Osobe treće životne dobi u Bosni i Hercegovini i dalje žive na marginama društva, odbačeni i najčešće u siromaštvu, bez kvalitetne sistemske brige, jer se od usvajanja strategija za unapređenje njihovog života nije odmaklo dalje od obećanja.
Piše: Andrijana Pisarević; Foto: Armin Lihić – Fotobaza.ba
Prema riječima Sonje Stančić, profesorke na katedri za psihologiju Univerziteta u Banjaluci, osim u strategijama koje smo morali da usvojimo, mi se osobama treće životne dobi sistemski nismo ni bavili. Oni su sistemski zapušteni i prepušteni sami sebi ili zainteresovanim pojedincima i udruženjima, dok se država njihovim pitanjem ne bavi, prepuštajući pritisak na institucije zdravstvene zaštite.
“Mi smo zemlja starih ljudi i to ćemo sve više i postajati. Nažalost, u BiH ne postoje sistemske mjere za poboljšanje stanja starijih osoba. Postoje veoma lijepa rješenja u našim strategijama, ali one nisu ništa više od toga. Ovi ljudi žive na margini društva, zaboravljeni od svih. Prema istraživanjima koje smo mi radili, veliki broj osoba treće životne dobi navodi da su veoma usamljeni. To je prema svjetskim standardima posebno stanje mentalne, fizičke i emocionalne otuđenosti od ljudi, ne situacija kada je neko sam. To povlači za sobom razne posljedice, od sniženog nivoa energije, preko depresivnosti, nemogućnost brige o sebi, pojačavanje psihosomatskih tegoba i drugog. Tome su posebno izložene osobe treće životne dobi, ali i mladi. Obje ove kategorije smo zaboravili i zapustili”, kaže Sonja Stančić.
Sve ovo, priča ona, odražava se na zdravlje osobe koja onda traži ljekarsku pomoć, pati sama i nosi se sa raznim bolestima. Veliki dio ovih problema mogao bi se prevenirati kada bi se osobama u poznim godinama omogućilo zdravo, aktivno i produktivno starenje, dostojanstven život i pažnja, kakvu ljudi koji su svijet gradili prije nas, zaslužili.
“Osobe koje završe radni vijek i odgoje djecu, posmatramo kao da je došao kraj njihovog života, što nije slučaj nigdje u savremenom svijetu. Pogledajte u Sloveniji, par stotina kilometara od nas. Oni imaju ogroman broj klubova, a njihovi članovi uče, putuju, druže se, planinare i tako dalje. Imaju posebne programe, budžete i intenzivno rade na popravljanju njihovog kvaliteta života. Kod nas je sve prepušteno udruženjima i pojedincima, što se ne bi smjelo dešavati. Akcenat bi trebao biti na prevenciji i poboljšanju njihovog života, da bi imali dostojanstven život i staranje, te da sami upravljaju svojim životom što duže”, kaže Stančić.
Nažalost, kaže Stančić, vlade u BiH, ne prepoznaju te ljude kao osobe u stanju potrebe i da je potrebno da se rade posebni programi i strategije, da bi se njihovo zdravlje očuvalo.
„Dokazano je da bi imali manje oboljenja, manje posjeta ljekarima i tako dalje. Često se dešava da osobe u ovoj dobi idu ljekaru da bi se družili u čekaonici ili sa ljekarima. Ovo se toleriše jer sistem nema adekvatnije prostore gdje se može provoditi aktivno slobodno vrijeme. Zašto osobe koje žive na selu ne bi imali prilike da nauče nešto novo, recimo da koriste internet i da komuniciraju sa djecom i unucima koji su u inostranstvu”, ističe ona.
I pored sistemske nebrige o osobama treće životne dobi, u BiH postoji 17 Cenata za zdravo starenje, od čega ih je 10 u Sarajevu, a koja žive od međunarodnih donacija i skromnih grantova lokalnih vlasti. Ljudi zaposleni u ovim centrima govore da se jasno vidi koliko je život njihovih štićenika kvalitetniji kada su u zajednici, prihvaćeni i kada imaju fizičku aktivnost.
Lejla Hasić iz Centra za zdravo starenje u Novom Sarajevu, koji je otvoren prvi u okviru Udruženja građana „Partnerstvo za javno zdravlje“, prije 12 godina, priča da u njihov centar dnevno dođe i do 150 penzionera, a da imaju oko 1200 članova.
