Jedan od trenutaka po kojem ću pamtiti 2023. godinu je izlazak albuma “Nježno đonom”. Rijetko izdajem nove albume, prošlo je pet godina od prethodnog. Cijeli proces u studiju mi je obilježio dobar dio prošle godine. Uživao sam radeći na njemu, što se i čuje. Neću se rado sjećati prošle godine, isključivo zbog globalnih problema, ratova u Gazi i Ukrajini i nesposobnosti da se kao vrsta uhvatimo u koštac s klimatskim promjenama. Evo sada, dok pišem ovaj intervju na prvi dan 2024. godine, sjedim vani u kratkim rukavima i pokušavam se sjetiti kad je zadnji put pao pravi snijeg u Zagrebu.
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Aleksa Stanković
Rekao je ovo u razgovoru za eTrafiku zagrebački rok muzičar Mile Kekin, koji će sa svojim pratećim bendom nastupiti u Klubu studenata Banja Luka 17. februara.
“Bit će to poseban koncert jer će biti prvi put da sviram u Banjaluci, a da to nije u sklopu nekog festivala. To znači da ću imati više vremena odsvirati i neke skrivene bisere sa starijih albuma. Napisao sam pjesme za osam albuma “Hladnog piva” i tri solo uratka, pa nije lako to stisnuti u festivalsku satnicu koja je obično 90 minuta. Očekujte koncert od preko dva sata. Od dosadašnjih koncerata u Banjaluci najviše ću pamtiti jedan koncert na tvrđavi Kastel, nakon albuma “Knjiga žalbe”. Tad se baš sve bilo poklopilo da ispadne savršeno, vrijeme, publika, razglas i bend. Vrijeme je da to sad ponovimo”, sa optimizmom kaže Kekin.
Posljednji Vaš album „Nježno đonom“ naišao je na pozitivne kritike publike i kritike. Koliko ste zadovoljni urađenim, po čemu se „Nježno đonom“ izdvaja u odnosu na Vaša ranija studijska izdanja?
Izdvaja se od ostalih i po tome što je nastao u ne tako zabavnoj pandemijskoj krizi, kada sam preko noći ostao bez posla. Manjak društvenog života iskoristio sam za pisanje pjesama. Bili smo po cijele noći u studiju i to mi pomoglo da lakše prebrodim psihički vrijeme bez koncerata. Zajedno s bendom i producentom Mark Mrakovčićem napravili smo energični rokenrol album, baš u inat prokletoj koroni.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
U pjesmi „Pater familias“ kažete: „Dok je ovaca i pastira nikad neće biti mira, gorjet će opet gradovi, palit će ih gadovi kao da su od papira“. Kako preokrenuti ovakav tok istorije, da li postoji način da ljudi više razmišljaju svojom glavom i prestanu slijediti pogrešne ljude?
Eventualno edukacijom budućih generacija. Samo, ne znam kojoj vlasti bi bilo u interesu imati građane koji razmišljaju svojom glavom. Njima je u interesu uzgajati svoje glasače, a ne kritične građane. U “Pater familiasu” pjevam o ovom trendu, kada se svijet opet okreće autoritarnim vođama koji na kompleksna pitanja nalaze jednostavne odgovore: zatvori granice, digni zidove, čvrsta ruka i forsiraj slavnu prošlost u nedostatku vizije bolje budućnosti.
U pjesmi „Što će reći ljudi” kažete: „U sponzorskim tenama dižem revolucije, ko ukras oko one stvari, a sad će solo na gitari”. Koliko se u muzici izgubio pravi bunt i poruka, da li je sve preraslo u uvijenu salonsku priču, koja u suštini ne znači ništa?
I sam se ponekad pitam o smislu svega navedenog i to je dovelo do pjesme koju spominješ, koja otvara album i autoironično govori o poslu kojim se bavimo. Kaže jedan sjajan norveški pisac, rođen sedamdesetih, Johan Harstad, da smo mi djeca zadnje generacije koja je mislila da može promijeniti svijet i prva generacija koja je shvatila da to ne može. To se sigurno vidi i u (ne)buntovnom potencijalu današnje muzike. No na koncu konca, kad pišem, pa i svoje angažirane pjesme, ne pišem ih s idejom da će dići revoluciju, nego ne mogu šutjeti. Također, ne mislim da je baš sve preraslo u salonsku priču. Mislim da rok i dalje ima potencijal nezgodne teme gurnuti u fokus. Ali istina je da jako puno bendova i muzičara, koji su moji suvremenici, postaju neka vrsta muzeja samim sebi. Uživo sviraju samo stare hitove, što me čudi jer neki od njih sigurno još imaju autorskog potencijala. Dodatna je šteta jer gube kontakt s aktualnim vremenom.
Da li pratite muzičku scenu regiona? Da li postoje bendovi koje posebno cijenite?
Pratim koliko stignem. Krajem godine izađe bezbroj lista top albuma, pa onda poslušam šta se događa na sceni. Trenutno mi se najviše sviđa “Klinika Denisa Kataneca” i novi album “Zostera”.
Da li Vam nedostaje „Hladno pivo“, da li ste u kontaktu sa ekipom koja svira pod imenom „Savršeni marginalci“?
Teško se može reći da mi nedostaje. Tek smo se rastali. Više nismo funkcionirali u kreativnom smislu, a nisam htio ponavljati uvijek iste pjesme. Može se reći da smo se razišli u pravi čas i da sada možemo svako svojim muzičkim putem. Kao autor tih pjesama i dalje, naravno, izvodim i repertoar iz ere “Piva”, ali uz nove pjesme jer mislim da još imam što za reći.
Bili ste politički aktivni, a pratite i globalna dešavanja. Kako gledate na trenutnu situaciju u Palestini?
Zgrožen sam, naravno. Ubijanje civila ne može se ničim opravdati. Čak niti uništenjem takve zločinačke organizacije kao što je Hamas. Sama činjenica da su 40 posto žrtava u Gazi djeca, dovoljno govori koliko je potrebno obustaviti taj pokolj čim prije.
Ulazimo u desetu godinu sukoba u Ukrajini. Kada to sve završi, koliko će traga ostaviti na Ruse i Ukrajince?
Mislim da mi na Balkanu jako dobro znamo koji su tragovi koji ostaju nakon rata. Nakon smrti i uništenja dolaze horde ratnih profitera, polupismenih novih elita koje parazitiraju na žrtvama, te iseljavanje preostalih normalnih i sposobnih ljudi koji nemaju vezu ni pravu partijsku knjižicu.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li radite na novim projektima?
Početkom februara izlazi audio i video album uživo “Live at Vintage”. Ostalo je još puno gradova u kojima nisam bio nakon izlaska albuma. Pišem knjigu o nastanku svojih pjesama. Na jesen će izaći igrani film u kojem glumim, čiji naslov ne smijem još otkriti. Ipak, kao što rekoh, sada želim prvo svirati i uživati s prijateljima na bini. Zato krećem na turneju koju sam nazvao “Soundtrack za život”. Njome želim pod jednu kapu staviti pjesme iz svih faza svog kantautorskog rada i zato se jako veselim 17. februaru.