Na nešto manje od dva kilometra od Starog mosta u Mostaru nalazi se Javna ustanova Centar za djecu i omladinu sa posebnim potrebama “Los rosales” koji postoji već 23 godine. Dolaskom pred prostorije centra iznenadiće vas veličina, prostranost i opremljenost centra koji je fokusiran na odgajanje, obrazovanje, socijalizaciju, rehabilitaciju i radno osposobljavanje djece i mladih sa invaliditetom.
Piše: Nataša Tomić, foto: Nataša Tomić
Ideja je krenula od zaposlenika tadašnje Specijalne osnovne škole u Mostaru, a Centar je zvanično otvoren 1997. godine. Trenutno u svom sklopu ima vrtić “Kolibri”, osnovnu školu, pet radno – rehabilitacionih radionica: Duga (izrada predmeta od vune, platna, svile), Amfora (izrada svijećnjaka, magneta, posuda, vaza), Maslačak (izrada predmeta od drveta), Oaza (botanika i izrada slika od sjemenki, pijeska, školjki, rad u plasteniku), Ruža (kuvanje, serviranje, lična higijena) te rezidentni smještaj za korisnike koji dolaze iz udaljenijih krajeva kantona a koji ne mogu svakodnevno putovati kući.
Direktorica Centra Mirna Mezit ističe da i pored svog dugogodišnjeg djelovanja na polju rada sa osobama koje imaju poteškoće u razvoju, položaj centra nije riješen, jer se njegovi dijelovi tretiraju različito. Vrtić, radionice i rezidentni smještaj se finansiraju iz grantova Grada Mostara i Ministarstva zdravstva, rada i socijalne zaštite Hercegovačko – neretvanskog kantona, dok je jedino pitanje osnovne škole u potpunosti regulisano, pa se ona nalazi pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kantona.
“Znači eto, opet kažem, iako svi ulazimo na istu kapiju, radimo isti posao, tu su isti korisnici, imamo različit tretman što se tiče korisnika i što se tiče zaposlenika. Na primjer, dok korisnici osnovne škole imaju pravo na prevoz, jer jednostavno ta djeca nemaju mogućnost zbog svojih poteškoća koristiti javni prevoz i moraju se svakodnevno prevoziti od kuće do škole, mi imamo pravo na prevoz samo za djecu osnovnoškolskog uzrasta dok predškolski odgoj i odrasli nemaju to pravo. Dok jedni imaju pravo na topli obrok, drugi nemaju. Mi se trudimo da naši korisnici to ne osjete i da svi imaju jednakost jer ipak ulazimo svi na istu kapiju i boravimo tu i nama je bitno da je to dijete kojem je potrebna naša pomoć, nije bitno da li su njemu dvije godine, 10, 15 ili 30 ili više godina”, ističe Mezit.
U centru, koji je u potpunosti prilagođen osobama sa poteškoćama u razvoju, trenutno boravi 130 osoba, starosne dobi između dvije i 45 godina. Sve aktivnosti u Centru su besplatne, a vrtić je otvoren i za djecu redovnog razvoja iz socijalno ugroženih porodica koje ne mogu plaćati ove usluge.
“Mislim da je to jedan od dobrih i pozitivnih primjera te inkluzije, jer bez obzira što smo mi javna ustanova za decu i omladinu sa poteškoćama u razvoju automatizmom kažu da smo zatvoreni, da ne žvimo inkluziju. Mislim da smo mi jedan tipičan primjer kao treba raditi i kako treba uključivati djecu i mlade sa poteškoćama u razvoju u sve sfere društva, ne samo u obrazovanje. Mi jednostavno nismo zatvorenog tipa, mi smo ustanova koja je otvorena, naši korisnici su na svim mogućim priredbama, uključeni su u sva dešavanja kako na lokalnom tako i na kantonalnom nivou. Jednostavno mi ovdje posmatramo svako dijete, svaku mladu osobu kao individualca i trudimo se da mu se posvetimo, da mu pomognemo da usvoji te osnovne vještine i znanja za neki samostalan život dostojan svakog čovjeka”, ističe direktorica Centra.
