Živjeti sa psihološkim poremećajem ADD, bilo da je riječ o odrasloj osobi ili roditelju takvog djeteta nije nimalo jednostavno. Dodatnu poteškoću predstavlja to što u bh. apotekama nije moguće kupiti lijek koji pomaže otklanjanju simptoma ovog poremećaja, pa doktori obično prepisuju lijekove za druge, odnosno slične bolesti. Pacijenti se moraju sami snaći za lijekove, a ne postoji ni refundacija troškova. Kako zapravo izgleda život osobe koja se bori sa ADD-om, za eTrafiku su objasnili stručnjaci i oboljeli.
Piše: Milica Kulić
ADHD ili ADD (eng. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder) odnosno poremećaj pažnje uzrokovan je smanjenom aktivnošću u frontalnom režnju mozga, što izaziva različite simptome koje oboljelom onemogućavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, a koji se uglavnom javlja kod djece u periodu između treće i pete godine. Osobe koje pate od ovog psihičkog poremećaja su povučene, osjetljive, sklone dnevnom sanjarenju, te ponekad hiperaktivne. Simptomi se uglavnom razlikuju kod djece i odraslih, kao i od osobe do osobe.
Kako izgleda život odrasle osobe sa ADD-om ispričao je jedan mladić iz Banjaluke, koji je želio ostati anoniman.
“Oduvijek sam bio hiperaktivan i znatiželjan, milion stvari sam započeo, ali ništa nisam završio. Tokom školovanja sam djelovao potpuno nezainteresovano, nije me nikad držalo mjesto, maksimalno sam petnaest minuta mogao da se posvetim knjizi. Taj problem me muči i danas. Išao sam dječjem psihijatru, ali moji roditelji nisu željeli da sarađuju zbog stigme. Mislili su da sam glup, pa sam uradio test inteligencije, koji je bio iznad prosjeka. Sumnjali su da imam problema sa depresijom i epilepsijom”, počeo je priču za eTrafiku.
Ovaj mladić ističe kako je nedavno na poslu počeo primjećivati sve veće probleme sa koncentracijom. Kod odraslih sa ADD-om to predstavlja jedan od prvih simptoma koje primijete, pored hiperaktivnosti i impulsivnosti.
“Samoinicijativno sam otišao na psihološko testiranje gdje je doktorka zaključila kako je riječ o hiperkinetičkom poremećaju. Zatim sam istraživao o tome i pronašao sam se u svim simptomima”, ističe on.
Konkretni problemi i terapija
“Kada npr. gledam u ovu stolicu vidim sve oko nje i ne mogu da se fokusiram samo na nju. Konstantno je tako. Kada pričam sa ljudima ne mogu ih gledati u oči jer primjećujem sve okolo, pa ispadam nekulturan. Jedno vrijeme sam mislio i da imam problem sa vidom. Vremenom ti to postane normalno. Ne možeš pogledati film do kraja, pročitati blog, stajati na mjestu, sjediti mirno, pažnja ti stalno ide sa jedne stvari na drugu. Uvijek mrdaš rukama i cupkaš. Pravilo ‘ispeci pa reci’ ovdje ne važi jer uvijek imaš potrebu da nešto kažeš i nekome upadneš u riječ. Nad time nemaš kontrole, već moraš da naučiš da živiš sa tim”, dodaje mladić.
Djeca su pogrešno shvaćena u svom okruženju i uglavnom su predmet vršnjačkog maltretiranja, što se desilo i sa njim.
“Ljudi nisu mogli razumjeti moje ponašanje. Kada sam trebao ćutati, ja sam pričao. Kada sam trebao da sjedim, ja sam stajao. To je remetilo i tuđi mir, pa nastavnici to nisu prihvatali”, ispričao je Banjalučanin.
Zbog stigme da dijete nije u redu ukoliko ga vodiš psihologu, zbog čega su i njegovi roditelji izbjegavali da ga vode na terapije, ovaj mladić je tek nedavno dobio pravu dijagnozu.
Postoje razni simptomi, ali psiholozi najčešće izdvajaju smanjenu koncentraciju (teško koncentrisanje na izvršavanje svakodnevnih zadataka jer mozak oboljelih neprestano radi velikom brzinom), hiperfokusiranost, neorganizovanost, nezainteresovanost, zaboravnost, impulsivnost. Kao emocionalni problemi sa kojima se oboljeli suočavaju javljaju se agresija, frustracija, stres, nagle promjene raspoloženja i naravi, nesigurnost i manjak samopouzdanja.