„Imamo preko 25 aktivnosti i jednom mjesečno barem idemo na izlete. Mnoga istraživanja su dokazala da penzioneri koje posjećuju ovakve centre duže i kvalitetnije žive. Imamo fizioterapeuta koji svako jutro sa grupama rade vježbe, a onda nastavljaju sa drugim aktivnostima, bilo da je hor, ručni radovi ili neka umjetnost. Svi su zadovoljni i na njima se vidi da žive kvalitetnije“, kaže Lejla Hasić.
Priča da su mnogima među njima djeca u inostranstvu ili rade i žive odvojeno od njih, da su mnogo bili sami i da su postajali depresivni.
„Takođe, govore i da su prije nego što su počeli da treniraju imali problema sa kondicijom ili mišićima, da im se sada stanje popravlja. Bilo bi dobro da i druge opštine dobiju ovakve centre. Bitno je i da sa njima radi neko ko voli taj posao, kome je drago da popriča sa štićenicima i da država shvati koliko je to rasterećujuće za zdravstveni sistem“, objašnjava Hasić.
U Zenici postoji Udruženje građana „Naš most“ u kojem je veoma razvijena mreža aktivnosti osoba treće životne dobi, takva da je ova organizacija i međunarodno prepoznata. Zdena Sarić Pisker, predjsednica ovog udruženja govori da je njihova osnovna misija da brinu o ugroženim kategorijama, a među njima i osobama treće dobi.
„Naši korisnici rado dolaze u naš zajednički prostor i svakodnevno se bave aktivnostima, bilo da se radi o slikanju i crtanju, fotografiji, pisanju ili nekim drugim. Imamo veći prostor koji smo dobili od grada i tu se dešavaju divne stvari, od pjesničkih večeri do festivala kulture“, objašnjava ona.
Kada je u pitanju finansiranje organizacije, govori da su koji put bili korisnici nekih manjih grantova, ali da se najviše finansiraju iz članarine. Pomoć države nemaju.
„Podnijeli smo zahtjev u Gradskoj upravi da nas uvrste u udruženja od posebnog značaja. Tako bismo se lakše održavali kada bi redovno od grada dobijali sredstva“, kaže ona.
Entiteti, koji su prije četiri godine usvojili dokumente i nazvali ih strategije, dalje od toga nisu odmakli, te su brigu o osobama u trećoj životnoj dobi prepustili malobrojnim udruženjima građana i rijetkim osviještenim pojedincima.
Tako je u Republici Srpskoj usvojena Strategija za unapređenje položaja starijih lica za period 2019-2028, ali sistemske mjere za poboljšanje položaja starijih lica tek treba da se preduzmu na nivou države.
Federalna Vlada odredila je sebi strateške ciljeve za unapređenje položaja starijih osoba od 2018-2027. godine, a kao posebne je istakla smanjenje siromaštva i unapređenje zdravlja, povećanje svijesti starijih osoba o socijalnim uslugama i pravima, o njihovim potrebama, kao i aktivnog učestvovanja u društvenim, kulturnim, obrazovnim i sportskim sadržajima u lokalnim zajednicama.
U strategiji navode da stanovnici BiH imaju predrasude i stereotipe o znanjima, sposobnostima i vještinama starijih osoba. Stariji se ne smatraju produktivnim članovima društva, već se vide kao nemoćne osobe koje ne mogu da uče i pamte. Ovo dovodi do podcjenjivanja kapaciteta starijih osoba i odražava se na samoprocjenu vlastitih kapaciteta i korisnosti, te može dovesti do manje participacije u društvu.
“Starije osobe se teže prilagođavaju društvenim i porodičnim promjenama. Mlađe generacije često napuštaju mjesto rođenja i mijenjaju mjesto boravka, u potrazi za uposlenjem, što ostavlja starije osobe bez podrške srodnika. Tamo gdje nema podrške lokalnih zajednica, dolazi do daljnjeg osiromašivanja i pogoršanja uslova u kojima starije osobe žive. Ovo, nadalje, dovodi do rasta potrebe za smještajem starijih osoba u ustanove, jer na nivou lokalnih zajednica ne postoji organizovana mreža podrške kroz pružanje usluga potrebnih za njihov život, od pomoći u kući, preko socijalizacije i pružanja zdravstvenih usluga”, navodi se u ovoj strategiji.
