“Kćerku nisam vidjela skoro dvije godine, povremeno mi dozvole da je nazovem. Krivicu sam priznala samo zato što su mi to savjetovali, rečeno mi je da će je vratiti ako to uradim. Jesam uzela novac za njenu udaju, ali je to bio poklon mladoženjine porodice kako bih mogla pripremiti svadbu. Nikada ne bih prodala svoje dijete.”
Ovako svoju priču započinje žena iz Tuzlanskog kantona, kojoj su prije dvije godine oduzeli kćerku (15) i smjestili je u hraniteljsku porodicu. Osuđena za zanemarivanje djeteta, iako se radilo o trgovini ljudima, ova majka tvrdi da je obmanuta i da primljeni novac nije bio zamjena za njenu djevojčicu, već pomoć za pripremanje svadbe.
“Priznajem da sam uzela novac, ali je nisam prodala, nikad to ne bih uradila. Dali su mi 1.000 KM da pripremim svadbu i pošto sam se tek uselila u kuću nisam imala namještaja, pa su mi i njega poklonili. Bila sam naivna i uzela to, iako nisam trebala. Kasnije su mi rekli da su mi to dali u zamjenu za kćerku, a ja sam prihvatila kao poklon. Da mi je to rečeno na početku ne bih to uradila”, kaže ona ne suzdržavajući emocije.
Kada je djevojčica odvedena kod hranitelja nastali su problemi sa mladoženjinom porodicom. Zahtijevali su da im se vrati djevojčica ili novac koji su dali.
“I dalje imam problema sa njima, maltretiraju me i prijete mi. Kako da im vratim, odakle? Oni žive normalno i imaju svoju slobodu, a moj i život mog djeteta su uništeni”, govori nam ona kroz suze, te napominje da je mislila da njenu kćerku čeka bolji život u novoj porodici, ali i da se plašila da će je nasilno odvesti ukoliko se bude protivila njenoj udaji.
Težak život na ulici
Sve je započelo još 2009. godine, kada je udruženje “Zemlja djece” iz Tuzle zateklo na ulici djevojčicu (9) koja je prosjačila pod nadzorom majke. Radi se o porodici koja nije imala svoj dom i koja je nerijetko spavala na ulici.
“Mučili smo se po tuđim kućama, živjeli smo u ruševinama i parkovima. Ljeti smo se snalazili, ali je zimi bio problem. Morala sam sa djecom spavati 15 dana ispred opštine kako bismo dobili smještaj. Zbog svega toga moja najstarija kćerka nije mogla krenuti u školu sve do devete godine”, kaže nam ona.
Ističe da se udala mlada i da se sada bori da djeci obezbijedi bilo kakve uslove za život. Trenutno živi sa dvije kćerke od 10 i 5 godina i sa sinom koji ima 4 godine. Kaže da je prije dvije godine primijetila promjene u ponašanju starije kćerke, koja je tada imala 13 godina. Uskoro je saznala da njena sestra nagovara djevojčicu da se uda.
“Moja sestra je dolazila kada mene nema i nagovarala je da se uda za njenog djevera, čak je i njega dovodila sa sobom. Moja kćerka je tada imala 13 godina, a on oko 20, iako su slagali da ima 18. Ona se počela drugačije ponašati i ja sam mislila da ima nekih problema, nisam ni slutila šta se dešava”, govori nam kroz suze ova majka.
Prema njenim riječima, djevojčicu su nagovarali time što mladić potiče iz bogate porodice, pa će mnogo bolje živjeti nego do tada. Kada je saznala za sve to, majka joj je branila da ima kontakta sa tim mladićem, što je dovelo do većih problema.
“Rekla je da neće više da ide u školu i da hoće da se uda. Govorila je da će se povrijediti, da će se ubiti, stalno je plakala. Otišla sam kod tih ljudi i dogovorila se sa njima, nisam mogla dozvoliti da ona pobjegne od kuće ili naudi sama sebi. Tražila sam da ostane još kod mene i da ide u školu, a onda da se uda. Ona nije pristajala na to i ja sam morala popustiti.”
