“Tokom svog života kao i mnoga djeca, imao sam razne ideje o tome šta bi kasnije mogla biti moja profesija. Mnoge su se ideje mijenjale godinama, ali jedna je uvijek bila tu, modni dizajn. Iskreno, ni sam ne znam kako je ta ideja došla do mene, u mojoj široj porodici niko se time nije bavio. Naravno uvijek je bilo ljudi koji su šili za sebe, ali modnim dizajnom kao profesijom nije se niko bavio. Već od ranih godina sam imao tu ideju za dizajnom odjeće, kao dokaz tome nedavno sam ‘iskopao’ nekoliko starih bilježnica sa crtežima i ranih skicama, tad sam imao tek desetak godina. Ja sam se odazvao ovom pozivu s idejom da doprinesem svijetu da se lakše izrazi.”
Tako govori o svojim počecima Banjalučanin Vladimir Herga, mladi modni dizajner koji polako, ali sigurno, probija svoj put ka uspjehu u modnoj prijestonici, Milanu.
Da li si se sretao sa raznim pitanjima oko svog izbora profesije?
Imam tu sreću da sam oduvijek bio podržan od strane porodice, prijatelja i profesora. Ponekad su me ljudi pitali zašto baš to? Ja sam uvijek imao spreman odgovor, i nikada se nisam susreo sa osobom koja bi me mogla odgovoriti od tog poziva.
Uz rizik da zvucim pretjerano laički, ali znamo da na revijama rijetko kad vidimo odjeću koja se kasnije prodaje u buticima. Šta je onda zapravo revija?
Revije su samo jedna velika parada, jedna teatralna predstava u kojoj se izražava kreativnost i vještina majstora. Na kraju samo su rijetki dizajneri koji svoju odjeću sa revija prodaju u buticima, najčešće su to dva potpuno drugačija svijeta. Jedno je umjetnost a drugo je biznis. Danas je poteško zaraditi umjetnošću.
Sa kakvim izazovima si se susretao tokom svog školovanja na Istituto Marangoni?
Moram priznati da je moje školovanje na Marangoniju bilo veoma teško, program je veoma opširan a vremena skoro da i nema. No sav trud i sav napor, naučili su me i pripremili za posao kasnije. Mislim da i ne bi trebalo da je drugačije. Radili smo mnogo kolekcija, od nule, što znači od skice pa do vrhunski izrađenog proizvoda, sve sami, a kasnije tek na zadnjoj godini smo mogli koristiti pomoć oko šivanja, jer vremena za to sve, definitivno nije bilo.
Gdje pronalaziš inspiraciju? Postoje li „sušni periodi“?
Inspiraciju je ponekad teško objasniti, ona dolazi iz svega, posebno načina života i urođene estetike. Inspiraciju nalazim u kulturi, filmovima, knjigama. Najviše se inspirišem fotografijom i vizuelnom stimulacijom. Naravno da ima sušnih perioda, ali kroz godine čovjek nauči da čak iz najbanalnije stvari izvuče nešto dobro, što bi ga dovelo do dobre ideje.
Kakve su bile reakcije profesora na tvoju završnu reviju? Čuli smo da si dobio reakcije i od ljudi van kruga fakulteta.
Bio sam jedan od 40 studenata izabranih za reviju, a pri tome i u užem krugu 10 najboljih koji su imali malo veću medijsku prednost. Tokom tri godine školovanja zaista sam uvijek dobijao razne pohvale koje su me gurale i tjerale da uvijek istražujem i napredujem, jer nekako se čovjek navikne da ga pohvale, pa ne želi ostati bez toga. (smijeh) Zaista sam presretan što sam bio priznat od stane profesora, koji su me uvijek podržavali oko mojih ideja, davajući mi savjete.
Takođe nakon prve revije, nas 10 najboljih, nekoliko me je ljudi pozvalo kasnije iz bekstejdža, da izađem i da se predstavim jer su bili zainteresovani za moj rad, i dobio sam nekoliko ponuda već na samom početku. To mi je mnogo više značilo, jer su ljudi koji nikada prije nisu vidjeli moj rad. Njihove reakcije su bile objektivne.
Ono najbitnije jeste da si dobio staž u jednom poznatom talijanskom studiju, što je popriličan uspjeh. Ispričaj nam malo o tvom doprinosu njihovom radu, tj. tvojim zaduženjima, te o samom studiju.
Počeo sam sa stažom u firmi Francesco Scognamiglio. Čak sam bio jedini kandidat za razogovor na posao. Moram reći da u sandučiće firmi dolaze hiljade biografija i mini portfolija. Imao sam tu sreću da budem jedini zanimljiv, i dan nakon intervjua sam odmah počeo raditi. Mnogo mi se dopada njihov rad. Modni svijet je veoma težak izbor zanimanja, iako ljudi nikad ne bi pomislili na to. Sada sam asistent glavnog dizajnera, samoga maestra. Upravo otvaramo nove studije i bacamo se na nove pobjede. Tako da mogu samo biti još sretniji poslom.
Pratiš li rad modnih dizajnera na Balkanu?
Mnogo više pratim rad svjetskih dizajnera. No upućen sam takođe i u rad domaćih dizajnera. Ne bih izdvajao rad kolega, ali definitivno ima mnogo talenata kod nas. Nadam se da će dobrih biznis planovima uspjeti da ostvare svoje snove.
Ima li razlike u tretmanu dizajnera u Italiji, naspram BiH?
Mladi dizajneri u svijetu, kao i u BiH ne vjerujem da imaju previše povlastica niti prilika. Naravno, u modnim metropolama ima više prilika za rad jer je više i firmi, no kao mladom kreativcu put nije ni malo lak. Svima je teško i zna biti nepodnošljivo stresno, ali sve se preživi, moraš biti spreman za razna žrtvovanja. Da ne vidiš prijatelje i porodicu dugi period, jer na poslu budeš skoro 24 sata. Ali svi mi sa snovima i velikim ciljevima pred sobom, znamo da se to sve mora proći, strast je ta koja nas podstiče da idemo dalje i da se ne predajemo.
Šta je dalje u planu? Razmišljaš li o budućnosti?
Već se bliži kraj mog staža, ali već ima govora o tome kako i dalje ostajem u firmi, tada već sa drugačijom pozicijom. Planovi su mi da radim za nekoliko firmi, da steknem svo potrebno znanje i kroz desetak godina pokrenem nešto svoje, a o tome ne bih još pričao, jer je prerano.
eTrafika.net – Lana Mihailović/foto: Fejsbuk – skice: Vladimir Herga