Odlazak u kupovinu za djecu sa poteškoćama u razvoju i njihove roditelje često je veliki stres. Glasna muzika i jaka osvjetljenja su među glavnim izvorima stresa, posebno kod onih koji su osjetljivi na senzorne promjene. U svijetu su „tihi sati“ uobičajeni u tržnim centrima dok su se u BiH desili prvi put 16. maja ove godine u TC “Emporium”, a potrebno je vrijeme da ta praksa zaživi i postane svakodnevica.
Piše: Snježana Aničić, foto: Pixabay
Inicijativu su podržala udruženja, porodice sa djecom sa poteškoćama u razvoju kao i grad Banjaluka. „Tihi sati“ bi pomogli da se kupovina obavi u opuštenijoj atmosferi, ali i da osobe sa poteškoćama učestvuju u svakodnevnim aktivnostima.
„Možda pojedinci neće razumjeti zašto je ovo važno, te moram naglasiti da, vrlo često, djeca sa smetnjama u razvoju žive samo sa jednim roditeljem, da je recimo porodica nekad morala da preseli u drugi grad, u kojem nemaju nikog svog, da dijete ne možemo ostaviti samo u kući kako bismo mi kupili osnovne životne namirnice. Postoje slučajevi kada moramo povesti dijete sa sobom, a unaprijed znamo da je nemoguće obaviti kupovinu“, objašnjava Željka Ninković iz Centra „Dajte nam šansu – Zvjezdice“.
Ona dodaje da su „tihi sati“ bitni i zbog činjenice da sve porodice žele da budu dio društva i da žive u okruženju gdje će moći da rade i obave sve one stvari koje obavljaju porodice koje nemaju dijete sa poteškoćama u razvoju.
Daniela Zeljaja, majka djevojčice sa cerebralnom paralizom, prisjeća se da je ranije kupovina za njih bila pravi izazov.
„Uzimajući u obzir da je moja kćerka već tinejdžerka sada kupovina i nije toliki izazov koliki je bila dok je bila mlađa. Arhitektonske barijere, buka u tržnim centrima i gužva uvijek su bili stresni. Stres je bio posebno izražen kada kupujem nešto za nju. Pored toga što morate naći odgovarajuću odjeću, što često nije moguće zbog sitne građe, buka, glasna muzika u svlačionicama i prejaka svjetla, uvijek su doprinosila da poslije kraćeg vremena kupimo bilo šta, trudeći se da što prije napustimo objekat“, prisjeća se ova majka.
I najmanji korak je napredak
Roditelji su zadovoljni kako su protekli ovogodišnji „tihi sati“ i nadaju se da će postati praksa koju će slijediti svi tržni centri u cijeloj BiH.
Ninkovićeva je takođe optimistična, ali je svjesna da će put biti dug i težak.
„Nisam sigurna da ćemo uskoro uspjeti dogovoriti saradnju i sa drugim tržnim centrima, iako bi, zapravo, svima to trebalo da bude praksa i podrška našim porodicama. Mi, naravno, nećemo odustati i borićemo se da u što veći broj tržnih centara uvedemo ‘tihe sate'“, rekla je naša sagovornica.
Zeljaja ističe da je ova inicijativa korak ka naprijed. Kako kaže, svaki i najmanji pomak u sistemu podrške djeci sa poteškoćama i osobama sa invaliditetom za roditelje znači veliki korak ka naprijed.
„Osim što je kupovina ugodnija, osjećamo se daleko prihvaćenijim. Ti sati nisu samo važni, oni su neophodni, naročito za onu kategoriju djece sa poteškoćama i osoba sa invaliditetom koji su hipersenzibilni, a takvih je najveći broj. Roditelji često nisu u mogućnosti da u kupovinu idu sami, pa im činjenica da bez straha i napetosti mogu povesti i svoju djecu, olakšava odlazak u kupovinu i čini da se osjećaju daleko opuštenije i slobodnije“, napominje Zeljaja.
Glasna muzika i pojačano osvjetljenje kod djece koja su osjetljivija ne senzorne promjene izaziva nervozu i vrlo često plač. Takođe, postoje djeca koja imaju ekstremnu osjetljivost na glasne zvukove, i takvo dijete je nemoguće uvesti u tržni centar ili bilo koju radnju.
Osim „tihih sati“ neophodne su brojne intervencije u javnom prostoru kako bi se olakšao život osoba sa poteškoćama. Prvenstveno, potrebno je ukloniti arhitektonske barijere, što znači da sve obrazovne, kulturne, zdravstvene i druge ustanove treba prilagoditi slobodnom kretanju slabije pokretnim osobama.