Kip kralja Tomislava u Zagrebu već dva mjeseca u poslijepodnevnim časovima promatra okupljanja do sada njemu neobičnih grupica ljudi. Stoje, pričaju, ne snimaju selfije. Primjećuje da je uvijek tu jedan isti čovjek, sijede kose zavezane u mali rep, koji puno puši, komunikativan je i čini se da ga ostali slušaju sa zanimanjem. Šta se dešava, misli se Tomislav.
Piše: Anja Zulić
Izvinjavamo se što kasnimo pet minuta (do tramvaja je uvijek) – pravdamo se, dok čika Mile pali svoju cigaru. Predstavimo mu se, a on sa osmijehom odgovara: „A i vi ste iz Bosne, ja sam rođen u Sarajevu“, te priča kako je u mladosti često putovao i posjećivao koncerte u Banjaluci. Nakon nekoliko anegdota iz prošlosti, Mile Mrvalj započinje svoju priču – onu zbog koje se i ovo poslijepodne okupila nova ekipica ispred kipa.
„Tri godine proveo sam na ulici kao beskućnik. Kada sam prestao biti beskućnik, osnovao sam humanitarnu udrugu Fajter da pokušam pomoći tim ljudima. Jedna od inicijativa je i ova anti – tura, koja predstavlja nastavak održanih predavanja po školama, fakultetima i firmama o problemu beskućništva i način da se senzibiliše javnost“, govori nam on i objašnjava kako će u narednih devedeset minuta biti naš malo drugačiji vodič kroz Zagreb.
Šetnja je zamišljena kao obilazak tri loakcije i razgovor sa Miletom o tome šta one predstavljaju za beskućnike. Prva je ispred kipa gdje smo se našli, druga je zgrada Glavnog kolodvora i treća je parkić iza. Cijeli projekat realizovala je Miletova udruga Fajter u saradnji sa Agencijom za društveno odgovorne projekte Brodoto i pokrenut je „Invisible Zagreb“, koji omogućava drugačiju šetnju gradom. Kako nam govori Branimir Radaković iz Brodoto-a ovo je anti-tura upravo zbog svoje tematike i lokacija koje se posjećuju.
„Beskućnici ne pričaju o gradskim zanimljivostima, povijesti ili arhitekturi, već pričaju o vlastitim iskustvima na ulicama Zagreba. Radi se o kontrastima koje prosječni turisti ili domaći ljudi ne vide, o naličju grada koje je svima nevidljivo. Radi se o tome da su beskućnici kao duhovi, a s obzirom na svoju situaciju, oni vide grad na drugi način. To želimo približiti polaznicima, a odatle i slogan ‘kroz oči beskućnika’, pojašnjava nam Radaković.
Upravo na tu nevidljivost beskućnika, Mrvalj nam već na početku ture skreće pažnju, pitajući nas vidimo li nekog beskućnika na prelijepom Tomislavcu? I iako smo mogli vidjeti turiste i građane kako leže i odmaraju se na klupama i travi, nijednog beskućnika nismo uočili. Kako nam priča, to je jedan veliki problem. Beskućnici izbjegavaju sva frekventna mjesta kako ne bi imali problema sa policijom. Prema hrvatskom zakonodavstvu, svaka osoba koja nema ličnu kartu i mjesto prebivališta je skitnica (skitnja je prekršaj), a izdavanje lične karte veže se za posjedovanje nekretnine.
„U gradu Zagrebu trenutno živi oko 3.000 beskućnika koji nemaju mjesto prebivališta, samim tim nemaju ličnu kartu, onda nemaju pravo ni na zdravstveno osiguranje, ni na socijalnu pomoć, i na kraju nemaju ni pravo glasa“, priča nam Mrvalj.
A kako se postaje beskućnik?
Mnogi problemi i stigma prate pitanje beskućništva, pa tako i kako neko uopšte postane beskućnik. I dok institucije i javnost beskućnike predstavljaju kao neradnike i neobrazovane ljude, lijepeći etikete da je to za njih bilo očekivano – sprovedena istraživanja, kao što je ReStart-podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada, pokazuju da je većina beskućnika nekada radila. Više od 60 odsto ih ima srednje obrazovanje, 25 odsto osnovno, samo 10 odsto ih je bez radnog iskustva, a u prosjeku imaju 14 godina radnog staža. Beskućnici u Zagrebu su u prosjeku stari između 40 i 60 godina, što ih čini radno sposobnim.