U septembru prošle godine, Udruženje mladih ružičnjaka, koje djeluje u sklopu Centra je osnovalo socijalno preduzeće Radin i u sklopu njega otvorilo restoran Lanato. Upravo u njemu, svoj posao je pronašlo i nekoliko štićenika Centra. Mezit ističe da je ovo još jedan korak naprijed ka inkluziji osoba sa poteškoćama u razvoju i ostvarivanju njihovih prava.
“Restoran funkcioniše, čak smo iznenađeni odzivom, ljudi su počeli da prepoznaju, da dolaze. Osobe koje tu rade su jako sretne, one se osjećaju vrijedno, osjećaju da nečemu doprinose, idu na posao, ne žele da idu kući. Naravno, oni mogu uz podršku i uz asistenciju, ali mi nekada kažemo da te jednostavne poslove za koji se oni obuče i koje rade, rade puno bolje nego mi. Puno su savjesniji, žele da pokažu, žele da se dokažu. Sigurno su svjesni da njima treba puno više nego svima nama, ali nekako se na to baziraju i to urade u potpunosti”, ističe naša sagovornica.
Inkluzija samo na papiru
U bh. društvu i dalje postoje mnogi problemi i ograničenja koja se odnose na djecu sa poteškoćama u razvoju. Mezit ističe da se stanje svakako mijenja, ali da i dalje u svijesti društva vladaju predrasude pa da se čak ponekad i roditelji ustručavaju socijalizovati svoju djecu.
Trenutno u Hercegovačko – neretvanskom kantonu ne postoji ni pravilnik o asistentima za djecu sa poteškoćama u razvoju. Na taj način je otežan izbor odgovarajuće osobe, ne postoje parametri na osnovu kojih se može odlučiti da li je nekom djetetu potreban asistent ili ne. Takođe, fokus inkluzije je samo na osnovnoškolskom obrazovanju, dok su djeca prije i nakon osnovne škole u potpunosti zapostavljena. Štaviše, pravi apsurd i diskriminacija bh. društva prema ovim osobama dolazi do izražaja nakon što završe osnovnu školu. Tada se mogu dalje obrazovati za samo dva zanimanja – pomoćnog kuvara i pomoćnog krojača.
“To je automatizmom diskriminacija. Znači, djeca koja su završila osnovnu školu za djecu sa poteškoćama u razvoju u cijelom kantonu imaju da izaberu dva zanimanja, to je pomoćni krojač i pomoćni kuvar/slastičar. Ima djece koja u stvari samo to i ne mogu raditi. Mi smo imali djevojku ovdje koja je završila u Centru Los rosales osnovnu školu, nema nijednu ruku i morala je da ide za pomoćnog krojača. To su neki primjeri, koje kada čovjek stavi ispred sebe, vidi koliko smo mi apsurdno društvo i koliko nam sve živi u teoriji a u praksi nula. Evo svake godine se organizuje i sajam srednjih škola za naše osnovnoškolce na području grada Mostara. I mi uredno idemo svake godine sa našim devetim razredom da obiđu taj sajam i na kraju djeca obiđu i onda im mi kažemo sve ste vidjeli, ali vi ne možete ništa od toga, vi morate da idete na jedan od ta dva smjera”, sa razočarenjem priča Mezit.
Mijenjanje svijesti i sistema, je po njenim riječima jedini način da se položaj osoba sa poteškoćama u razvoju poboljša.
“Mislim da mi moramo da krenemo svako do sebe, da krenemo da mijenjamo svijest ljudi da jednostavno shvatimo da, kada kažemo da nam je dijete u centru da nam to ne bude floskula nego da nam to bude realnost. Ja mogu reći sigurno da je, što se tiče Centra Los rosales, nama dijete u centru. Znači, mi trebamo posmatrati svako dijete, svaku individuu za sebe i automatizmom po toj osobi, tom djetetu ravnati šta je to što je za njega dobro. Moramo mijenjati svijest, moramo mijenjati društvo i raditi sistemski, znači moramo mijenjati sistem”, govori naša sagovornica za kraj.
