“Zar za državu ne može raditi neko ko misli svojom glavom? Zar rodoljub može biti samo onaj koji se okoristio o rod? Malo sam istinskih rodoljuba, i u istoriji i u književnosti pronašao, a malo sam ih i sopstvenim očima vidio da su se okoristili o svoje rodoljublje. Uglavnom su zbog rodoljublja stradali.”
Piše: Goran Dakić; Foto: Ajdin Kamber
Ovo u razgovoru za eTrafiku kaže pjesnik Milan Rakulj, koji je izgleda jedini u Srpskoj reagovao nakon što je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, 9. januara, Ordenom Njegoša I reda odlikovao Baju Malog Knindžu. Rakulj je u pjesmi, između ostalog, zapisao: Bude li opet ratnih krvavih dana, bodriću vas iz beogradskih kafana, kasnije će, znam, moja glava sijeda navući orden Njegoša prvog reda.
Vaša reakcija na dodjeljivanje ordena Baji Malom Knindži bila je maltene jedina, ako ne i zaista jedina. Kakvo je društvo u kojem takva stvar prođe “ispod radara”?
To je društvo u kojem su dominantna dva filozofska mišljenja: „U se, na se, poda se“ i „Dobro je dok ne tuku“. Jasno je da pripadnici prvog žive na račun pripadnika drugog. Kada sam objavio pjesmu koja kritikuje orden za Mirka Pajčina, rođeni otac me pitao „šta ti je to trebalo“, na šta sam i ja odgovorio pitanjem šta je njemu trebalo da ide u rat. Kaže on je morao u rat. Morao sam i ja da napišem pjesmu. Neko mora u rat, neko mora da piše. Naravno, ovo prvo je mnogo teže.
Međutim, teško je i ćutati kada čuješ da neko pjeva „ako pozovu, opet sam u rovu“, a rov je vidio samo na TV ekranima u beogradskim kafanama, pa još za takve pjesme i orden prima. Orden prvog reda za pozadinsku liniju. Napisao sam tri strofe o tome i reakcije su bile mahom pozitivne. Jedna od negativnih reakcija zamjeri ljudima koji rade u državnoj službi, a koji su dijelili moje stihove na društvenim mrežama. Eto još jednog dokaza da kod nas ljudi još uvijek povezuju državu sa ljudima na vlasti, sa onima koji dijele ordenje rodoljubima u službi režima.
Koliko zapravo nedostaje umjetničke, pjesničke kritike u ovom društvu?
Kritike, i to konstruktivne, a ne destruktivne kritike, nedostaje onoliko koliko ne nedostaje klimoglavaca, dakle mnogo. Na radiju su pjesme koje se ne zamjere nikom i koje ne govore ništa. Televizija i novine puni poznatih ličnosti iz nepoznatih razloga. Dnevnik pogledam jednom u tri mjeseca i uvijek isto. Naši političari nas kao brane, a njihovi nas kao napadaju. Nema priče o standardu. Nema govora o demografskom kolapsu i egzodusu. O umjetnosti ni riječi, osim kada je neki skandal u pitanju.
Nakon što je dobio NIN-ovu nagradu kritike za roman godine, Stevo Grabovac je razapet na ideološki krst, pogotovo u Srbiji. Kako to komentarišete?
Stevu Grabovca su napali bezveznjaci koji ne poznaju ni njega, ni njegovo djelo i to samo zato što je otišao na prijem kod Milorada Dodika, a nije došao kod Olje Bećković u „Utisak nedelje“. Pozdravio sam prijem za Stevu Grabovca u Palati Republike i u kolumni za „Nezavisne“ zapisao da bi tamo trebalo da bude što više Grabovaca, a što manje Pajčina, zato što poštujem tu instituciju, ma ko u određenom trenutku obavljao funkciju predsjednika Republike Srpske. Vjerujem da je i Stevo Grabovac bio tamo iz sličnih razloga.
Da li je zapravo književna kritika postala isključivo ideološka?
U velikoj mjeri se književnost, naročito u Srbiji, podijelila po ideološkoj liniji, zbog toga je književna scena ostala i zbunjena pojavom Steve Grabovca. Književni kružoci uporno pokušavaju da ga spakuju u neku od ideoloških ladica, ali ne ide im, jer nisu navikli da neko može biti toliko drzak i bezobrazan da bude samo svoj.
Pisali ste otvoreno pismo Dušku Radoviću za njegov 100. rođendan. Kome biste danas napisali pismo i šta bi u njemu stajalo?
Napisao bih otvoreno pismo Stanislavu Krakovu i u njemu bi stajalo nešto o tome kako se danas rađaju ljudi mnogo mekšeg materijala nego u njegovo vrijeme. Možda to uradim sljedeće godine kada bude 130. godišnjica njegovog rođenja. Skoro sam pročitao njegove memoare „Život čoveka na Balkanu“ i oduševljen sam. Ostao je žal što knjiga nije dovršena, jer je pisca zatekla smrt, ali to su najbolji memoari koje sam u životu pročitao.
