„Jugoslavija je danas kao fantomski ud. I baba roga. Nešto što ne postoji, ali ipak nas plaši i, s druge strane, određuje. Od zemlje je ostalo tek nešto što smo mogli nazvati mjernom jedinicom. E sad, za što točno, to pojma nemam.“
Piše: Fedor Marjanović, foto: Anto Magzan
Ovim riječima Marko Tomaš opisuje naše današnje shvatanje Jugoslavije. On je jedan od najpoznatijih savremenih pjesnika u regionu, a njegova biografija spaja razna područja bivše države. Rođen je u Ljubljani 1978. godine. Osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu. Gimnaziju je završio u Somboru. Gradovi u kojima je živio su i Sarajevo, Zagreb i Split. Trenutno živi i radi u Mostaru. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps. Novinar je portala Žurnal.ba. Njegova poezija je popularna i rado prihvaćena u svim dijelovima regiona, bez obzira na granice i nacionalno okruženje. Sa Tomašem smo razgovarali o podijeljenosti zemalja u regionu, o stanju društva u Bosni i Hercegovine, ali i o poziciji poezije i pjesnika. U organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” 16. avgusta u 21 čas će gostovati u Art dvorištu Banskog dvora u Banjaluci. On će u okviru koncepta “Note i slova” čitati svoju poeziju i puštati muziku koja ga inspiriše.
Tvoj život povezuje gradove kao što su Ljubljana, Mostar, Sombor, Sarajevo, Zagreb, Split, Beograd. Vladimir Arsenijević te je nazvao „ultimativnim Jugoslovenom“. Kako ultimativni Jugosloven doživljava razdvojenost naroda bivše Jugoslavije? Da li nas razdvajaju samo granice ili mi sami to činimo?
Pripadanje nečemu nepostojećem katkad se čini kao usud ovdašnjih ljudi. Sve se odražava u nedostatku nečega i odnos spram nepostojećih stvari često nas definira kao osobe. Nisam opsjednut političkim konstruktima i državnim granicama. Jednostavno smatram da svođenje na manju mjeru nikada nije dobro. Time nam se sužavaju i perspektive i mogućnost nadilaženja samih sebe, i emancipiranja i napretka. Manevarski prostor, naprosto, postaje manji. S njim i naše mogućnosti.
Iako postoje kritike, generalno si veoma pozitivno prihvaćen od strane publike u regionu. Da li se u tome može vidjeti da poezija, pored svega što nas razdvaja, ipak povezuje ljude? Ima li poeziju takvu moć?
Teško je govoriti o moći poezije. Teško je govoriti i o mogućnostima poezije. Pružiti ipak ruke jezika ka nekome jeste pokušaj približavanja drugom biću, istraživanje ljubavi i slobode i težnja ka jedinstvu, a težnja ka jedinstvu je sezanje ka ideji božanskog.
U pjesmi „Pismo Venjički“ si napisao „rat uzima žrtve i u mirnodopskim vremenima“. Ta pjesma je možda jedan od najpotresnijih opisa Bosne još od Andrićevog „Pisma iz 1920“. Da li u ovoj zemlji uopšte postoji razlika između rata i mira, ili da živimo u nekom stanju primirenog rata?
Ovdje se konflikti nikada ne razriješe i ne prevaziđu. S vremenom se čini da ih samo produbljujemo i trudimo se prenositi ih s koljena na koljeno. Čim se rodiš izgubio si svaku šansu biti svoj. Već u rodilištu naslijediš neprijatelje. I kao idemo u budućnost zagledani daleko u prošlost s kojom ne znamo što bismo, osim da je svako malo oživljavamo kako bismo u životu održali iste stare konflikte, jer smo negdje zajebali pa smo od njih učinili glavnu identitetsku odrednicu.
Tvoja poezija između ostalog pjeva o svakodnevnom životu, i srećnom kao i tragičnom, o običnim ljudima, o ulici, ljubavima, ubistvima. Koliko je zapravo važno da pjesnik bude povezan sa onim što se dešava ovdje i danas, u našoj neposrednoj blizini?
A ne znam s čime bi drugim trebao biti povezan ako ne s onim što me okružuje, s kontekstom u kojemu živim. On je taj protiv kojeg se mogu pobuniti, prenijeti tu pobunu u jezik i probati tako promijeniti barem način razmišljanja ili tek pokušati potaknuti na razmišljanje i izazvati nekakvu emotivnu reakciju koja će postati predmetom razmišljanja i traženja samog sebe.
Poznata je tvoja pjesma „Marko Tomaš“. Kako izgleda posmatrati sebe kao junaka pjesme? Koji je uopšte povod za pisanje sopstvene pjesničke biografije?
Znaš, živimo u tračerskom društvu. U tom smislu sam htio pokazati da nitko za mene ne može reći ništa toliko loše koliko ja mogu lošeg reći o sebi samom. Jednostavno je to, nitko drugi ne zna toliko grozomornih stvari o meni kao što znam ja sam. A uvijek je i zabavno šaliti se na svoj račun, autoironizirati i igrati se s egomaijaštvom.