“Sve su Drine ovog sveta krive, nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, nikada ne smemo prestati da ih ispravoljamo.” Ovako je svojevremeno, u po mnogima najljepšoj posveti srpske književnosti, pisao Ivo Andrić svom prijatelju Marku Markoviću, književniku rođenom u Zvorniku, u njegovoj zbirci pripovjedaka “Kriva Drina” objavljenoj 1961. godine. Pola vijeka kasnije, jedan mladi čovjek u Zvorniku, pokušava da svojim radom i zalaganjem još po neku proba da ispravi, te da svoj grad učini prijatnijim i ljepšim mjestom za život.
Tekst i fotografije: Stefan Todorović
Stanislav Tomić, rođen u Tuzli 1986. godine, profesor filozofije i sociologije, pisac, satiričar, dobitnik nagrade Radoje Domanović za najbolju knjigu aforizama, osnivač festivala humora i satire “Kriva Drina”, fotograf, te čovjek koji svojim idejama, društvenim angažmanom i primjerom teži da pokaže ljudima u svojoj zajednici kako može i drugačije.
“Ima aforizama koji su kao lična karta nečija. Recimo aforizam: ‘U Norveškoj je samo jedan posto nepismenih. Gdje sve naš čovjek neće stići, bože dragi!’ Jedan po kome sam možda najpoznatiji, koji je najviše, kako bi se to danas reklo, kraden”, kaže nam Tomić.
Počeo je da piše još u srednjoj školi kao član novinarske sekcije kod profesora srpskog jezika i književnosti Miloša Varde. Kako priča Stanislav, krenulo je kao dječji nestašluk kada se dobrovoljno učlanio u sekciju, bez znanja o tome šta se od njega očekuje, a završilo otkrivanjem neke nove svoje strane ličnosti i stvaranjem velikog, dugogodišnjeg prijateljstva sa profesorom i mentorom.
„Prvo sam, možda naivno, vjerovao da kad mi nešto padne na pamet, što mislim da je vrijedno, da ću se toga moći sjetiti kad bude trebalo. Onda sam shvatio da to nije tako i, ako ne zapišeš, to odmah odlazi. Razmišljajući o tome, zapisao sam da su misli kao putnici u vozu. Ako ih ne iskrcate na pravu stanicu, nastaviće dalje i nikad se neće vratiti“, govori on.
Put ga je po završetku srednje škole poveo u Istočno Sarajevo, gdje je planirao upisati elektrotehnički fakultet, ali će ga prst sudbine i nagovor rođaka odvesti u Pale, gdje će, kako sam kaže, mladalački naivno i pomalo ishitreno upisati filozofiju i sociologiju.
„Kad sam počeo da se bavim filozofijom i sociologijom, shvatio sam u suštini, a i danas sam istog stava, da ništa nije pogodnije za razvoj mojih potencijala od filozofije i sociologije. Mene zanima likovna umjetnost, fotografija, književnost, uopšte umjetnost, a za sve oblasti koje me zanimaju ovo je bilo podsticajno. Tako je neplanirano, nesvjesno, da ne kažem slučajno, ako uopšte postoji slučajnost, došlo do nečega čemu sam podsvjesno težio“, smatra Stanislav.
Životni put će mu se tu ukrstiti sa profesorom Savremene filozofije Ivanom Kolarićem koji će ga upoznati sa aforizmom kao formom, ali i podstaći da se ovim bavi u budućnosti.
„Govorio je da Srbi, parafraziram, nemaju razvijenu filozofiju za razliku od recimo Njemaca, Francuza ili nekih drugih naroda, te da je sva naša filozofija u narodnoj književnosti, narodnim mudrostima i izrekama. I, kaže, aforizmu. Tada sam mu rekao da pišem aforizme, a on je, nakon što ih je pregledao, rekao da će mi, kada ih napišem dovoljan broj, pomoći da ih objavim. Pritom, ti prvi aforizmi su u manjem dijelu bili satira ili humor. To je bilo nešto što bi se prije moglo nazvati lirskom prozom ili filozofemama“, priča nam Stanislav.
