Nakon naučenih slova uslijedilo je pisanje dnevnika, a ubrzo zatim i prvih pjesmica koje su joj otvorile vrata poezije. Višak emocija prelijevao se na papir, što je omogućilo Ivi Jevtić da prihvati svoju hipersenzitivnost i da se saživi sa empatijom. Riječi su uvijek bile tu. Mekani perjani jastuk na koji se dočekivala i grlila sve verzije sebe. Kroz patnju i bol do mira, lakoće i radosti. Patnja kao sastavni dio života je bila inspiracija za njenu prvu zbirku pjesama pod nazivom “Zvuci patnje”, za koju joj je 2022. godine dodijeljena Povelja Književne omladine Srbije za drugo mjesto na Književnom konkusu “Pegaz”. Ovo priznanje joj je, kako kaže, bilo vjetar u leđa i jedan vid samoafirmacije i shvatanja da se za prave stvari vrijedi boriti, a da se od svojih snova ne odustaje.
Piše: Rankica Gvozden; Foto: Privatna arhiva
Iva Jevtić je pedagoškinja, bubnjarka, klarinetstkinja, pjesnikinja, ali i još mnogo, mnogo toga. Rođena je u Valjevu 2000. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Zvanje master pedagog stekla je na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Novom Sadu, a trenutno je zaposlena je u Domu zdravlja u rodnom Valjevu kao pedagog Službe za zdravstvenu zaštitu djece.
“Kada bi moja zbirka bila kompozitor, nosila bi betovenski senzibiltet” kaže nam Iva.
Najviše se poistovjećuje sa svojom pjesmom “Duhovno pročišćenje” koja počinje stihovima: “Sebe sam zavolela, a dugo me u sebi nije bilo“. U svom stvaralaštvu oslanja se samo na vlastite emocije i iskustva te gradi sopstveni put bez komparacije sa drugima, bez idola jer nas idoli, kako ističe, mogu razočarati. Važno joj je da ispolji osjećanja na pravi način, bez zadrške i guranja pod tepih, da ih osvijesti i time pokaže drugima da i oni mogu sličnim putem. Upravo zbog toga ne razmišlja o distanciranju od lirskog subjekta. Dobra književnost mora da ima dušu i da nas navede da je osjetimo, te dodaje da je najteže biti i ostati svoj, a Iva to beskompromisno jeste.
Splet okolnosti odveo je do probe sa dječijim horom “Horić srculence”, u kojem je pjevala od svoje šeste godine do položenog prijemnog ispita za nižu muzičku školu u petom razredu. Tada se Iva upoznaje sa klarinetom kojeg je prije toga vidjela samo na crtanom filmu “Spužva Bob Skockani”, uvertira u svijet muzike koji joj je pružio prostrana polja slobode. Od oca bubnjara, naslijedila je ljubav ka udaraljkama i počela svirati bubnjeve u sedmom razredu. Jedna sasvim nova perspektiva otvorila se pred njenim mladim umjetničkim očima. Navodi kako veliku zahvalnost duguje profesoru Branku Popoviću koji je po dolasku s Berklija, prestižnog američkog fakulteta savremene muzike, otvorio školu bubnjeva u Valjevu. Njegova profesionalnost i pedagoški pristup uticali su na njeno muzičko oblikovanje i dali joj nemjerljive slobode u kreativnom izrazu.
Svog diplomskog koncerta na kojem je izvela Koncert za klarinet no.3 Karla Štamica, rado se sjeća, ali je Iva dalje poletno zaplivala u žanru roka, preko metala, panka i džeza pa sve do stoner roka. Prija joj, kaže, sve što je lijepo, kvalitetno i alternativno. Tokom srednje škole bila je član benda “Pobjeda nečega”, kao najmlađi član i jedina djevojka. Selidbom u Novi Sad, napušta ovaj sastav, ali svoj san da sa bendom postane uspješan dio alternativne muzičke scene nastavlja članstvom u bendu “Restore”, ali i ovaj trio napušta zbog nedostatka vremena koje je preusmjerila na fakultetske obaveze.
U saradnji sa Srđanom Vujićem (Moralni konflikt) snimila je debi singl “Džanki” na kojem je autorka teksta, ‘beatboxerica’, vokal i bubnjarka. Ova ‘hardocore’ pjesma je zvučni zapis bunta protiv popularizacije i romantizacije zloupotrebe psihoaktivnih supstanci posredstvom muzike i vrisak jednog pacifiste. Zasad nema u planu slične saradnje, ali svakako nisu isključene. Svoj muzički angažman Iva danas ispunjava kao polovina dua “Janne and Iva”. Sa drugaricom Janom Sekulić nastupa u kafićima “La Piazza” i “Joy”. Jana je zadužena za akustičnu gitaru i vokal, dok Iva svira kahon. U toku su planovi o proširenju o čemu ćemo više znati uskoro.
“Bez obzira na to što ponekad zvuči kao kliše, muzika je lek za dušu”, ističe beskrajno entuzijastična Iva.
Za svoje muzičko umijeće, često je nagrađivana, a neke od nagrada su i Prva nagrada na Školskom i Internacionalnom festivalu duvača.