Otežavajuća okolnost prilikom postavljanja same dijagnoze jeste to što često sami pacijenti ili roditelji djece problem smatraju za prolaznu fazu, a njih za lijene i neodgovorne.
Profesorka Filozofskog fakulteta iz Banjaluke, psihološkinja Aleksandra Hadžić ističe da postoje jasni indikatori ADD-a.
“Od rođenja ADD predstavlja kombinaciju problema (nepostojanje pažnje, impulsivnost i motorni nemir), u smislu da je vrlo teško biti fizički miran i da će oboljeli često raditi stvari koje nisu planirane i nisu u potpunosti u njihovoj kontroli”, ističe profesorka.
Ono što se koristi kao kriterijum postavljanja dijagnoze ADD-a jeste da imate šest i više potvrdnih odgovora na ček listama ponašanja. To znači da dijete, koje je izuzetno nemirno i vrlo impulsivno, ima problem sa pažnjom samo u školi, a nema u porodičnom okruženju, nije dijete koje zadovoljava ADD kriterijume. Sa druge strane, djeca se često ponašaju kao da nemaju dovoljno jasnu emocionalnu regulaciju i kontrolu ponašanja, zato što je uče kroz proces socijalizacije.
“Zato je očekivano da djeca manjeg uzrasta imaju manji raspon pažnje i kraće je mogu zadržati nego što je to slučaj sa djecom koja se nalaze u starijim razredima osnovne ili srednje škole. Očekivano je da će djeca mnogo češće ispoljavati živahnost u ponašanju prije nego što su ušli u određeni institucionalni sistem koji ih je podveo pod određena pravila ponašanja i gdje se od njih očekuje da se sami ili prisilno umire. Često se dešava da djecu koja su aktivna i veoma pametna, pa im je dosadno u školi, proglašavaju oboljelim od ADD-a jer samo smetaju i neće da se uklope u grupu. Takođe, roditelji često govore da su im djeca hiperaktivna ili da imaju ADD kada ne mogu da ih umire. Ako ćemo tačno utvrditi ADD neophodno je da se koriste dijagnostički kriterijumi i da to uradi profesionalac”, kazala je za eTrafiku Aleksandra Hadžić.
Ni danas se ne zna konkretan uzrok nastanka, ali postoji nekoliko različitih načina posmatranja ovog stanja. Prema nekim postavkama, riječ je o organizaciji centralnog nervnog sistema koja ima osnovu u biološkim faktorima i o genetskoj predispoziciji. Često poremećaj pažnje i hiperaktivnosti možete pronaći u porodicama gdje je bar jedna osoba imala takvo ponašanje. Postavlja se pitanje kako se odnositi prema takvom djetetu?
“Fizičko kažnjavanje nije adekvatno odgajateljsko sredstvo. Rad sa takvom djecom predstavlja izazov jer su njihova impulsivna ponašanja često neugodna odraslima (konstantno prekidanje razgovora, hodanje po razredu za vrijeme časa, suprostavljanje). Važno je razumjeti kako dijete nema namjeru da provocira i nije svjesno da je uradilo neprihvatljivu stvar. Takvom djetetu je potrebna pomoć i razumijevanje škole, kako bi izvršilo školske obaveze”, kazala je psihološkinja.
Terapija i liječenje
U zapadnim zemljama Evrope, Americi i Kanadi za liječenje se koriste različiti psihostimulansi od kojih je nekoliko preporučeno za ADD kod djece. U našem zdravstvenom sistemu se izbjegava davanje lijekova djeci osim ako je to nužno zbog kontradiktornih podataka o efektu izlječenja.
“Prema nekim podacima lijekovi mogu smanjiti simptome neugodnog ponašanja i pomoći djetetu da se smiri. Ali, problem je ako mimo uzimanja lijeka ništa drugo ne radite sa djetetom već samo tragate za određenom dozom, a čak i ako lijek pomogne to ne znači da će problem nestati. Dijete bi trebalo da bude podstaknuto da razumije sebe i da nauči da se izbori sa potrebama, tenzijama i neugodnim stanjima. Ono pati jer nema adekvatnu podršku, jasno mu je da smeta roditeljima, drugarima, razredu, pa je svaka vrsta rada na traganju za različitim rješenjima dobra strategija”, dodaje Aleksandra, koja je razvojna psihološkinja i porodična sistemska terapeutkinja.
