Ako ste čitali Sejranovićevo djelo „Tvoj sin Huckleberry Finn“, znate da gotovo svaki pasus može poslužiti kao povod za samopromatranje i promatranje svega oko nas, a jedan takav bio je i o navikama kako konzumiramo određeni medijski sadržaj i kako uopšte gledamo na to. Tako Sejranović piše:
„Zašto se na televiziji, na filmu, u novinama, pa čak i knjigama ne libimo prikazivati i gledati odrubljene glave, prosute mozgove, rastegnuta crijeva, silovanja, dok je pokazati spolne organe, vođenje ljubavi i dalje prljava rabota.“
Piše: Anja Zulić
Na „našim prostorima“ stvar nerijetko ide i dalje od samo prihvatljivosti gledanja medijskog sadržaja, pa se često dešava da na scene nasilja u stvarnom životu reagujemo tako da čak uopšte ne reagujemo (čini nam se prihvatljivo?), dok na javne izlive nježnosti okrećemo glavu. Jer zašto to ne ostavite za svoja četiri zida? Nasilje možemo tolerisati na ulici – ali ljubav, to ipak trebamo malo svariti. Šta je sa mlađim uzrastom koji postaje sve više generacija odgajana na pametnim telefonima sa pristupom svi mogućim sadržajima? Kada se trudimo da im objasnimo određene scene, a kada im govorimo da okrenu glavu dok zajedno sjedimo ispred televizora?
„Ako posmatramo prosječnu porodicu koja živi u našoj društvenoj zajednici, dok gleda recimo neku seriju ili film na TV-u češće će se desiti da se djetetu prekriju oči ili prebaci na drugi kanal kada su u pitanju erotske ili ljubavne scene, nego eksplicitne scene nasilja. Takođe, prilikom gledanja ovih scena pravi se razlika da li se radi o dječaku ili djevojčici, od čega zavisi reakcija odraslih na takve scene u prisustvu djece“, govori nam socijalna radnica Bojana Delibašić-Bjelić.
Prema riječima naše sagovornice, i danas su seksualnost, seks i erotika tabu teme u društvu, a iskazivanje ljubavi poljubcima i nježnošću na javnim mjestima generacijski se prenosi kao nešto što je nepristojno raditi. Sa druge strane, od davnina se odlike junaka (hrabrost, neustrašivost) prikazuju kroz dvoboje, bitke, tuče, odmjeravanje snaga odnosno nasilje.
“Roditelji ili drugi odrasli u prisustvu djece, kada su takve scene na malom ekranu osjećaju se neprijatno, a još češće nemaju pojma šta da kažu, niti kako da objasne emocije koje se u tom momentu razmjenjuju. Najčešće takve scene prođu uz određenu nelagodnost, smijeh, koju pošalicu i svi se pravimo kao da ih nije ni bilo. Veoma rijetko će roditelj ili neka druga osoba pojasniti djetetu u skladu sa njegovim godinama šta je to sada dijete vidjelo. Kada su scene nasilja u pitanju naše društvo je dosta tolerantnije, nekako nasilje je normalizovano i gotovo se redovno pušta da djeca gledaju scene nasilja opet bez da dobiju primjereno objašnjenje”, priča nam Delibašić-Bjelić.
Kakav je uticaj scena seksa i scena nasilja na razvoj djece ?
Djeca bi trebala izbjegavati gledanje sadržaja koji sadrže nasilje, eksplicitne scene seksa, ubistva, silovanja, mučenja jer najčešće takve scene i njihov uzročno-posljedični odnos nisu u stanju razumijeti, osim ako im neko ne objasni.
“Pretjerano gledanje (djeca starija od 13 godina) ili gledanje uopšte (djeca mlađa od 12 godina), takvih sadržaja može izazvati ili uticati na pojačavanje depresije, anksioznosti, poremećaja koncentracije, poremećaja privrženosti, poremećaja pažnje, autizma, bipolarnog poremećaja, ADHD-a, psihoza i problematičnog ponašanja. Takvi sadržaji utiču i na shvatanje moralnosti i dobrih međuljudskih odnosa punih topline i razumijevanja. Generalno pretjerano gledanje televizije usporava metabolizam koji dovodi do pretilosti, dovodi do gubitka čitalačkih navika i smanjenje razumijevanja pročitanog, usporava motoričkih reflekse i slično“, za eTrafiku govori Delibašić-Bjelić.
Veliki problem je što roditelji ne razgovaraju sa djecom o seksualnosti, romantičnim vezama, kontracepciji, polno prenosivim bolestima – pa djeca većinu informacija dobijaju putem televizije i intereneta. Takođe, djeci je teško razumijeti određene scene u kojima ne postoji razlika između dobrog i lošeg (npr. nije dobro udariti, ali ako dobar lik udari lošeg – onda je to u redu).
„Seksualni sadržaji su sveprisutni na televizijskim programima. Sapunice, muzički spotovi, različite emisije te reklame uvelike sadrže seksualni sadržaj, no ništa od navedenog ne spominje kontracepciju niti siguran seks. Neka istraživanja pokazuju da tinejdžeri koji gledaju mnogo seksualnog sadržaja na televiziji češće iniciraju seksualne odnose i upuštaju se u seksualne aktivnosti puno ranije nego njihovi vršnjaci koji ne gledaju takve sadržaje. Sa druge strane – kontinuirano gledanje nasilja na TV ekranu normalizuje prihvatanje, trpljenje i pokazivanje nasilja bilo kog oblika. Konstantna izloženost nasilju sa TV ekrana može dovesti do smanjenja osjetljivosti i empatije vezane uz nasilje te mogu pokazivati više agresivnog ponašanja. Često se događa da djeca imitiraju nasilni sadržaj jer je on prikazan na zabavan i efikasan način za dolazak do cilja ili ga čine ‘dobri likovi’ kojima se djeca dive“, priča nam Delibašić-Bjelić.
Mnoga istraživanja su pokazala da moraju postojati ograničenja u izlaganju djece i ekranima uopšte (telefoni, televizori) naročito uzrasta do tri godine, a i po pitanju sadržaja. Međutim, ako se već odlučimo konzumirati određene sadržaje u prisustvu djece, bilo bi više nego korisno da naučimo i razgovarati sa njima o svemu tome šta vide, na otvoren i informativan način. Problem je u tome što prvo moramo saznati kako i Sajranović piše odgovor na to jedno zašto:
„Zašto je scena snošaja iz kojeg smo svi nastali manje prihvatljiva od detaljne scene monstruoznog ubistva. Ili čavlima razapetog Hrista?“, pita nas on.