Majka kaže da je znala da se mladoženjina porodica bavi prosjačenjem, ali da se sa njima dogovorila da djevojčica neće prositi i da će ići u školu. Ipak, nakon samo mjesec dana ona je odvedena u drugi grad kako bi radila na ulici.
“Nakon mjesec dana su je bez mog znanja odveli u Bihać da prosi. Policija mi je rekla da su tamo našli punu kuću prosjaka. Provela je oko dva mjeseca na ulici.”
Naredno što je saznala o kćerki jeste da je odvedena u dom, a protiv nje je podignuta optužnica za zanemarivanje djeteta. Osuđena je na šest mjeseci uslovno, dok se protiv mladoženjine porodice još uvijek vodi postupak.
Institucije zakazale
O ovom slučaju raspitali smo se u udruženju “Zemlja djece”, koji su nam rekli da su na terenu saznali da se priprema udaja djevojčice i o tome obavijestili nadležni Centar za socijalni rad, koji se nije oglasio. Nakon dojave da djevojčicu odvode za nekoliko sati, ponovo su alarmirali Centar i SIPU.
“Centar nije mogao poslati terenski tim u naselje zbog nedostatka ljudskih kapaciteta u tom trenutku. Niko od institucija nije reagovao pa je djevojčica odvedena iz naselja. Nakon nekoliko dana SIPA je izašla na teren kako bi provjerila indicije o mogućoj trgovini ljudima. Lokacija terena – porodična kuća mladoženje. Po njihovim navodima, djevojčica nije zatečena u kući i niko nije znao gdje se ona nalazi”, kaže nam Adnan Drndić iz udruženja “Zemlja djece”.
Ne želeći da odustanu od slučaja, udruženje je kontaktiralo Ministarstvo sigurnosti BiH i tražilo da alarmiraju sve institucije kako bi se djevojčica pronašla, ili će u suprotnom cijeli slučaj proslijediti medijima.
“U roku od nepunih pola sata, dobili smo poziv od ministarstva da su djevojčicu pronašli u Unsko-Sanskom kantonu. Policijski službenici su pronašli djevojčicu na ulici koja je već bila uključena u prosjačenje. Ona je odmah smještena u Sigurnu kuću, a mladoženja i drugi članovi njegove porodice su privedeni. Opštinski sud u Tuzli osudio je majku na šest mjeseci uslovno zbog zanemarivanja djeteta, dok se protiv mladoženje vodi postupak za krivično djelo polni odnos sa maloljetnicom. Nažalost, po ko zna koji put je naše zakonodavstvo očigledne slučajeve trgovine ljudima spustilo na zanemarivanje i time doprinijelo daljnjoj viktimizaciji žrtava”, govori Drndić.
Prisilni brakovi nisu izumrli
Ugovoreni brakovi i prodaja djevojke radi udaje nekada su bili dio tradicije, za koju se smatra da je davno izumrla. Ipak, slučaj iz Tuzlanskog kantona nije usamljen i ovaj vid trgovine ljudima je itekako prisutan u BiH. Radi se o vanbračnim zajednicama, jer jako rijetko dolazi do formalnog sklapanja braka. Djevojčice su većinom stare od 11 do 14 godina, dok su mladoženje uglavnom njihovi vršnjaci, ali su zabilježeni slučajevi kada su one udavane za muškarce koji su po 30 godina stariji od njih. Nakon udaje nerijetko bivaju eksploatisane u seksualnom ili radnom smislu.
U BiH ne postoji zvanična evidencija prisilnih brakova, pa tako od Ministarstva sigurnosti dobijamo informaciju da je tokom protekle dvije godine registrovano šest takvih slučajeva. Udruženje “Otaharin” je samo na području Bijeljine tokom posljednjih pet godina evidentiralo čak 40 slučajeva prisilnih brakova.
Cijene djevojčica su “siva zona”, kreću se od 400 KM do 60.000 KM, a zavise od niza faktora – starosti i ljepoti djevojčice, da li je nevina, finansijskom stanju i ugledu njene porodice… Žrtve nerijetko budu zamijenjene za robu poput automobila.
