Biti homoseksualac, biseksualac ili transseksualac u Bosni i Hercegovini donosi sa sobom brojne poteškoće. Te osobe uglavnom žive u anonimnosti, a ukoliko odluče da se “otkriju” suočavaju se sa diskriminacijom, odbacivanjem, a nerijetko postaju i žrtve fizičkog nasilja.
Piše: Zorana Stojičić
Prošle godine, Elvedin i njegov partner Michael su se vjenčali u New Yorku. Upoznali su se preko, sada već nepostojeće web stranice, Friendster 2006. godine., a igrom slučaja obojica su se našla u Bostonu na postdiplomskom studiju. Veza je išla polako ali stabilno pa nisu planirali da postane nešto ozbiljno ispočetka.
Mnogi bi rekli da je brak zastarjela institucija i da danas nema smisla. Ipak, dio borbe prava LGBTI aktivista/kinja ide u smjeru da se omogući bračna jednakost.
Kao dijete, tokom odrastanja u BiH, uvijek je zamišljao da će stupiti u brak i osnovati porodicu u dvadesetim, tridesetim godinama. Po njegovom odlasku u Sjedinjene Američke Države, sa 15 godina, odustao je od tog sna jer nije ni mogao zamisliti da će to biti nešto što će mu ikada biti dostupno. Bio je primoran da preispita razmišljanje o samom sebi i životnim ciljevima. Međutim, nekoliko se stvari promijenilo od 2004. (kada su istopolni brakovi odobreni u državi Massachussetts) do 2015. (kada je to postao zakon na federalnom nivou u SAD-u).
Brak je postajao stvarnost za istopolne parove u SAD-u što je dovelo do porasta društvene svijesti, prihvatanja takvih veza, i manje stigmatizacije. Odlučili su da imaju djecu putem surogat majke i postalo je očigledno da je lakše uploviti u takve vode u jednoj sudsko-regulisanoj vezi, i shvatili su da sami mogu definisati bračnu zajednicu da bude ono što je važno njima. Napominje da ne insistira na tome da svako mora stupiti u brak. To je nešto pojedinačno, što svaki par, hetero ili homo, mora sam za sebe odlučiti. Međutim, smatra da ta institucija treba biti dostupna LGBTI osobama. Odvojeni, ali ravnopravni, nije ravnopravnost; to je nastavljanje diskriminacije manjinske grupe ljudi.