Takođe, 28. marta se navršava 200 godina od rođenja Branka Radičevića. Njemu nisam napisao otvoreno pismo, ali jesam pjesmu. Naziv pjesme je “Brankova partija šaha” i ista je uvrštena u antologiju „Ao, danče, ala si mi beo“ Nenada Grujičića. Riječ je o antologiji pjesama o Branku Radičeviću koja je, u izdanju Brankovog kola, nedavno izašla iz štampe. Zvuči nevjerovatno da antologija pjesama o Branku sadrži 400 stranica i da su tu zastupljene pjesme čak 149 pjesnika od Njegoša i Zmaja, preko Alekse Šantića, Miloša Crnjanskog, Stanislava Vinavera, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Branka Miljkovića, Stevana Raičkovića, Rajka Petrova Noga, Matije Bećkovića, pa sve do mnogih savremenih pjesnika među kojima su neki mlađi i od mene poput Rastka Lončara. Svakako da mi je čast što sam i ja na neki način u tom društvu.
Da li Vam je dosadio novinarski posao, pogotovo onaj u redakciji za kulturu?
Svaki posao s vremena na vrijeme dosadi. Međutim, svoj posao smatram uzbudljivijim od mnogih i mislim da sam srećan jer radim ono što volim.
Velika se prašina digla koncem prošle godine kada je objavljeno da je Ministarstvo prosvjete i kulture gotovo do kraja srezalo izdvajanja za projekte u kulturi. Da li smatrate da je do toga došlo zato što nema para ili zato što nikoga zapravo nije briga za kulturu?
Pretpostavljam da je došlo do određene novčane premetačine kada je predsjednik Republike Srpske na početku najnovijeg mandata sa 10,8 miliona KM svoj budžet povećao na 56 miliona KM, pa da je kao posljednja rupa na sviralu stradala kultura. Da li je zbog toga ili zbog nečeg drugog osam puta smanjen budžet za projekte iz oblasti kulture u prošloj godini, zaista ne znam. Upratio sam samo da je Ministarstvo prosvjete i kulture naknadno, u januaru ove godine, saopštilo kako je obezbijedilo dio dodatnih sredstava, pa se nadam da neće biti velikih posljedica za određene manifestacije čiji su organizatori bili najavili i gašenje.
S obzirom na to da ste u manjoj ili većoj mjeri hroničar kulturnog života Srpske, pogotovo Banjaluke, šta biste izdvojili kao vrijedno pažnje?
Trenutno su na besplatnoj aplikaciji RTS planeta dostupne sve epizode banjalučke trilogije „Meso“, „Kosti“, „Koža“. Saša Hajduković i Nikola Kolja Pejaković, usudiću se reći, ovim serijama uradili su istorijski posao za kinematografiju Republike Srpske. I za one koji su već gledali preporučujem da trilogiju pogledaju „iz cuga“, jer je drugačiji doživljaj od onoga kada sedam dana čekamo novu epizodu. Pojava dokumentarnih filmova o Branku Ćopiću i Dušku Trifunoviću, te nadolazaći dokumentarac o Đuri Damjanoviću su stvari koje pozdravljam i kojih bi trebalo da bude što više.
Preporučujem naravno roman „Poslije zabave“ aktuelnog dobitnika NIN-ove nagrade, „Nostalgiju za nepostojećim“, knjigu kratkih priča Berislava Blagojevića, staru i novu poeziju Slobodana Jovića. Ovdje moram da pohvalim i rad Milana Miloševića koji je u posljednjih par godina pokrenuo nekoliko edicija u izdavačkoj kući Besjeda, a te knjige su slabo vidljive zbog loše ili nikakve reklame. Ovih dana Milošević je priredio antologiju „Na rubu opusa“, te iz zaborava izvukao prozaistu Branka Zagorca i pjesnika Branka Marčetu.
Iz trenutnih repertoara banjalučkih pozorišta izdvajam predstave „Čelične magnolije“ Narodnog pozorišta, „Malu sirenu“ Dječijeg pozorišta Republike Srpske i „Ne igraj na Engleze“ Gradskog pozorišta Jazavac. Izložbe sam u posljednje vrijeme slabije pratio, ali na tom polju uvijek dobar posao rade Muzej savremene umjetnosti i Banski dvor. Na sreću, ima šta da se preporuči i vidi.
Da li postoji i najmanja mogućnost da se ovdje živi kao slobodni umjetnik, odnosno kao profesionalni pisac?
Pri pomenu sintagmi „slobodni umjetnik“ i „profesionalni pisac“ prvi čovjek koji mi pada na pamet je Boro Kapetanović. Samo Boro zna kako živi i preživljava kao slobodni umjetnik. Kada je Ranka Preradovića Dedu poodavno sreo neki Borin rođak pitao ga je ima li nekakvog posla za Boru, jer po njegovim riječima taj u životu nikada ništa nije radio. Deda je onda pitao ko je Bori napisao onih četrdeset knjiga. Rođak je konstatovao da to nije rad. E, kada se svijest o tome promijeni i kada ljudi shvate da rad na knjizi jeste rad, možda i bude pomaka.