Osim profesora Kolarića, Stanislav ističe još dvije osobe koje su presudno uticale na njegovo bavljenje aforistikom. Bili su to Grujo Lero i Jovo Nikolić. Upoznaće ih po završetku fakulteta u Bijeljini, gdje je kratko živio i radio, i upravo njih navodi kao osobe najzaslužnije za objavljivanje njegove prve knjige aforizama „Zlo, naopako i obrnuto“, 2011. godine.
„Među prvim aforizmima koje sam napisao bio je: ‘Kada uđemo u NATO, imaćemo priliku učestvovati u sopstvenom bombardovanju.’ Radeći sa Jovom Nikolićem na toj prvoj knjizi shvatio sam da aforizam mora biti univerzalan, mora biti za sva vremena. Treba izbjegavati dnevnopolitičke teme, igre riječi, koje opet nije da nisu univerzalne, ali ako hoćete recimo da ih prevedete, to je mnogo teže, jer nije isti jezik“, kaže nam Tomić.
U međuvremenu, objavio je još tri nagrađivane knjige aforizama : „Hvatanje misli“, „Visina dubine“ i poslednju, objavljenu 2022, „Umnjaci izrastaju kasnije“.
”Sa stanovišta javnog nastupa, dobro je da aforizam bude efektan, da se razumije i da publika može odmah da reaguje. A ako bih gledao sa stanovišta čitaoca, više volim aforizme koji zahtijevaju malo, da ne kažem napora. Moj stav je da pisac ne treba da ponižava svoje čitaoce, da im sve crta i objašnjava. Najbolji su aforizmi koji mogu imati dva ili tri tumačenja, da svako odabere svoje“, smatra Stanislav.
Kako sam kaže, naučio je vremenom da oko deset posto napisanih aforizama ulazi u knjigu te da je, da bi je objavio potrebno da napiše oko 3000 aforizama. Sa Lerom i Nikolićem sarađivaće i na ovim knjigama, a nakon objavljivanja prve je, rame uz rame sa najprestižnijim satiričarima i aforističarima, počeo da nastupa i osvaja nagrade po festivalima u zemlji i regionu. Nakon jednog razgovora sa prijateljem odlučio je da jedan takav festival pokrene u svom gradu.
„Jednom prilikom smo se vraćali sa festivala i prijatelj mi je rekao kako nikad nije gostovao u Zvorniku. Meni je kao čovjeku, koji voli svoj grad i koji je odrastao u njemu, nekako bilo žao, krivo, ne znam kako bih se izrazio… Onda sam rekao zašto ne bih iskoristio poznanstva koja imam sa tim ljudima da napravim neki događaj tog tipa u svojoj sredini“, rekao je profesor o motivima za pokretanje festivala.
Simbolično, festival je dobio naziv „Kriva Drina“. Prvi put je održan 2017. godine, a naredne godine se u organizaciju uključila i Narodna biblioteka Zvornik, festival je postao takmičarskog karaktera, a laureati dobijaju nagradu Zlatna vijuga. Izgled nagrade, logo i fotografije su bili Tomićevo autorsko djelo. Organizovanjem ovog festivala htio je da promoviše svoj grad, ali i književno djelo Marka Markovića, pisca rođenog u Zvorniku i velikog prijatelja Branislava Nušića, Meše Selimovića i Ive Andrića.
„Želja mi je bila da se prisjetimo Marka Markovića, a s druge strane i to bogatsvo smisla, to ispravljanje krive Drine. Imalo je tu širinu za satiru, a uz to se i povezuje za lokalnog književnika“, kaže Stanislav.
Festival je iz godine u godinu rastao okupljajući i ugošćavajući najeminentnije ličnosti iz svijeta humora i satire. Kako i sam ističe, ovaj festival bi vremenom mogao postati jedan od prepoznatljivih simbola ovog grada.
„Već sledeće godine biblioteka je uspješno preuzela organizaciju te je, kako je rekao Bojan Ljubenović, urednik TRN-a u Večernjim novostima, ovo trenutno najbrže rastući festival po kvalitetu. Kada to kažu ljudi koji nisu odavde i koji žele da učestvuju, znači da se čulo dobro, ne samo ovdje, nego i u regiji. Mislim da bi to, između ostalog, mogao biti kulturni brend ovog kraja“, konstatuje Stanislav.
