Epska poezija pjeva se i oživljava uz liru, a svijet muzike i književnosti grana se i prepliće na časovima srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi “Meša Selimović” u Lišnji, pored Prnjavora, koje drži mladi i entuzijastični nastavnik Đorđe Đurđević. Svira harfu, liru, nekoliko vrsta frula i gitaru. Po završetku studija na Filološkom fakultetu u Banjaluci, vratio se u svoj rodni grad, gdje trenutno živi i radi, sakupljajući i proučavajući stare knjige.
Piše: Rankica Gvozden; Foto: Privatna arhiva
Kako ističe, književnost i muzika su dva glavna sporedna faktora u njegovom životu.
“Meni je ovo zapravo hobi”, kaže Đorđe, a mi zapažamo da je to hobi u koji ulaže malo više vremena, mnogo ljubavi i velike količine truda.
Njegova muzička priča počinje u srednjoškolskim danima kada je naučio da svira gitaru, nastavlja se u vremenu studija kada zajedno sa prijateljem, a sada vjenčanim kumom Damjanom, osniva dječački bend koji nastupa na brojnim svirkama.
Poglavlja koja slijede su sve samo ne obična. Nadahnutost srednjovjekovnom kulturnom baštinom, kako domaćom tako i, uslovno rečeno, stranom, najviše islandskim i keltskim sagama, proklijala je u studentskim danima i rascvjetala u ovom čovjeku interesovanje prema arhaičnim instrumentima, koji su u tim pričama imali primat, a to su razne vrste frula, harfi i lira. S obzirom na to da u Bosni i Hercegovini nemamo prodavnice koje se bave distribucijom navedenih instrumenata, svoje prve frule na kojima i danas iz sentimentalnih razloga svira, Đorđe je za malo novca naručio sa ‘eBay-a’, dok je harfu kupio u muzičkoj prodavnici u Beogradu. Ističe da je izbor kao i kvalitet instrumenata vrlo ograničen, ali jednom početniku, dovoljan.
Osnove je učio i materijal pronalazio na internetu, koji je, kako kaže, mač sa dvije oštrice, kao i njegova samoukost. Izostanak pritiska koji bi formalno obrazovanje sa sobom neminovno nosilo i rizika pretvaranja vježbe u imperativ, dozvolili su mu da u slobodi vježbe održi žar interesovanja živim i kontinuiranim, te mu istrenirao uho. Svira bez nota i akorda i vrlo kratko po slušanju date pjesme u glavi stvara mentalne instrukcije kako da postavi prste i svira. Uprkos pozitivnim stranama samoukosti, naglašava kako bi veoma volio da ipak posjeduje formalno muzičko obrazovanje. Upravo zbog toga potkradale su mu se greške pri prvim koracima. Prste pri sviranju harfe bi postavljao pogrešno, da bi tek nakon tri ili četiri godine otkrio kako da to čini pravilno, ali i neuporedivo lakše nego do tada.
Sami počeci učenja iziskivali su od Đorđa i po šest ili sedam časova vježbanja dnevno i mnogo odricanja, ali budući da je, kako nam uz smijeh otkriva, po prirodi vrlo uporan i tvrdoglav, sve prepreke na tom putu uspješno je savladavao.
Jedno vrijeme je svoj hobi pretvarao u posao, komponujući određene vrste pjesama na arhaičnim instrumentima. Sada ne vježba toliko intenzivno jer posao nastavnika uzima svoje parče vremena koje Đorđe djeci pruža vrlo nesebično, uz mnogo truda i zalaganja. Svoju ljubav i strast prema književnosti i muzici uspješno inkorporira u nastavu i donosi sinkretizam ove dvije umjetnosti u punom sjaju, a kod učenika nailazi na fenomenalne reakcije. Možda i najbolji pokazatelj jeste učešće u pripremi školskih priredbi zajedno sa ostalim nastavnicima, prvenstveno muzičke kulture. Ana Javorski, talentovana učenica otkrila je svoj izuzetan dar za pjevanje i posvećenim vježbanjem uz mentorstvo i podršku svog nastavnika, u maju ove godine je osvojila drugo mjesto na festivalu “Raspjevani maj” u Derventi, na šta je izuzetno ponosan. Dodaje da će se ova tradicija nastaviti.
“Gdje god ja krenem, kao neki bard, nosim sa sobom svoje instrumente”, kroz smijeh, priča Đorđe.
Nadahnut je domaćim folklorom, srednjovjekovnom muzikom koja se svira na srednjovjekovnim instrumentima, ali i dodacima modernijeg zvuka harmonike, gitare i drugih sličnih instrumenata, kao i duhovnom muzikom. Prati rad širokog spektra umjetnika koji ga potiču na muzičko stvaralaštvo, počevši od Pavla Aksentijevića i njegovog benda “Zapis”, za kojeg kaže da misli “da je to najljepši glas koji je ikada postojao”, preko Slobodana Trkulje koji arhaične književne motive presvlači savremeno ruho, a muzičku tradiciju Balkana predstvavlja u jednoj osvježavajućoj vizuri, preko njemačkog benda “Faun”, čije je pjesme prvi put svirao na harfi, holandskog benda “Omnia”, pa sve do norveške “Wardrune” i Einara Selvika koji baštini skandinavsku narodnu tradiciju.
Iako mu to nije bilo u planu, u ruke mu je spletom okolnosti dospio još jedan instrument, da ga Đorđe ‘učini živim’, a to je tambura njegovog pradjeda. Nedavno ju je popravio i u život vratio izvanredan majstor, Mile Kovjanić iz Prnjavora, na Đorđevu veliku radost i zahvalnost. Kaže da nema velikih planova i očekivanja, već samo da malim koracima uči do nivoa umijeća sviranja pjesama koje i sam voli, a istovremeno da nastavi i ovaj dio porodične tradicije i od ruke vremena otkine duh svojih predaka.
Inspiraciju mu neprestano donosi podjednako izvanredna supruga Julija, književnost, zatim veličanstvenost prirode koja se ogleda u voljenim mu planinama, šumama i livadama, ali i djelići svakodnevnog života dispergovani u umu nesvakidašnjeg talenta. Boje inspiracije su svuda oko nas ako ih takvim očima srca gledamo.
Volio bi, kaže, u nekoj bliskoj budućnosti, pronaći ljude podjednako zainteresovane za ovaj tip instrumenata, da bi zajedno svirali i organizovali svirke. Za sami početak i ideju u nastanku, tu je njegov prijatelj koji posjeduje slične tendencije. Iako uz dozu skepse kako bi ovakva vrsta muzike izvođena na ovim instrumenata bila prihvaćena od strane publike, zadržava otvorenost uma i vedru neizvjesnost koju budućnost donosi, a ona je, uvjereni smo, prepuna raskošne muzike gravirane ovom radoznalom dušom.