Njenoj ličnosti cjelovitost i smisao dalo je bavljenje pedagogijom gdje je potpuna i svoja. Voli da mašta i da se igra, a da bi neko djecu vodio (porijeklo riječi pedagogija) i sam mora biti pomalo dijete. Kaže kako joj mladost i odsustvo prevelikog generacijskog jaza pomažu da zadobije povjerenje i djece i roditelja, jer su joj problemi djece i mladih, kako navodi, još uvijek svježi. Smatra da je djeci najvažnije pristupiti sa razumijevanjem, prihvatanjem i bez trunke osude. Takođe, zapaža da mnogi roditelji shvataju opasnost virtuelnog svijeta i prate aktivnosti svoje djece na socijalnim mrežama, što ipak daje nadu u svijetlu budućnost.
Raduje je ulazak koncepta nježnosti prema sebi na vrata društvenih mreža, jer misli da mladima treba samopouzdanja i nježnosti, ali komplementarni dio, koji ne bismo smjeli zaboravljati, jeste nužnost nježnosti i empatije prema drugima. Konstantan rad na sebi zna ponekad biti iscrpljujući i postoji opasnost upadanja u zamku stalnog popravljanja sebe, a ponekad je samo potrebno sjesti sa tom “pokvarenom” verzijom sebe, prigrliti je i tu je ključ stvarnog boljitka, jer je svim verzijama nas potrebna ljubav, prihvatanje i razumijevanje. Iako je neproduktivan odmor danas pod stigmom, jer smo brzinom i pritiskom života prisiljeni da uvijek stremimo ka “brže, bolje i više”, neproduktivan odmor, mir bez obaveza je prijeko potreban da bismo bili zdravi i funkcionalni. U svima nama teče kreativni proces, a njegov sastavni dio su i kreativne blokade. Iva ih kao takve i prihvata i gleda ih kao period inkubacije i vajanja umjetničkog djela, za koje je potrebno strpljenje. Podjednako su joj važne motivacija i disciplina.
Nedavno je pokrenula Jutjub kanal “Kod pedagoga”, koji je u punom smislu manifestacija izreka: “Uradi ono što možeš sa onim što sada imaš” i “Svaki trenutak je pravi da uradiš ono što je ispravno”. Odlučila je da ne čeka skupu opremu koja će joj omogućiti kvalitet videa i profesionalnu estetiku koja bi joj, u nekoj mjeri, pomogla da plovi u vodama digitalnih trendova, već da kaže ono što misli da je važno da se čuje, vjerujući da je kvalitet uvijek ono čemu treba davati primat. Demistifikuje samo zvanje i ulogu pedagoga, ukazuje na važnost preventive nepovoljnog ponašanja kod mladih i obrađuje brojne teme koje se tišu vaspitanja i obrazovanja, kao i rada sa mladim ljudima i vjere u ljude, koja se ponekad čini izgubljena.
U bespućima digitalnog svijeta često se provlači rečenica, na granici sa floskulom, da su mladi pasivni, nezainteresovani i letargični. Pitali smo je kako misli da je moguće prekinuti taj niz reprodukcije naučenih neistina. Iva kaže da je potrebno, bez komparacije, isticati dobre i pozitivne primjere i fokus usmjeravati na njih, jer takvih primjera i te kako ima. Takođe, ističe da veliki dio odgovornosti leži u primjeru koju mladima pružaju javne ličnosti, prvenstveno umjetnici i influenseri.
Na Instagramu je možemo naći pod imenom “Izgubljenisimbol”, gdje nerijetko i nesebično sa svojim pratiocima dijeli korisnu literaturu, muzičke i filmske prijedloge. Nama je otkrila dva naslova koja su joj pomogla u prevazilaženju prepreka na putu odrastanja, a to su “Odrasla djeca emotivno nezrelih roditelja” autorice Lindzi Gibson i “Strah od vezivanja” Stefani Štal. “Blistavi um” je film kojem se uvijek rado vraća jer u sebi nosi poruku da snaga ljubavi i volje mogu čak i nemoguće.
Svjedoci smo sporog, ali upornog povratka negativnih strana tradicije kroz sadržaj koji se mladima plasira, pod čim se često provlači ponovno osnaživanje patrijarhata, pseudonauke, teorija zavjere i slično. Iva misli da je rješenje otvoren razgovor i pristup mladima u kojem će im se predstaviti pozitivne i negativne strane tradicije i vjere, kao i pomaganje u razvijanju kritičkog mišljenja. U okviru poslovnog angažmana, učestvuje na interaktivnim radionicama i tribinama, koje su važne za održavanje kontakta sa mladima i sticanje uvida u njihovo mišljenje i aktuelnu problemtiku.
Ivina empatija nije rezervisana samo za ljudsku vrstu. Od marta 2020. je veganka, čemu je prethodio kratak period vegetarijanstva. Uprkos tome što i dalje nailazi na nerazumijevanje i neodobravanje okoline zbog svoje odluke, vjeruje da dolazi vrijeme u kojima će se stigma smanjiti, a ljudi shvatiti da veganstvo nije odricanje, već ispunjenje.
Njena baka joj je oličenje snage, neustrašivosti i rezilijentnosti. Slobodu joj predstavlja bivanje u sadašnjosti, prepoznavanje tog dara, bez prošlosti i budućnosti, a vječnost, za nju, leži u djelima koja poslije nas ostaju. Živjeti poslije smrti kroz svoja djela, koja će govoriti da smo bili tu i da smo činili dobro na ovom svijetu.
“Ko to uradi, pobedio je”, kaže Iva, mlada djevojka koja već korača putevima pobjede.