„Ja sam imao likovnu galeriju, podigao sam hipotekarni kredit, stan stavio pod hipoteku, propala mi galerija i ostao sam i bez galerije i bez stana. Najčešći uzrok beskućništva je gubitak posla. Firma ti ode u bankrot ili stečaj i onda manji dugovi ili krediti od nekoliko hiljada kuna, za nekoliko godina se pretvaraju u enormne dugove od 15-20 hiljada kuna i onda dolazi do ovrhe i gubiš sve što si imao. Dakle, to su najčešći uzroci zbog čega čovjek postaje beskućnik“, govori Mrvalj.
Nakon što je izgubio sve materijalno, Mileta je napustila i žena, prijatelji i rodbina, a kako nam priča, kada si beskućnik svejedno ti je gdje si, pa on iz Sarajeva dolazi u Zagreb, gdje na ulici započinje borbu sa samim sobom.
„Najteža borba koju sam ja vodio kao beskućnik jeste kako savladati samog sebe, to su teška depresivna stanja. Nije mi toliko teško padalo materijalno siromaštvo, koliko te zamke depresije. I kada sam upoznao i ostale beskućnike da saznam kako oni žive, gdje spavaju, gdje se hrane, kako provode dan, uvidio sam da je veliki problem kod njih alkoholizam. To im je zapravo bio bijeg od stvarnosti“, priča on.
Za sebe kaže da je prvo Bosanac, a potom i tvrdoglav, pa se nije želio pomiriti sa tim da završi u nekom jarku ili ruševini, već se želio izvući. Znao je da će upasti u zamku alkoholizma ako se bude družio sa beskućncima, pa se odlučio izdvojiti. Dane je provodio sam, komunicirao je sa njima kurtoazno ako bi se našli u redu ispred javnih kuhinja, a naveče kada bi se našli u ruševini (mjesta gdje spavaju) i kad bi oni počeli piti, uvijek bi nalazio razlog da ne bude sa njima u društvu.
„To što oni piju, to su najjeftinije rakije i vina. To je živa hemija, kako mi bosanci kažemo – brlja. Za ovih osam godinama kako sam u Zagrebu, ne poznajem beskućnika koji ima beskućnički staž preko deset godina. Oni umiru jako brzo, i zbog ishrane, i zbog higijenskih uvjeta i zbog takvih rakija koje piju jer na pijacama možeš pronaći prave šljive za 20 KN po litru. Sad možeš zamisliti kakve su to prave šljive“, objašnjava nam i dodaje da smatra da mu je izdvajanje iz grupe bila dobra odluka.
Ruševine
Zagreb ima 7.000 napuštenih prostora i još oko deset hiljada napuštenih tavanskih prostora. Beskućnici žive u tim ruševinama, a kako nam Mrvalj priča, uz alkoholizam i depresije kao odbrambeni mehanizam često razviju agresivnost. Krug beskućnika funkcioniše kao čopor, i uvijek postoji jedan koji je najjači i glavni, a kojeg ostali slušaju. Takvo stanje veliki broj beskućnika odvodi u šizofreniju, psihopatiju ili bipolarni poremećaj.
„Svaku noć kada sam ulazio u tu ruševinu u kojoj sam živio ulazio sam sa ogromnim strahom, jer nikada ne znaš ko ti je unutra. Kada dođem, umirim se jedno 15 minuta i slušam glasove. Ako procijenim da su pitomi, da nisu agresivni, da nisu svađalački nastrojeni, onda uđem. Kada vidim da su previše bučni ili previše agresivni onda nisam ni ulazio u tu ruševinu, odlazio sam u neku drugu. Često se događalo da se oni između sebe potuku. Bude tu i polomljenih kostiju i rebara, teških povređivanja i ubistava. Problem su i mladi narkomani i skinhedsi, beskućnici imaju i sa njima sukobe, i to je jedan začarani krug“, priča nam.
Ako ste nekad obratili pažnju, mogli ste vidjeti da se dosta beskućnika gega dok hoda. Mile nam govori da je to posljedica velikog broja štakora kojih ima u ruševinama, pa moraju spavati u obući u kojoj i inače hodaju, i zavezati noge najlon vrećicama kako ih ne bi ujeli. Pali još jednu cigaru, pa prelazimo ulicu kako bismo došli do drugog odredišta – zgrade Glavnog kolodvora. Šali se da bi ove ture trebale biti češće, barem zbog zdravlja jer ipak manje puši tokom njih. Smještamo se ispred, gdje kroz staklo možemo vidjeti nama najobičniji automat za kafu.
