuću, moraš da digneš stotinu kredita, koliko je to jedan glupi put. Savremen svijet i digitalizacija su zablindirali mozak, a da ne kažem šta su još uništiili. Svako vrijeme nosi svoje genijalce. Uhvatio sam vrijeme kada sam se otrgao društvu u svakom smislu riječi i realizovao svoju duhovnu slobodu i tu tvrđavicu mi nikad niko srušiti neće. Moja sloboda u mojoj duši, to je moja tvrđava i neosvojiva je.”

Poznat je i po tome što dosta polaže na promovisanje mladih bubnjara, prenosi im svoja iskustva, razmišljanja i pokušava da im na najbolji mogući način prenese svoje znanje kroz muzičke rečenice odsvirane preko bubnja.

“Ne držim školu, moj cilj je besplatan. Ne mogu da držim školu koju naplaćujem, ali ja neka svoja iskustva, neka svoja razmišljanja prenosim mladima. Nikada neću reći drži palicu ovako ili onako, sviraj ovako… Ne, već sviraj kako osjećaš i drži palicu kako ti odgovara, ali otvori svoju dušu i realizuj put kojim si krenuo. Mislim da je to suština. Bubanj je sredstvo komunikacije, nije bubanj sterilni zakon šta treba da uradiš. Najbitnije je izgraditi osjećaj i izgraditi način kako ćeš to da preneseš, zato moraš biti ličnost. Graditi muzičku ličnost je značajnije od zanatskog dijela. Nekad ti je za muziku dovoljan dlan, emocija je suština, a ne sterilno prenošenje gomile nota.

Savremen svijet favorizuje samoživost u konglomeratu, svega u izobilju, čovjek je sam. Da roditelj bude komotan i slobodan, on svoje dijete upisuje na violinu, balet, sport na ovo, na ono…i jadno dijete, pogibe od posla a ništa ga od toga ne zanima. Umjesto da mu stvaraš ljubav prema nečemu i da mu otvaraš vrata da on izabere šta želi, ti ga maltretiraš. Zato imate strašno puno polaznika na violini, moglo bi da ih bude i 300 hiljada u Srbiji, možda i više, ali jedan je Nemanja Radulović ili Stefan Milenković, a prošlo je skoro 20 godina dok se pojavio jedan, pa drugi. Ljudska individualna sloboda je jako bitna, jer ako nje nema, onda život počinje da dobija neku dimenziju koja je robija.”

Pored toga što je fenomenalan muzičar, posjeduje i slikarski talenat, koji je kako i sam kaže, pomalo stavio u drugi plan, jer je htio u potpunosti da se posveti vaspitanju i odrastanju mlađeg sina. Slikanje smatra hobijem, a ne zanimanjem, za sada nema vremena za njega, ali vjeruje da će mu se u nekom trenutku svog života ponovo vratiti.

“Ja sam bio uvjeren da ću da upišem umjetničku školu, međutim, kada sam završio osnovnu školu, ukinuta je umjetnička. Majka nije bila za to da idem u neki drugi grad i učim umjetničku školu, ali moja ljubav prema slikarstvu nikad nije nestala. Imao sam jedan period kada sam baš puno slikao akt žene, a smanjio sam slikarstvo skroz otkad mi se rodio drugi sin. Stalno kažem sebi, vjerovatno ću početi ponovo da se bavim slikarstvom kad prestanem da skačem ko jarac po bini, a eto neki đavo mi ne da, imam energije još uvijek i ne mislim da ću skoro prekidati. Prekinuću onog momenta kad budem osjetio da sam dosadio publici, jer zašto da se naturam nekome, ako oni ne žele da me čuju. Zato mislim, da kad to splasne, da će mi rezervna, dokolična profesija biti slikarstvo. Imam u glavi hiljadu stvari koje sam poželio naslikati, poriva, ideja.. Mada, dok je ne realizuješ, ideja je beznačajna. Kada ideju sprovedeš u djelo, onda ona dobije na značaju. Plašio sam se boje i uvijek sam slikao tušem, nakon toga sam se uhvatio pastela, ali opet nije to dobar izraz za ono što ja mislim. Ulje je ulje, jer ima svoju težinu, daje veću mogućnost izražaja. Nije dovoljno odsvirati ton, bitna je i boja tog tona na koji ja prenesem emociju… Taj spektar boja je toliko beskonačan.”

Heceg Novi – grad umjetnika

“Herceg Novi je grad slikara, to je jedan jako poseban grad. Umjetnici iz čitave Jugoslavije su dolazilil u Herceg Novi i oni su stvarali atmosferu tog grada. Po čemu je to pa Herceg Novi bio poznat? Pa bio je poznat upravo po tome što je Ivo Andrić izabrao da živi tu, Vojo Stanić, zbog Umjetničke škole, zbog Miroslava Čangalovića, dakle, ljudi su se utrkivali ko će imati kuću u Herceg Novom, ali ne zato da bi to bilo prestižno naselje kao što je Dedinje u Beogradu, nego su se jednostavnu tu ljudi osjećali dobro. Herceg Novi je jedan neobičan grad, on je drugačiji od drugih, on je ljepši od drugih…Odrastati u jednom takvom gradu, u jednoj takvoj atmosferi je prelijepo. Nije čudo što je odavde izašao jedan Rambo Amadeus na način na kakav je izašao, ni Vlado Georgiev, ni ja, ni mnogi drugi.”

Muke umjetnosti

“Kada se igraš sa lažima u umjetnosti, to je uspješnost, ta laž mora da bude bajkovita, da bi te dovela u stanje da si željan da se poistovijetiš, pa makar to bila i muka. Čovjek hoće da se poistovijeti sa mukom, ali on neće da živi muku, to je velika razlika. Nije isto poistovijetiti se s nečijom mukom i živjeti muku…”

Stonsi, rokenrol i buntovnost…

“Danas je ‘Ja imam talenat’ vrijeme, a to je zapravo samouništenje, to je ubijanje talenata. Zato što imate pet nekih ljudi u nekom žiriju koji vas ocjenjuju da li vi valjate ili ne valjate i kritikuju vas za sve ono što je nebitno u životu, oni čak i ne primijete ono što je bitno. Umjetnička sloboda nije ‘ti si mi ovdje falširao’. I Mik Džeger čitav život falšira, a niko od nas ne može stići Stonse. Ljudi ne shvataju šta su Stonsi, koliko god se puta Džeger presvlačio na nekom nastupu, nisu Stonsi modna pista. Stonsi su jedna buntovna stvar koja melje sve pred sobom. Moja buntovnost ne znači da ja nekoga srušim. Buntovnost je neprihvatanje okvira, slikar kad završi sliku, on ju je već uramio, a ti pođeš pa izabereš običan ram za goblene, pa staviš tu sliku. Taj ram ne znači ništa, slika je uramljena. Ok je imati djecu, porodicu, završiti fakultet, zaposliti se, imati mercedesa, ali ti moraš da imaš ono nešto unutrašnje, pokretačko da sve to bude u svrsi toga, a ne žrtva. Mislim da umjetnost i muzika, posebno rokenrol, imaju tu dozu buntovnosti da se izrazimo i iskažemo gdje želimo ići, gdje nam je lijepo. Tu slobodu ne bi trebalo mijenjati, jer ta sloboda nije opasna ni po koga.”

eTrafika.net – Nataša Mihajlović