Članovi legendarnog novosadskog benda Atheist Rap govore u intervjuu za eTrafiku o novom albumu, najvećim uspjesima, saradnji sa Rob Stewartom, ali i o punku danas.
Ove godine izbacujete i novi album. Šta možemo očekivati?
DR POP: Ostajemo na istom kursu kojim smo zaplovili prije 25 godina, s tim da smo vremenom evoluirali i neke poruke će možda zvučati britkije i direktnije. Pjesme su po meni super, potpuno primjerene trenutku, kako jubileja, tako i momenta u kom živimo. Neke fanovi već dobro znaju, neke samo naslućuju.
LEKI: Prema dosad urađenom, ja lično sam vrlo zadovoljan muzikom – raznoliko je, ima MUZIKE, a naš eklekticizam nam dozvoljava da se poigravamo žanrovima i da to sve i dalje bude Atheist rap.
U vašim tekstovima ima dosta bunta, ali i direktih obraćanja sistemu. Šta mislite da je potrebno da se ljudi izbore za svoja prava?
LEKI: Prvo bi svi trebalo da krenemo od sebe i osvijestimo šta zaista želimo od života. Kad saznate neke stvari o sebi, moguć je i život na marginama društvenih, čak i civilizacijskih tokova zbivanja. Tada vas ne dodiruju nepravde u raspodjeli bogatstva i moći, živite svoj život redefinisanih potreba i niste isfrustrirani ako ne možete da zadovoljite one lažno stvorene. Za one koji žele da istjeruju pravdu nemam pametan savjet …Možda po onom starom, svaki svog da ubije subašu…
RADULE: Potrebno je da ljudi prvo budu svjesni toga da se prava ne dobijaju na poklon i da smo puno toga izgubili u proteklih 25 godina popuštajući nametljivom šljamu i parazitima. Potreban je široki front građana nezavisan od političkih i sličnih uticaja koji bi podržao uspostavljanje vladavine prava i zakone jednako primjenjive na sve. Lijepo bi bilo kada bi se našla neka ekipa umnih ljudi čistog obraza i poštenih namjera da formira novu elitu koja bi povela društvo u tom pravcu. Ne znam ima li takvih sa dovoljno snage da povuku.
Prati vas veliki broj mladih ljudi, koji su pomalo, kao i sva današnja omladina, uspavani. Kako probuditi mlade i natjerati ih da misle svojim glavama?
RADULE: Ta uspavanost koja je primjetna kod omladine je ogledalo stanja u društvu. Svjesno ih društvo pravi takvima jer tako uspavani neće moći da se suprostave sistemu. Mi se trudimo da svojim djelovanjem omladinu potaknemo na razmišljanje i samoispitivanje. Mislim da omladina sama ne može promijeniti ništa osim svog mikro-svijeta, a za neke krupnije promjene je potrebno opismenjavanje i obrazovanje širokih narodnih masa, koje bi se stopile u kritičku moždanu masu, koja bi, ukoliko izbjegne zamke materijalizma možda mogla da preokrene stvari u zemlji.
LEKI: Ako nas i prati veliki broj mladih ljudi, to je i dalje procentualno zanemarljiv postotak. Problem je što mnogi mladi misle svojim glavama i onda smisle da se učlane u neku od partija da bi našli svoje mjesto pod suncem. A naš zajednički problem je što su to uglavnom najgori od najgorih jer, kako kaže čika Rambo Amadeus: “Otiš”o je svak’ ko valja, ostala je samo fukara i raja”. Elem, zaključak: nema nam pomoći, kud koji, mili moji…
Šta biste izdvojili kao svoj najveći uspeh?
ATZKE: Definitivno to što još uvijek sviramo sa istim entuzijazmom kao na početku.
LEKI: Osim činjenice da još uvijek jašemo zajedno, parafrazirao bih velikog (u svakom pogledu) čovjeka i prijatelja Kostu iz Novembra – u svakom većem gradu (i u mnogim manjim mjestima) u regionu imam gdje da prespavam, da se obratim za nedajbože pomoć ili samo da, eto, nazovem i nađem se sa nekim da “popričamo po jednu”.
DR POP: Vjerovatno to što kada se osvrnemo iza sebe i pokušamo da se sjetimo svih lijepih prostora koje smo vidjeli, svih dobrih ljudi koje smo upoznali stanemo poslije jedne desetine, jer ne možemo sve ni nabrojati ni opisati.
RADULE: To što ponekad čujemo od pojedinih ljudi da smo imali pozitivan uticaj na njihove živote.
Šta vas drži na okupu?
