Svaki razvod braka koji prate sukobi među bivšim supružnicima, na djecu ostavljaju teške posljedice. Koje, bez ustručavanja, mogu da se nazovu emocionalnim zanemarivanjem, a roditelji su vrlo često nesvjesni da ga koriste kao instrument i sredstvo ostvarivanja konflikata.
Piše: Andrijana Pisarević; Ustupljena fotografija
Ovo je za eTrafiku ispričala prof. dr Sanja Radetić Lovrić socijalni forenzički psiholog i profesorka za predmete u oblasti socijalno-patoloških i kriminalnih ponašanja, ističući da ona ovakve situacije često naziva “igre roditelja sa djecom nakon razvoda”.
“Tata ima svoje viđenje i stavove, ima svoja prava i zna šta je najbolje za njegovo dijete. Mama ima svoja prava i zna šta je najbolje za njeno dijete. Institucije koje bi trebalo da stručno savjetuju i sprovedu razvod braka, često su nemoćne usljed ispunjavanja i maminih i tatinih prava. Situacija postaje složenija kada oboje imaju advokate i kada se uključe bake, djedovi i ostala rodbina. To se dešava često i govori nam da je taj intenzitet konflikta već toliko ozbiljan i da dijete tu ozbiljno strada”, priča profesorka Radetić Lovrić.
Da li su svi razvodi problematični?
Postoje tri tipa razvoda, prijateljski, poslovni i visokokonfliktni. Svaki od njih povlači određeni tip roditeljstva i to se lako prepozna. Kada se dvoje razvedu prijateljski i sporazumno, nema nikakve prepreke da budu i dalje partneri u roditeljstvu, iako više nisu emotivni. Takvih parova ima mnogo. Njihova djeca nisu pod visokim rizikom razvoja emocionalnih ili poremećaja u ponašanju. Poslovni razvodi su kao ugovorni odnosi. Roditelji se dogovaraju, nemaju posebne emocije, a dijete odgajaju paralelno, ne uplićući se jedno drugom. Djeca se naviknu na ta pravila vremenom, stekne se rutina i tu ne bih rekla da ima problema. Problem su visokokonfliktni razvodi koji stavljaju dijete u središte sukoba između roditelja.
Kako se dijete osjeća kada se nađe u sred konflikta roditelja?
Dijete se osjeća kao da je na frontu, a oko njega su dvije neprijateljske strane koje pucaju jedna na drugu. Dijete treba u svemu tome da opstane, izgradi se kao ličnost i preživi. Kako su djeca kognitivno nezrela, ona nemaju dobar štit da se zaštite od svega toga. Roditelji su preplavljeni sukobima, međusobnim optuživanjima, fokusirani su na bivšeg partnera. Imaju nerazriješene emocionalne veze i usljed preplavljenosti, dolazi do potpune usmjerenosti jednog ili oba roditelja samo na vlastite potrebe. Ujedno, sa time dolazi do nemogućnosti da se prepoznaju i zadovolje potrebe djeteta. Djeca nerijetko, svjesno ili nesvjesno, postaju instrument roditeljske manipulacije.
Da li je moguće da se predvidi da li će nakon razvoda da nastupi konfliktan odnos?
Najčešće po tome da li su ranije postojali sukobi u braku i visoka nerazumijevanja između supružnika. Može da se procijeni ličnost i emocionalno stanje roditelja. Konfliktnost se može predvidjeti na osnovu finansijskog i imovinskog pitanja, društvenog statusa i stepena obrazovanja.
Koji su najčešći razlozi za razvod braka?
Nevjerstvo i stalne svađe, nerazumijevanje između partnera oko bitnih i nebitnih stvari. Nekada je to pogled na život, stavovi, odgajanje djece, izlasci, izbivanje iz kuće, može biti bilo šta. Emocionalno udaljavanje i nedostatak intimnosti i podrške, te otvorene komunikacije između partnera. Usljed emocionalnog udaljavanja, obično se jedan od partnera približi nekome drugom i nađe nekoga novog. Razlozi mogu biti i finansijske poteškoće koje su u našoj kulturi čest okidač za konfliktni odnos. Jedan od važnih razloga kod nas su nerazriješene simbiotske veze sa porodicom porijekla. Dešava se da jedno ili drugo imaju veoma čvrstu vezu sa porodicom iz koje potiču i da tu nastane nerazumijevanje. Tu možemo da vidimo da “on vjeruje više svojoj mami nego meni”, te da se mora čuti sa mamom, ili “zašto djecu uvijek čuvaju njeni roditelji, a ne moji”, i tako dalje. Razlozi mogu biti različite socijalno patološke pojave kakve su nasilje u porodici, kockanje, zavisnosti o drogama i slično.
Da li porijeklo i stepen stručne spreme ima uticaja na to da li će brak biti visokokonfliktan?
