Bosna i Hercegovina je u protekloj deceniji usvojila sve glavne konvencije i zakone , koji garantuju prava i ravnopravnost polova u svim sferama društvenog života. No, kada je riječ o ženama na tržištu rada, stvari u praksi su ipak nešto drugačije.
Po CEDAW izvještaju, žene u BiH imaju ograničen pristup tržištu rada i čine većinu nezaposlenog stanovništva. Očigledno je da pitanje ravnopravnosti među polovima na tržištu rada više nije samo problem žena, nego javni, društveni i politički problem.
Rodna (ne)jednakost
Iz udruženja „Žene ženama Sarajevo“, poručuju da su u sferi rada ponajviše prisutne sljedeće nejednakosti: rodni jaz u platama, rastuća diskriminacija spram trudnoće i materinstva, seksualno uznemiravanje, konkursi sa pitanjima vezanim za starosnu dob, fizički izgled i slično.
U istraživanju koje je ova organizacija sprovela zajedno sa FES-om došlo se do podataka koji su odavno javna tajna. Žene nemaju iste startne pozicije kao muškarci i pri samom pokušaju zapošljavanja su diskriminisane. Sve više konkursa za zapošljavanje sadrži dobne granice, pitanja iz ličnog života, pitanja o bračnom statusu, trudnoći i broju djece, pitanja o rađanju i planiranju djece i tako u nedogled. Diskriminacija ide u toliku krajnost da žene nerijetko dobijaju otkaz za vrijeme trudnoće ili porodiljskog odsustva. One „najsretnije“ ostanu na poslu, ali po koju cijenu?
„Ostvarivanje prava za porodilj sko odsustvo i naknade za zaposlene i nezaposlene majke se razlikuje u zavisnosti od kantona. Ipak, naknada je u većini slučajeva manja od plate zarađene tokom rada. Novčana pomoć nezaposlenim majkama za vrijeme trudnoće i porođaja je od 10% do 20% prosječne plate, ili se plaća jednokratna pomoć, a u nekim slučajevima se nikako ne isplaćuje“, navodi Fedra Idžaković iz „Prava za sve“.
Bizarno je to što se prema ženama drugačije ophodi samo zato što rađaju djecu i time poboljšavaju natalitet društva. U uređenijim državama, žene imaju privilegije i beneficije ukoliko žele da rađaju, jer time obogaćuju društvo.
Žene i moć odlučivanja
Rodna nejednakost na tržištu rada ogleda se i u zastupljenosti muškaraca i žena na rukovodećim položajima. Iako ne postoje potpuni i tačni statistički podaci, to je moguće zaključiti na osnovu broja žena na rukovodećim pozicijama javnih i privatnih preduzeća, u upravnim tijelima, te u privatnim poslovnim subjektima. U prilog tome idu i statistike Gender centra FBiH , koje kažu da su direktori deset najvećih javnih preduzeća muškarci, a da su u upravnim odborima ovih preduzeća žene zastupljene samo 12,5%.
Po podacima Agencije za statistiku BiH, žene su u najvećem broju zaposlene u sektoru usluga, ugostiteljstva, zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, te trgovine na veliko i malo. Shodno tome, većina zaposlenih žena prosječno zarađuje između 200 i 400 KM mjesečno, dok primjera radi, muškarci zarađuju između 300 i 500 KM. Najveća razlika u platama na osnovu pola je u neindustrijskom sektoru, a najmanja među službenicima.
Takođe, iz nevladinih organizacija izražavaju zabrinutost jer, bez obzira na aktivnost pri izbornom procesu, žene nisu prepoznate od strane biračkog tijela.
„Žene kandidatkinje su često bile veoma aktivne u izbornom procesu, a imale su i dobro osmišljene promotivne kampanje od strane civilnog sektora i rodnih mehanizama. No, dajući prednost muškarcima, građani i građanke su pokazali/e da teško mijenjaju stavove i razumijevanje rodnih uloga u društvu“, primjećuje Gordana Vidović iz UG „Budućnost Modriča“.
Sasvim je sigurno da su obezbjeđivanje ravnomjernog učešća žena u političkim procesima, te raspodjela moći odlučivanja u našoj zemlji još uvijek svojevrsan izazov.
„Stvarna ravnopravnost polova može se postići samo ako žene i muškarci ravnomjerno dijele pozicije na mjestima moći i odlučivanja“, poručuju iz nevladinih organizacija.
Neaktivne i/ili obeshrabrene
Zabrinjavajuće je visok postotak žena (oko 60%) neaktivnih na tržištu rada. Ne postoje konkretni podaci, ali iz nevladinih organizacija ističu da pretpostavljaju da ovu kategoriju čine žene koje su ili ostale bez posla u procesu privatizacije, ili su mlade i nemaju dovoljno kvalifikacija i radnih vještina. Tome u prilog idu i rezultati ankete o radnoj snazi na osnovu starosti i pola. Pored toga, žene su iz raznih razloga obeshrabrene u potrazi za poslom.
„Za životni standard žene se neraskidivo vezuje kult majčinstva i rađanja, pa su one u sve većem broju primorane na „povratak“ porodičnim obavezama, što zapravo predstavlja njihov poraz. To im ide na štetu, jer im preostaje da preživljavaju u uslovima gdje njihov najbolji interes gotovo i ne postoji“, poručuju iz udruženja „Žene ženama“.
Rješenje za ovaj problem trebao bi se tražiti u osmišljavanju i sprovođenju specifičnih programa zapošljavanja za teško zapošljive kategorije, ali i programa koji bi kroz treninge i edukacije povećali vještine i znanja neophodne na tržištu rada.
Preporuke
Osim zakonskog i institucionalnog okvira u ovoj oblasti, potrebno je i konstantno raditi na podizanju svijesti o (anti)diskriminaciji, te o iskorjenjivanju predrasuda i stereotipa koji vode ka diskriminatornom položaju. Treba težiti ka prihvatanju rodne ravnopravnosti kao vrijednosti za sve, a u postizanju ovog cilja veliku ulogu mogu imati i sami mediji.
„Mediji mogu uraditi mnogo razgovarajući sa ženama o njihovim problemima i prioritetima. Treba koristiti rodno osjetljiv jezik, te izaći iz stereotipnih pristupa ženama. Ne treba pristajati na jednostrane perspektive. Kada pitate političara šta misli o nekom pitanju, pitajte to i političarku“, kaže Idžakovićka.
Takođe, ono što država treba definitivno da uradi je da osigura da Agencija za ravnopravnost polova BiH i Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti polova budu direktno odgovorne Vijeću ministara BiH, jer bi tako u praksi rezultati rada bili vidljiviji i lakše bi se pristupilo ispravljanju onih koji su neprihvatljivi. Takođe, država bi trebala razviti i usvojiti programe zapošljavanja koji bi onemogućili diskriminaciju na tržištu rada, te bi na taj način žene lakše ostvarile ekonomsku nezavisnost i ravnopravniji položaj. Ipak, početna tačka je prepoznavanje prava.
„Ništa se ne može promijeniti sa nekoliko zakona ili politika, a da istovremeno ne mijenjamo društvo u kojem živimo. Razumijevanje svojih prava je prvi korak u njihovom ostvarenju. Žene koje znaju svoja prava, one će ih i ostvariti“, dodaje Idžakovićka.
eTrafika.net – Nermin terzić