Verner Frojnd cijeli svoj život proveo je sa vukovima, okružen njima u jednog brvnari na jugozapadu Njemačke. Zbog njegovog načina života, o ovom čovjeku pisali su mnogi svjetski mediji. Priliku da mu pomaže na njegovom ranču imala je i jedna Fočanka.
Piše: Goran Cvjetković
Iznenadna avantura mlade Ane Pandžić započela je zahvaljući tome što joj tetka živi u Mercingu, mjestu gdje se nalazi i ovaj rezervat sa vukovima. Jedan oglas na radiju bio je dovoljan da se preko poznanika prijavi i započne živjeti sa divljim životinjama.
“Moj rad se ogledao u vođenju brige o malim monogolijskim vukovima. Tokom prvih sedam dana vodili bismo ih na lancu u šetnju, a kasnije bih sa njima provodila neko vrijeme u prostoriji gdje su boravili. Odgajani su na flašicu. Ja sam bila zadužena za jednu ženku, koja je na krštenju dobila ime po meni”, priča Ana za eTrafiku.
Straha nije bilo. Tek rođeni vukovi nisu opasni, a posljednje dvije sedmice provela je kod dva velika bijela vuka. Međutim, pošto se kod njih ulazilo sa Vernerom koji im je davao hranu, vukovi na ostale ljude nisu obraćali pažnju.
Poslije sedam dana volonterke su počele da ulaze u ograđene prostorе gdje se vukovi nalaze da bi im davale hranu i vodu.
“Svaki dan je neko od nas morao prvi da uđe i donese meso, a on nikada nije ulazio, već je sjedio na jednom mjestu i dozivao ih je. Oni su uvijek prema njegovom zvuku tačno znali gdje je on i išli su prema njemu, jer se on postavio kao njihov otac”, prisjeća se Ana.
Čuveni Nijemac je preminuo 2014. godine, a o ranču se sada brine njegova žena Erika, uz pomoć još dvije osobe. Razlika u odnosu na prijašnji period više je nego uočljiva. Nema više te bliskosti koja je krasila njegov odnos sa vukovima. Njegova supruga nikad nije uspjela uspostaviti sličnu vezu sa vukovima, pa trenutno samo održavaju postojanje ranča.
“Ljudi koji su ostali su tu samo da vukovima donose hranu. On je prije sjedio sa njima, oni su se igrali oko njega i ljubili ga, što se sada ne može vidjeti. Ta bliskost dijelom je ostvarena tako što je on sve te vukove nekad i negdje spasio”, govori nam Pandžićeva.
Kako ističe, predrasude o vukovima kao zvijerima koje žive u čoporima ili kao samotnjaci potpuno su netačne.
“Ni u jednom trenutku nisam osjetila neprijatnost. Nikada su nisu zaletjeli na ogradu, u smislu da žele nekoga napasti. Prosto su znali da smo mi tu da im pomognemo. Kada bih danas došla tamo, vuk o kojem sam se starala bi me prepoznao, jer vuk nikad ne zaboravlja. Mogu proći i godine, nikada te neće zaboraviti”, kaže ova dvadesettrogodišnja studetnica.
Vernerova smrt ostavila je traga na životinje. Otkad ne čuju njegovo zavijanje uveliko su se umirili, te ih turisti koji posjećuju ranč rijetko mogu i vidjeti. Život za vukovima zahtjevao je od njihovih staratelja da svakog dana budu u istoj odjeći, koja se nije prala da bi što više poprimila miris prirode i samih vukova.
“Jednostavno bi osjetili razliku, pa bi te stvari njušili satima, ako bi drugačije mirisale. Cijeli taj kamp ima mirise prirode, a oni pored ovih čopora, imaju i konje, mačiće, kučiće. Iako je miris veoma intenzivan, on je posljednja stvar o kojoj razmišljate”, objašnjava Ana.
Iako se više niko sa vukovima ne druži kao što je to radio “čovjek-vuk”, nije isključena mogućnost da se to ponovi. Samo treba pronaći čovjeka koji bi svoj život posveti ovim životinjama, baš kao što je to uradio i Verner.
https://www.youtube.com/watch?v=fShPGOFPlus&t=3s