Ima. Recimo, bračni par se razvede i nakon toga slijedi adaptacija i nema konflikata. Ali, bilo koja situacija promjene nekog od bračnih partnera, na primjer napredovanje na poslu ili pronalaženje novog partnera, može biti okidač za ponovni sukob.
Različit stepen obrazovanja i statusa u smislu karijere znaju biti okidači za razvod. Recimo da doktorka i traktorista teško da mogu jedno uz drugo. Školovan muškarac i žena koja je manje školovana lakše opstaju u braku zato što smo mi još uvijek u epohi ‘pater familiasa’, u kojima je otac još uvijek glava porodice i taj koji treba da obezbijedi egzistenciju, a majka da brine o kući i djeci. U većini slučajeva, okolina to posmatra kao nešto što je prirodnije. Ako je žena uspješna i karijerista, okolina može da kaže “ovo je jedna vrlo uspješna žena, on nju ne može da prati”, a onda to boli. Izreka kaže da iza svake žene stoji još uspješniji muškarac, a iza uspješnog muškarca je uspješna žena. Međutim, moramo znati da nikada nijednog muškarca niti ženu, taj razlog što je ona uspješnija, neće dotaći i promijeniti im odnose, ako oni imaju čvrstu i otvorenu komunikaciju i razriješene odnose sa porodicom simbiotskog porijekla.
Na šta konkretno mislite kada kažete “razriješiti odnose sa simbiotskom porodicom”?
Tamo gdje to nije riješeno, roditelji ne dopuštaju djeci da udišu život punim plućima. Zdrava razriješena veza postoji kada roditelj svoje odraslo dijete pusti u život da se sam snalazi i da sam donosi odluke, a on mu služi kao podrška kada ga pozove. Nije u redu da vam svekrva ili punica čiste kupatilo, slažu ormare, peglaju gaće i košulje samo zato što pomažu vašoj ženi. Nije u redu da oni donose odluke za to šta je najbolje za vaše dijete. Međutim, mi smo ekonomski nerazvijena zemlja. Teško je mladim ljudima zaraditi i odvojiti se od roditelja. Da bi im bilo lakše, žive u porodičnoj zajednici. Konflikt neće nastati ako svako živi svoj život, kao dvije porodice koje su međusobno bliske i poštuju se.
Ako vam svekrva zamjeri što vi ne održavate kuću ili red kako treba, a nemate otvorenu komunikaciju da joj kažete da mora da stane, ili ste zavisni od njene pomoći oko čuvanja djeteta, svađate se oko različitih stilova vaspitanja, sigurno će uticati na vaš odnos kada se požalite na to mužu, a on nikada ne stane na vašu stranu. U našoj kulturi je to veoma često, dok u zapadnjačkim nije.
Kakve posljedice ostaju na djeci nakon cijepanja porodice i bitke roditelja za njihovu naklonost i kako bismo to ilustrovali kroz primjere?
Osnovano tvrdim da svaki visokokonfliktni razvod braka, predstavlja emocionalno zanemarivanje djeteta. Nekada to rade oba roditelja, a dešava se i da je to samo jedan. Kada dijete dođe iz posjete od roditelja kod kojeg ne živi, upitaće ga mama ili tata kod kojeg živi ko je bio sa njima, šta su radili i kako su se proveli. Dijete, kada u sebi prerađuje kako da odgovori na to pitanje, to shvata kao da ga mama ili tata provjeravaju. Ako kaže da mu je bilo lijepo ili fenomenalno, plaši se da će povrijediti roditelja i osjećaće krivicu. Onda će se dešavati da prećuti, da krije i ne govori. Vremenom će početi osjećati i ljutnju. Roditelj nekada traži od djece da zauzmu stranu.
Na primjer: “Djeca ne vole biti kod tebe kad ti nisi sam, je li tako, djeco?” Tada se pred djecom odvija taj konflikt. Mnogi šalju djetetu poruku sadržaja: “Reci tati da je trener zvao za članarinu, mogao bi je barem jednom platiti”. Ili: “Mogao ti je tata barem nekad, kad si tamo preko vikenda, ispeglati ovu odjeću, uvijek mi je vrati prljavu, a nedjelja je uveče”. Ovako nešto bi roditelji morali rješavati između sebe. Oni više nisu emocionalni partneri i oni svoje emocionalne veze, kao odrasli ljudi, moraju da isključe. Ne smiju prestati biti partneri jedno drugom u roditeljstvu. Imaju zajedničko dijete i svaka ova igra njihova zapravo mora da prestane, je o njima dijete vrlo aktivno promišlja.
Koje su posljedice kod djece koja odrastaju u pomenutoj atmosferi?