LEKI: Osnovno je da bježimo od žena i djece, a pri tom nam se probe često preokrenu u roštiljanje+lahku pijanku na Raduletovom salašu, putujemo, upoznajemo mnogo divnih ljudi, radimo ono što volimo (sviramo, da ne bude zabune), voli nas mlado i staro, a za sve to dobijemo i neke pare. Dovoljno?
DR POP: Definitivno nas drži na okupu to što već dugo živimo jedan dobar film, u kojem smo mi glavni akteri, a mijenjaju se gradovi, razni dobri ljudi koje upoznajemo, razne scene iz prošlosti koje nas vežu. Svi ponaosob smo rasli i razvijali se uz ovaj bend, a kada smo počinjali nismo znali ni da li ćemo trajati do prvog koncerta.
Koliko se promijenila scena i uopšte underground kultura od vremena vaših početaka pa do danas?
RADULE: Scena stalno ima svoje uspone i padove, tako da se ne može lako ocijeniti kada je bilo bolje. Ranije nije bilo toliko izbora, sada underground scenu čine i neki koji u tome vide samo komercijalni potencijal. Ranije su se bendovi trudili da budu jedinstvenog izražaja, sada je toga naizgled manje zbog same brojnosti bendova. Ranije ti je, ako zavrijediš, spot na tv obezbjeđivao dobru posjetu na svirkama jer je to bila prilika za bliži kontakt. Sada sve možeš postaviti i naći na internetu, i pitanje je koliko je ljudi zainteresovano za više od virtualnog petinga. Sada ima naizgled puno više dobrih bendova, a manje odgovarajuće publike.
LEKI: Iskreno, ja baš nisam u tokovima, ali se sigurno mnogo promijenila ta subkultura mladih, jednostavno jer se promijenio i zvanični kulturni milje, kao i načini prenošenja sadržaja kulture, a najviše pod uticajem novih tehnologija. Ono osnovno i što je po definiciji underground – otpor zvaničnoj kulturi, i dalje je u manjoj ili većoj mjeri prisutno…Samo što je taj otpor danas, čini mi se, manje masovan, ali sa druge strane sama mogućnost, kao i brzina komunikacije sa svim dijelovima svijeta je potpuno fascinantna.
Roba Stewarta ste opjevali u pjesmi “Slaughteru Nietzsche”. Jeste li ostali u kontaktu s njim?
RADULE: Ostali smo u kontaktu, postali istinski prijatelji s različitih strana svijeta i planiramo novo druženje mimo očiju javnosti prvom prilikom, vidjećemo gdje.
LEKI: Da. Redovno se dopisujemo, on sanja dolazak u Srbiju i otpadanje sa nama van svih zvaničnih protokola i paparaca, a mi radimo na tome da mu banemo na gajbu i probamo njegov roštilj u dvorištu iza roditeljske kuće, kojim se toliko hvali…
Kako doživljavate punk danas?
LEKI: Zavisi šta podrazumijevamo pod punkom. U Novom Sadu, na primjer, ima nekih koji važe za bogznakakve pankere, a rade u državnim institucijama i dijele lekcije drugima o tome šta je punk. Ima i drugih primjera, ljudi koji žive van svih institucija, od danas do sutra, neopterećeni prošlošću, ni budućnošću, a koji nemaju nikakve veze sa punk-estradom pa čak ni sa samim punkom, a ja bih ih nazvao istinskim punkerima…
ATZKE: Vječito pitanje: šta je punk i ko je punk? Punk po definiciji ne bi trebao imati definiciju. Sloboda mišljenja i kreativnosti trebala bi biti ono oko čega se sve vrti, ali u životu nije sve kako bi trebalo biti. Uvijek će se naći neko ko će podmetati nogu. Ko zna, i to je možda nekom punk?
RADULE: Punk danas je kao i juče – nekima prolazna faza u odrastanju, nekima životni stav, nekima neartikulisano izbacivanje energije iz sebe, nekima moda…
Šta možemo očekivati od vas na predstojećem OK festu na Tjentištu?
DR POP: Repertoar na nastupu će biti slavljenički, prilagođen jubileju nas i naših fanova. To je jedan lijep presjek našeg stvaralaštva prilagođen satnici nastupa, dovoljno dug da svima bude lijepo i taman toliki da neko od viška ne rikne. Radujemo se dolasku na Tjentište, većina nas nije bila tamo još od ekskurzija iz osnovne škole…
RADULE: Kao i obično – dobre stare Ateiste. Provozaćemo slalom kroz dosadašnju karijeru benda.
eTrafika.net – Milovan Matić