“Djevojčice se udaju unutar zemlje sa ciljem odlaska van granica BiH. Destinacije su najčešće Italija, Francuska, Njemačka i druge balkanske zemlje. Postoje organizovane kriminalne grupe, ali njihova djelatnost nije isključivo samo prodaja djevojčica, nego i svi drugi vidovi eksploatacije. Takve grupe su rasprostaranjene u više država, a veoma su dobro organizovane i vješte u izbjegavanju zakona”, kaže nam Adnan Drndić iz udruženja “Zemlja djece”.
Iz Ministarstva sigurnosti napominju da “ovakvi predmeti na nadležnim tužilaštvima rezultiraju podizanjem optužnica za zapuštanje i zanemarivanje djeteta i polni odnos sa maloljetnim djetetom”, a ne za trgovinu ljudima, čemu u prilog idu i podaci koje smo dobili tužilaštava. U Republičkom tužilaštvu i Tužilaštvu Brčko distrikta nema procesuiranih predmeta iz ove oblasti, dok od Tužilaštva BiH nismo dobili tražene podatke.
Zajednica puna predrasuda
Iskorjenjivanje prisilnih brakova znatno otežava stav društva da se radi o tradiciji i načinu života, naročito kad se radi o pripadnicima romske populacije, te da se u te stvari ne treba miješati. Zajednica u većini slučajeva ne reaguje, već na prisilnu udaju maloljetnica gleda kao na običaj.
Naši sagovornici iz nevladinih organizacija kažu da su i institucije pune predrasuda, te da ne žele pokretati istrage u slučajevima koji se tiču Roma.
“Ljudi su puno osjetljiviji za probleme djece koji nisu Romi, to se osjeti i kada se priča o tome i kada se prijavljuje. Predrasude su jako velike, desi se da kao povratnu informaciju dobijemo komentar kako su to ‘ciganska posla’, pa se slučaj tek tako pusti. Imamo primjere da su se djeca sama predala policiji, bježali su od eksploatatora i smješteni su u našu Prihvatnu stanicu na tri mjeseca, a da mi nismo dobili podršku od Centara za socijalni rad koji su bili nadležni za tu djecu”, navodi Maša Mirković iz “Nove generacije”.
Krše se osnovna prava djeteta
Rano stupanje u brak krši prava djece na nesmetan psihofizički razvoj, prava na zaštitu zdravlja i prava na obrazovanje, upozorava Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac. Ona napominje da se tada djeca suočavaju sa životnim situacijama za koje nisu pripremljeni, dok njihova djeca odrastaju u uslovima koji ne osiguravaju njihov pravilan rast i razvoj.
“Problem maloljetničkih brakova može se posmatrati iz više uglova, ali bez obzira o kojoj vrsti problema se govori jedno je sigurno – ove zajednice ostavljaju posljedice na djecu i njihov psihofizički razvoj. Dodatni je problem, a što je fundamentalno kršenje osnovnih ljudskih prava, kada su brakovi maloljetnika ugovoreni i kad su pod prinudom“, navodi Grahovčeva, dodajući da djeca u takvom braku žive u strahu, pate od izolacije, depresije, poniženi su i povrijeđeni.
Običaji i tradicija ne smiju biti izgovori kojima se pravdaju ugovoreni brakovi maloljetnika. Stručnjaci upozoravaju da ovakve zajednice mogu imati nesagledive posljedice ne samo za djecu koja stupaju u brak, već i za društvo u cjelini.
Vjerske zajednice osuđuju svaku prisilu na brak
Vjerske zajednice u BiH imaju isti stav o prisili na brak – ona ne smije da postoji. Ljubav između muškarca i žene nastaje iz slobode, jer se ona ne može iznuditi, smatra fra Marko Semren.