„U nekim situacijama skoro pa da mi je ovaj Glavni kolodvor i automat za kafu spašavao život. Ako je vani minus 15, u ruševini je i minus 20. Probudiš se ujutru eskimski raspložen i jedino o čemu razmišljaš je o ovome automatu za kafu – kako bi uzeo tu vruću toplu kafu koja će te malo ugrijati i podići. Zbog video nadzora možeš biti pola sata, jer te inače tjeraju poslije. Tu bih se ugrijao i okrijepio, a ako bih imao još dvije kune, popio bih i još jednu“, pripovijeda nam.
Dotičemo se priče odakle im novac za kafu, i na koji način mi možemo da pomognemo beskućnicima. Da li im trebamo dati koju kunu kada traže iako pretpostavljamo da će kupiti alkohol.
„Ima jedan određeni broj beskućnika koji klošare i žicaju lovu, dakle ne žele sakupljati boce. Obično kada vidite ljude koji hodaju po kantama za smeće to su obični ljudi koji su čitav život radili i neće da žicaju, već će radije tako skupiti koju kunu. Ni ove koji žicaju ne mogu optuživati, najlakše je optuživati ljude. Meni je nekada lijepa riječ bila važnija nego sto kuna. Živio sam na Austrijskom trgu i Britancu, tu je bio moj reon gdje sam sakupljao boce. Ljudi su vidjeli jednog drugačijeg beskućnika, koji je uvijek nasmijan, koji svakome kaže dobro jutro, starijim bakicama pomognem sa njihovim stvarima, cekerima itd. Jedna bakica imala je peseka, svako jutro mi je davala 10-20 kuna ili znala napraviti kolač za mene. Ona je čak animirala čitav taj ulaz da sakupljaju boce i svakih pet, šest dana bi bile dvije, tri velike vreće koje bi mene čekale. Stvorila se ta jedna interakcija između mene i tih ljudi“, govori nam on.
Kada upoznate Mileta i počnete razgovarati sa njim, odmah vidite da je to čovjek kojem je optimizam dominatna crta. Inteligentan je i komunikativan, a njegov pogled na svijet je upravo ono što ga je izvuklo. Svaki čovjek ima neku svoju priču ili teret koji nosi, i ono što nam je kroz ovu šetnju Mile pokušao dočarati jeste da nekada ono naše što mislimo da je ispravno, i da bi trebalo biti tako – jednostavno ne mora. Priča nam o čovjeku koji je izgubio malo dijete i nakon toga sve ostalo, te završio na ulici.
„Ko od vas može optužiti tog čovjeka? Dakle i ove koji odluče i kažu ovo je kraj, ne možeš ih osuđivati. Ako želite, dajte im kunu, ako će već to njih usrećiti, zašto ne?“, kaže nam.
Zaputili smo se i do posljednje lokacije, parkića iza Glavnog kolodvora gdje su se okupljali beskućnici, ali nakon što se prije nekog vremena desilo ubistvo, više tu ne dolaze. Park je bio zauzet, pa smo nastavili dalje i sjeli u, kako Mile kaže, „luksuzni park“, jer je ovaj za razliku od prvog moderno uređen.
Naša anti-tura se bližila kraju, a zanimalo nas je kako se dogodilo da naš vodič prestane biti beskućnik. Govori nam kako u životu, jedna slučajnost može promijeniti sve. Naime, kada je 2014. godine izašao Zakon da svaki građanin koji nema nikakva primanja, i mjesto prebivališta može se prijavit Centru za socijalni rad da dobije ličnu kartu, Mile je nekoliko mjeseci išao u Centre, ali su mu uvijek govorili da Zakon postoji, ali da je nejasan i nedefinisan i da tek trebaju dobiti upute kako ga sprovesti u djelo.