Međutim, iako doktori prepišu lijek za ADD, roditelji i pacijenti iz BiH moraće po njega ići u Srbiju ili druge zemlje regiona, jer kod nas zbog male potražnje oni ne postoje u prodaji niti se nalaze na listama lijekova Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.
Fondu zdravstvenog osiguranja RS nisu dostavljeni zahtjevi za uvrštavanje lijekova za liječenje ADD poremećaja – poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću, na liste lijekova.
“Pravilnikom o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu definisano je pravo osiguranika na refundaciju troškova zdravstvene zaštite, uključujući i refundaciju troškova nabavke lijeka, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske odobrava zahtjeve za refundaciju troškova nabavke lijeka osiguranim osobama koje kupe lijek ličnim sredstvima, u slučaju kada zdravstvena ustanova nije raspolagala preporučenim lijekom, a isti se nalazi na listi lijekova”, objasnio je za eTrafiku Saša Gašić iz FZO RS.
Prijedlog za stavljanje lijeka na listu lijekova FZO RS može podnijeti nosilac odobrenja za stavljanje lijeka u promet, uz potpunu dokumentaciju definisanu Pravilnikom o uslovima i postupku za stavljanje lijekova na liste lijekova Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj: 59/18).
Ana Cvijanović iz Agencije za lijekove BiH kaže da se u terapiji bolesti nemira ili poremećaja pažnje, prema njihovim saznanjima, najčešće koriste lijekovi koji su psihostimulansi, kao što su amfetamin, dextroamfetamin i metilfenidat, ali da nijedan od njih nije registrovan na područiju BiH.
“Postoji i terapija lijekom sa aktivnom supstancom bupropion, ali među lijekovima registrovanim na našem tržištu se ne nalazi ADD, kao odobrena indikacija, nego se koriste lijekovi za liječenje drugih oboljenja. Kada postoji opravdanost, kao i ispunjenost uslova, za potrebe grupe pacijenata ili pojedinačnog pacijenta se mogu uvesti na naše tržište i neregistrovani lijekovi, ali do sada nije bilo obraćanja Agenciji za uvoz ovih lijekova”, tvrde iz Agencije.
Nešto drugačija je situacija u Hrvatskoj jer oboljeli sa uputnicom mogu kupiti lijekove “Concertu” i “Stratteru”.
“Inače, nema baš legalne procedure da se nabave drugi lijekovi kao što je Ritalin u Sloveniji”, rekao nam je Marko Fereks iz Udruženja “Buđenje” iz Hrvatske, koje pomaže oboljelima od ADD kroz razne vidove savjetovališta i radionica.
U liječenju ADD-a pomaže kombinacija kongitivno-bihejvioralne terapije kod psihologa i terapija lijekovima koji se propisuju isključivo uz nalaz doktora i pod visokom kontrolom.
“Trenutno idem kod psihologa i koristim lijek Edronax koji nabavljam u Srbiji. Kada sam komunicirao sa Agencijom za lijekove BiH rekli su mi da niko od dobavljača nije zainteresovan za lijek, jer nema dovoljno kupaca, što nije slučaj u Srbiji i Hrvatskoj jer je tamo pokriven od strane Fondova za zdravstveno osiguranje. U Srbiji 30 tableta košta oko 65 KM, a trajanje zavisi od doziranja. Lijek nije skup, ali bi trebalo svakog mjeseca otići po njega, a refundacije troškova nema. Jedna dječja psihijatrica taj lijek preporučuje djeci, pa roditelji idu u Srbiju u nabavku. Zvao sam banjalučke apoteke, ali su mi rekli da im se nabavka ne isplati”, naveo je za eTrafiku mladić iz Banjaluke.
ADD je manjak dopamina, stimulansa u mozgu zaduženog za nagrade, pa oboljeli stalno traže dodatni adrenalin kako bi dobili taj osjećaj nagrađivanja.
Život sa ovim problemom nije jednostavan, ali ukoliko se odrasli ili roditelji djeteta dovoljno upoznaju i prihvate ga, uz profesionalnu pomoć i podršku najbližih, odgovarajuću terapiju lijekovima, oboljeli svoje slabosti mogu pretvoriti u vrline, što će im omogućiti lakšu svakodnevnicu.