“Ne možemo nikoga prisiliti da nas voli i ne možemo sami sebe prisiliti da nekoga volimo. To jasno pokazuje da ljubav nastaje iz slobode i da je ona Božji dar. Ne možemo objasniti zašto nekoga ljubimo. To je naprosto tajna, i to čudesna tajna koja usrećuje one koji se ljube. Zato govorimo o sakramentu ženidbe. Brak je intimna zajednica života i ljubavi usmjerena prema dobru supružnika i rađanju i odgajanju potomstva. On je savez slobodnog, potpunog i plodnog sebedarja.U katolički sklopljenom braku supružnici daju pristanak za ono što Crkva pod ženidbom podrazumijeva, a to su sloboda, ljubav kao uzajamna vjernost i otvorenost životu”, navodi on.
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi rekli su nam kako prilikom sklapanja brakova svaki put jasno pitaju mladence da li ih je neko primorao na taj čin.
“Smatramo da je ovo veoma jasno i dovoljno. Ako postoji kakva smetnja i problem, brak ne moze biti sklopljen u Crkvi dok se podrobno ne ispita navedeni problem.”
Muftija banjalučki Osman Kozlic kazao nam je da je sklapanje braka javni čin, te da vjerskom vjenčanju mora prethoditi opštinsko.
“Na taj način se obezbjeđuje zaštita prava ugovornih strana, prije svih ženskih/majčinskih, jer postoji mehanizam kojim se muškarac može prisiliti da izvršava svoje materijalne i druge obaveze koje proističu iz ugovora. Dakle, prema učenju islama i tumačenjima islamskih pravnika, nikakvi prisilni ili ugovoreni brakovi, brakovi koji se sklapaju iz interesa ili na određeno vrijeme, tajni brakovi ili brakovi koji se sklapaju na nepredviđenim mjestima i od strane neovlaštenih osoba bez prisustva javnosti ne dolaze u obzir i ne mogu se nazivati islamskim, pogotovo ne šerijatskim.”
Neujednačen zakonski tretman
Porodični zakoni Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta brak definišu kao zajednicu muškarca i žene, koja se zasniva na njihovoj slobodnoj odluci. Maloljetnicima nije dozvoljeno sklapanje braka, osim kada se radi o osobi sa navršenih 16 godina života, za koju se utvrdi da je fizički i psihički sposobna da vrši prava i dužnosti koje nastaju u bračnoj zajednici.
Zanimljivo je da krivični zakoni RS, FBiH i Brčko distrikta ne tretiraju na jednak način sklapanje braka sa maloljetnom osobom, niti navođenje maloljetne osobe na sklapanje vanbračne zajednice iz koristoljublja.
Naime, član 213. Krivičnog zakona Brčko distrikta, odnosno član 216. Krivičnog zakona FBiH predviđaju zatvorske kazne od tri mjeseca do tri godine za punoljetno lice koje živi u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina, kao i za roditelja, odnosna staratelja koji maloljetnoj osobi to omogući ili je na to navede. Ukoliko roditelj, odnosno staratelj to učini iz koristoljublja, predviđena je zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina. Sa druge strane, član 204. Krivičnog zakona RS za punoljetno lice koje živi u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina i roditelja, odnosno staratelja koji je to omogućio, predviđa novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dvije godine, a ukoliko je roditelj, odnosno staratelj to uradio iz koristoljublja, predviđena je zatvorska kazna do tri godine.
Krivi smo svi
Trgovina ljudima jedan je od najunosnijih biznisa u BiH, čijem opstanku i razvoju doprinose upravo institucije i građani. Institucije jer ne reaguju čak ni kada imaju konkretne informacije o krivičnom djelu, a slučajeve trgovine ljudima podvode pod mnogo blaže zločine i time umanjuju njihovu težinu. Krivica građana je u skretanju pogleda i nezainteresovanosti za bilo kakvu akciju, pa čak i pozivanje policije. Promjena leži upravo u nama, a dok to ne shvatimo nemamo pravo da se bunimo protiv bilo čega. Mi smo ti koji dajemo prećutnu saglasnost.
eTrafika.net – Vanja Stokić
[post_ender]