Posljedice mogu biti vrlo široke. Sve zavisi od uzrasta, podloge i vaspitnog stila roditelja, ali i od intenziteta konflikta koji postoji. Razvod sam po sebi bez konflikta između roditelja, ako ostanu partneri u razvoju i odgoju, kod djece samo po sebi neće dovesti do nekih težih posljedica. Čak, ta djeca postaju otpornija na neke stresove u životu i na izazove kasnije. Međutim, čim postoji konflikt između roditelja, bez obzira ko ga i kada čini, to spada u vrlo širok spektar emocionalnih potreba nepovoljnih za razvoj djeteta. Od agresivnosti, prejak osjećaj krivice koji može izazvati mnoge psihosomatske bolesti, pad imunog sistema, česte infekcije koje mogu prerasti u bronhitis, mnoge alergije i drugo. Mogu da izazovu i brojne promjene u ponašanju, da opadne uspjeh u školi, da djeca ne mogu da pamte jer su stalno koncentrisana kako da se postave u situacijama, da postanu jako ljuti na roditelja, destruktivni, da upadnu u loše društvo, postanu nasilni ili žrtve nasilja. Sve je moguće, a sve zavisi od toga u kakvim okolnostima se nalazi i kakav je njegov odgovor na konflikte.
Koje probleme u sistemu biste izdvojili kao najproblematičnije?
Kolege u centrima za socijalni rad mogu da prepoznaju na vrijeme visokokonflktni sukob nakon razvoda i oni bi trebalo a priori da zaštite interese djeteta. Ne prava, nego interese. Rekla bih da centri zaista nastoje da to urade, ali kada su roditelji u tim odnosima, oni su spemni manipulisati i institucijama i sve je češće da jedan od njih to i radi. Tada se dešavaju greške centara koji nastoje udovoljiti pravima koji imaju roditelji, pa onda ispašta onaj drugi. Ne radi se, a trebalo bi, da svaki razvod braka zahtijeva jednu dobru školu roditeljstva, psihoedukaciju. Razvod je jedan od najvećih stresova koji se može desiti i ženi i muškarcu.
Da li podjednako manipulišu mame i tate?
I muškarci i žene vrlo često čine nedozvoljene i svjesne i nesvjesne igre sa svojom djecom. Emocionalni konfliktni odnos sa partnerom postaje životna preokupacija i značajniji od interesa i života djeteta. To je u stvari osnovni problem i roditelju i stručnjaku u institucijama, a na kraju isključivo dijete ispašta zbog toga. Mi odrasli imamo kapacitete da se suočavamo i izborimo, dijete to nema.
Kako funkcioniše zajedničko starateljstvo?
Kada vam je dijete malo ili prvi razred, vi njega odvodite i vraćate, to možda neće stvoriti toliko negodovanje koliko će to biti kada zahtijeva da sa svojim vršnjacima adolescentima, ide od kuće do škole i nazad. Problem je kada to mora stalno da čini u drugom naselju. Osnovno dječje osjećanje pri razvodu je stid zbog svega. Drugo je krivica. Djeca se vrlo često pitaju gdje su pogriješili, da li je to možda zato što nisu dovoljno jeli ili slušali. I oni su stidom i krivicom preplavljeni, a ako su roditelji još u konfliktu i krenu sa svoje strane da odašilju poruke, oni ih primaju. Ma koliko bili mali, oni to sve vide i primaju. Tu nastaje problem, posebno kada krenu u institucije. Meni vrlo često djeca znaju reći da nisu imala toliko problema dok nisu krenuli po institucijama. Kada roditelji, svako za sebe, krenu da traže svoja prava, pa se umiješaju advokati, onda se tu ulazi u jedan začarani krug iz kojeg se teško izvući.
Da li su institucije dovoljno senzibilne?
Ako ne zovu na razgovor djecu i ako ne pozivaju roditelje na odgovornost u smislu emocionalnog zlostavljanja, što je krivično djelo, mi onda nismo dovoljno senzibilni o djeci. Recimo, od djeteta se nikada ne smije tražiti da pred roditeljima iznese svoje mišljenje kod koga želi da živi. To je veoma pogrešno i nije pristup koji je u najboljem interesu djeteta. Kada se o ovome odlučuje u instituciji, trebalo bi dijete prvo pripremiti, a onda i roditeljima pojasniti kako da se ponašaju i šta da kažu. Stručnjak bi trebalo da ga rastereti odgovornosti i psihološki pripremi za izjavu. Dijete će tek onda kada bude spremno, ostati samo sa stručnjakom. Tada će on koji je obučen za takav razgovor pitati mnoga pitanja koja su vrlo značajna i vidjeti kome je dijete privrženo. Dijete je obično privrženo i ocu i majci, a ako ocrnite nekoga, kidate te veze. Dijete se ne smije pitati sa kime želi da živi. To je prevelika odgovornost i breme koje se djetetu ne smije nabaciti. Zato te razgovore vode stručnjaci, jer su oni obučeni da realizuju takve, veoma osjetljive, razgovore.