U današnjem potrošačkom društvu u kakvom živimo najčešće kupujemo nove stvari i prelako se odričemo kvalitetnog starog komada namještaja, ali on uz vješte ruke i malo truda može da dobije sasvim novi izgled i vrati staru funkciju.
Piše: Melani Isović, naslovna fotografija: Melani Isović
Dijana Blanuša, diplomirani inženjer elektrotehnike, restauracijom se bavi tri godine. Počela je sa dekupažom, a potom i sa restauracijom starog namještaja, gdje je postepeno od manjih predmeta stigla do cijele spavaće sobe.
„Cijeli postupak restauracije se radi u etapama – čišćenje, šmirglanje, uklanjanje starih šarafa i ručkica, farbanje… Uvijek koristim temeljnu boju, prajmer, zatim idu boje po želji i na kraju ide ukrašavanje. Ne radim klasično lakiranje već ručni rad, oslikavanje i redizajn. Radim akrilnim bojama, sjenčenje, šabloni i slično. Ponekad od starih komada namještaja radim promjenu namjene, tako sam jedne prilike od jednog starog ormarića napravila ukras za vrt ili od dve stare stolice klupicu za vrt“, navodi Blanuša.
Svoju kreativnu zonu (radionicu) je nazvala „Lutak Pinokio“ po liku iz dječije knjige.
„Stari majstor Đepeto koji nikad nije imao djece napravio drvenog lutka Pinokia, zatim je poželio da postane pravi dječak. Dobra vila je došla u njegovu radionicu i oživjela Pinokia. Tako i ja restaurirajući stare namještaje dajem novu priliku za život“, govori Dijana za eTrafiku.
Predmete koji prkose vremenu uglavnom dobija od klijenata koji žele da svoje stare komade namještaja transformišu i da dobiju „novi duh starog vremena“ koji ih podsjeća na djetinstvo, bake i na deke.
„Kad dobijem predmet da restauriram uglavnom je to osvježavanje, bojenje i ima elemenata restauracije u smislu da se urade neke popravke. Vrijeme restauracije zavisi od veličine predmeta i kao i stanja namještaja. Recimo za jednu fotelju mi treba tri do četiri dana. Trenutno na jednom kredencu radim pravu restauraciju. Mijenjaju se skoro svi dijelovi i iskreno se radujem tome jer je to moja velika želja. Jedne prilike sam imala čast da radim cijelu spavaću sobu – ormar, krevet, sto, stolice čak i sto za šminkanje“, navodi Blanuša.
Kao što svi znamo u današnje vrijeme živimo brzo i malo vremena imamo za hobi i radnje koje nas opuštaju, a još manje da se ozbiljnije posvetimo hobiju. Dijana smatra da joj je od velikog značaja organizacija ali i ljubav.
„Ljubav prema djetetu, prema porodici prema ručnim radovima. Vjerujem da ono što iza nas u životu ostaje su djeca i ono što stvorimo svojim rukama. Volim ručne radove kreativna sam po prirodi. Najbitnija je organizacija kad dođem sa posla provedem vrijeme sa porodicom, potom idem u svoju radionicu i radim ono što volim“, govori ona.
Najveća podrška u počecima bavljenja restauracijom je bila ćerka, koja je od naše sagovornice naslijedila crtu za kreativnost.
„Moja ćerka Nikolina je kreativna duša, zato se i razumijemo kada su kreativni radovi u pitanju. Ide u treći razred gimnazije, od malena se bavi slikanjem i trenutno radi jednu veliku sliku sa uljanim bojama koju slika prstima. U posljednje vrijeme se bavi fotografijom i izrađuje namještaj, tačnije minijature namještaja, makete. Sama dizajnira i radi projekat za kompletnu prostoriju, potom izrađuje namještaj, stolice, ormare, krevete… Sve je minijaturno i sve radi ručno. Siječe materijal, zatim lijepi i tapacira foteljice, krevetiće, šije male madrace, jastučice, posteljinu za taj namještaj. Neke materijale kupuje ali i koristi dosta i priručni materijal tipa žice od koje pravi slavine, od čepa napavi sudoper i slično. Znam često da kažem da moja ćerka radi minijaturan, novi, moderan namještaj, a mama restaurira stari namještaj u retro stilu“, navodi Blanuša.
U decembru se učlanila u udruženje „Hobotnice čudesnice BiH“, koji se bavi humanitarnom izradom hobotnica za prijevremeno rođene bebe.
„Oni se bave humanitarnim radom, izrađuju hobotnice za prijevremeno rođene bebe koje su u inkubatoru. Navelo me je da se priključim to što su poveznica djeca i ručni radovi. Hobotnice se ne prodaju, one se poklanjaju. Svaka beba koja je u inkubatoru ima svoju hobotnicu i nosi je kući. To je uspomena na težak početak života kao njihovu borbu za život. Bebe igrajući se sa hobotnicama, tačnije sa pipcima hobotnice, imaju osjećaj da su još uvijek kod svoje majke u stomaku. Ti pipci ih smiruju, podsjećaju ih na pupčanu vrbcu, što je za bebe u inkubatoru vrlo bitno jer bi u suprotnom dirale kablove i sonde“, za kraj priča naša sagovornica.