„Jednog dana dok sam sakupljao boce, prilazi mi novinarka Media Servisa Kristina Bokanić. Pravila je reportažu o beskućnicima i pitala me da joj odgovorim na nekoliko pitanja. U razgovoru ja spomenem i taj problem oko Zakona, da bi nakon emitovanja reportaže me zvao ministar unutrašnjih poslova Vladimir Nemec. Isti dan odlazim u Centar za socijalni rad u Črnomercu, nakon čega su me uputili u Policijsku stanicu u Petrinjskoj. Potpisao sam rješenje i taj dan za ukupno četiri sata dobio ličnu kartu“, prepričava nam Mile događaj koji mu je promijenio život.
Mile trenutno živi u sobi koju iznajmljuje, a pored toga vodi i ilegalni skvot u kojem udomljuje beskućnike. Njegova humanitarna organizacija Fajter pokušava na različite načine pomoći u aktiviranju i resocijalizaciji beskućnika, organizujući različite radionice malih manufaktura. Kako nam govori, upravo njegova organizacija je jedina koja kao glavni cilj ima pomoć ovoj skupini stanovništva, dok se kod većine ostalih beskućnici nalaze u jednoj od kategorija. Inače kroz predavanja i okrugle stolove nastoji upoznati ljude sa tim kako je biti beskućnik, i iz prve ruke i svog iskustva prenijeti probleme sa kojima se oni suočavaju, te ponuditi rješenja. Jer mnoge akcije koje su „usmjerene da im pomognu“, u završnici ipak to nisu. Kako nam kaže, kakva je korist akcije u kojoj se besplatno mjeri šećer u krvi kod beskućnika, kada on svejedno nema nikakve uslove za terapiju. Ili kada se izbave i zaposle, ali zbog nedostatka socijalizacije, njihova integracija u društvo je težak i dug proces, i čim imaju neki od ispada protumači se kao da ne žele raditi.
A kako izgleda kada nakon tri godine na ulici, napokon uđete u prostoriju gdje imate svoj ključ, ispričao nam je za kraj naš vodič i još uvijek neprosvjetljeni guru Mile.
„Kada sam prvi put dobio ovu sobu u kojoj sada živim, i kada sam prvi put ušao i otključao vrata i zaključao za sobom i bio bez ikakva straha, tolika me sreća obuzela da sam odmah izašao odatle. Imao sam nešto novaca uza se, neko mi je dao i otišao sam u trgovinu i kupio litar Pelinkovca i dvije kutije cigareta. Vratio sam se se u svoju sobu i toliko sam se napio. Jednostavno morao sam izbaciti to iz sebe, morao sam te ventile istresti. Naredna dva dana nisam izlazio nikako iz te sobe – zbog učinka Pelinkovca naravno“, kroz smijeh nam govori Mrvalj.
Svi koji žele da iz prve ruke čuju o životu beskućnika, mogu na stranici “Invisible Zagreb”, rezervisati svoje mjesto za šetnju svaki dan osim utorka i četvrtka. Ove edukacije su besplatne, a na kraju možete ostaviti donaciju ukoliko to želite.
Ekstremno siromaštvo je naša svakodnevnica
„Oko 15% hrvatskih građana živi u uvjetima ekstremnog siromaštva. Tu se ne radi samo o ekonomskom području života, nego i o tome da je nedostatak sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba povezan s otežanim pristupom drugim područjima društvenog života – zdravstvenom, kulturnom, obrazovnom, pravnom itd. Tako dolazi do socijalne isključenosti i stvara se začarani krug iz kojeg je teško izaći. Zato kroz ovaj projekt, uz osvještavanje javnosti, želimo barem dijelu (su)građana koji su suočeni s opisanim problemima pomoći da prekinu taj začarani krug“, govori nam Suzana Sakić iz humanitarne udruge Fajter.
Tačan broj beskućnika u Republici Hrvatskoj je teško odrediti, jer službeni podaci obuhvataju samo one beskućnike koji koriste usluge prenoćišta za beskućnike. Međutim, postoji „crna brojka“ u koju spadaju i svi oni koji ne koriste te usluge, a problem predstavlja i nejesno definisanje beskućnika u Zakonu.
„Iz navedenih razloga postoje velike razlike u procjenama i procjenjuje se da u Hrvatskoj živi između 1.000 i 10.000 beskućnika. Važno je naglasiti da, uzmemo li u obzir i najmanji mogući procijenjeni broj, ukupni smještajni kapaciteti svih prihvatilišta koja trenutno djeluju u RH, nedostatni su jer sva prihvatilišta zajedno mogu primiti oko 500 osoba“, saopštava Sakić.