Navode da se kao rezultat neprilagođenosti tih osoba modernim životnim tokovima, često pojavljuje problem pasivne agresije kada odbijaju da uzimaju lijekove, koriste ćutanje kao metodu komunikacije ili odbijanja, optužuju druge osobe za počinjeno ili nepočinjeno djelo i slično, što otežava brigu o takvim osobama.
“Iz ovog razloga, članovi porodice koji se prvenstveno brinu o starijim osobama, često trebaju pomoć, uključujući i materijalnu i psihološku, a koja u većini slučajeva u lokalnim zajednicama ne postoji”, navodi se u strategiji.
U RS je donesena strategija za osobe treće životne dobi i predviđa razne mjere, od popravljanja kvaliteta života do sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite. U opširnom i nepreglednom odgovoru iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, saznali smo da su osnovni razlozi za njeno donošenje: “Vraćanje porodičnih vrijednosti i moralnih normi, razvijanje međugeneracijske solidarnosti, gdje različite generacije mogu biti jedne drugima na usluzi (stariji mlađima, mlađi starijima), te poboljšanja zdravog i aktivnog starenja”.
“Broj starih lica u Republici Srpskoj se povećava, te postoji zabrinutost kada se govori o ekonomskim i društvenim kapacitetima društava da se nose sa tim promjenama, a posebno kada su u pitanju ekonomske migracije mlađe populacije, kada starija lica/roditelji i drugi srodnici ostaju sa neadekvatnom podrškom za nastavak kvalitetnog života. Razlog za donošenje ove strategije je Madridski međunarodni plan akcije o starenju (MIPA) iz 2002. godine, kojim je određeno rješavanja ključnih pitanja izgradnje društva za sve generacije, ali i revidirana Evropska socijalna povelja, kojom je određeno da zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje odgovarajuće mjere, kako bi starija lica ostala punopravni članovi društva “, navode u odgovoru iz ministarstva. Federalno Ministarstvo zdravlja na naša pitanja nije odgovorilo.
Iz Delegacije Evropske unije za eTrafiku su potvrdili da još uvijek ne postoje strategije na nivou BiH za socijalnu inkluziju i zaštitu, smanjenje siromaštva niti sistem, na državnom nivou, za praćenje realizacije politika.
“Na entitetskom nivou postoji širok spektar strategija i propisa u oblasti socijalne inkluzije i zaštite, ali se ne sprovode zbog nedostatka sredstava, neadekvatnih procedura, standarda i praksi upućivanja, te uopšteno izostanka koordinacije. Što se tiče starijih osoba, još uvijek ne postoje cjelodržavne sistemske mjere za poboljšanje njihovog položaja. U Republici Srpskoj je usvojena Strategija za unapređenje položaja starijih lica za period 2019-2028. godine, ali sistemske mjere za poboljšanje položaja starijih osoba treba preduzeti u cijeloj zemlji. Pozivamo bh. vlasti da se pozabave ovim i drugim ozbiljnim izazovima i preduzmu neophodne korake za reformu i prilagođavanje sistema socijalne zaštite”, poručili su iz Delegacije EU u BiH.
Hrvatska trenutno ulazi u prvih deset zemalja EU sa najstarijom populacijom. Kao članica Evropske unije, Hrvatska je u velikoj mjeri uskladila zakonodavstvo sa evropskom pravnom stečevinom, ali je imala brojne izazove u njihovoj primjeni, posebno kada je riječ o osobama treće životne dobi.
Kao rješenje za probleme slične onima kakve ima i BiH, predloženo je uspostavljanje dugoročne strategije u području brige za starije osobe, kojom će se omogućiti starenje u vlastitom domu i promovisati aktivno učešće u životu lokalne zajednice.
“Potreban je razvoj društvenih kapaciteta za podizanje kvalitete života osoba treće životne dobi, kroz razvoj mreže vaninstitucionalne brige, osiguranje povećanja smještajnih kapaciteta nepokretnih i teže pokretnih osoba, primjenom zakonskih propisa koji se odnose na standarde kvalitete kod svih pružatelja usluga smještaja, razvijanjem palijativne njege, te podizanjem nivoa kvaliteta i dostupnosti socijalnih usluga za starije i nemoćne osobe”, navodi se u dokumentu od prije dvije godine pod nazivom Mapiranje potreba za investicijama u zdravstvu Hrvatske.