Osim višegodišnjih pokušaja da Zvornik dobije spomenik Marku Markoviću i Ivi Andriću, čiji je idejni predlagač, Tomić je u protekloj deceniji pokrenuo niz inicijativa i projekata koji su učinili Zvornik prijatnijim mjestom za život.
“Mjesto u kom živim ne posmatram kao nešto strano, već kao malo širi dnevni boravak. Ja se obradujem svemu dobrom što se uradi u nekom ambijentu u kome boravim, bila to škola, bila neka ulica. Ne smatram da je moje samo ono što je jedan kroz jedan moje. Mislim da je zadatak intelektualca da ako ima neke ideje i znanja, da od njih koristi treba da ima i zajednica. I da ne treba da čeka kad će se neko sjetiti, već treba sam da pokreće stvari“, smatra on.
Tako je Zvornik vremenom dobio Trg Malog Princa, mural Svetog Save na zgradi osnovne škole, mural Na večeri kod Stanka Nikolića, čime je obilježeno 100 godina od dogovaranja izgradnje Mosta kralja Aleksandra Karađorđevića, otvorenog 1930. godine, ali i Trg pobjednika kanskog festivala, čime je obilježeno 30 godina od snimanja filma “Otac na službenom putu”, koji je sniman i čija je radnja većim dijelom smještena u ovom gradu, a čiji je idejni tvorac bio Tomić.
”Malo sam se i tu poigrao, pa sam stavio trg pobjednika Kanskog festivala pošto volim da se igram riječima, ali to daje neku specifičnost. Po mom mišljenju ta imena i treba da budu neobična, jer se po tome može razlikovati od drugih”, zaključio je Stanislav.
Stanislav Tomić je priredio i učestvovao u kreiranju monografije “Tragom jednog stoljeća”, povodom stogodišnjice osnivanja Srednjoškolskog centra u Zvorniku. Tom prilikom, održana je i svečana akademija gdje su prisustvovali i govorili brojni bivši i sadašnji učenici i profesori ove škole.
”Predložio sam koncept da jedan dio bude istorijski, da jedan budu priče iz života profesora i jedan dio priče uspješnih đaka. Prije toga sam imao ideju da se napravi registar uspješnih đaka u školi. To je nekako i lična karta škole i bogatstvo čitave sredine koje zaista treba prezentovati. To je resurs koji je po mom mišljenju najvažniji u nekoj sredini, pa i ovdje“, smatra profesor Tomić.
U narednom periodu planira da objavi rukopise iz zaostavštine svog preminulog prijatelja i profesora Milana Varde, kojeg neobično cijeni, ali i, kako sam kaže, ima neke ideje i skice za svoj prvi roman.
”Negdje to osjećam kao moralnu obavezu prema čovjeku koji me na neki način zadužio. Ja u životu ne gledam to ‘ja tebi, ti meni0’, ali mislim da taj čovjek zaslužuje da iza njega ostane knjiga i svu svoju stvaralačku energiju ću uložiti u to, kao da je moja knjiga, da to izgleda onako kako mislim da treba”, rekao nam je Stanislav.
Pored književnog rada i aktivizma, ovaj svestrani umjetnik je organizovao do sada i četiri izložbe fotografija kombinujući u njima svoje dvije omiljene strasti filozofiju i fotografiju, o čemu svjedoče i njihovi pomalo poetski nazivi : “Prizorište”, “Svici u očima”, “Fotosofija” i “Analogija”.
Ovaj mladi čovjek, zaljubljenik u prirodu i svoj grad, ljeta sa društvom najčešće provodi na gradskoj plaži uživajući u čarima rijeke Drine. Nakon jednog od tih druženja, došao je na ideju, zajedno sa Bojanom Jokovićem, da organizovanju manifestacije ”Spustijada”, u kojoj se plivači iz Zvornika i drugih mjesta zajedno spuštaju niz rijeku Drinu, a koja već polako prerasta u tradicionalnu i okuplja sve veći broj učesnika. U posljednjoj „Spustijadi“ je učestvovalo čak 180 plivača.
”Mislim da je to manifestacija po mom ukusu, ne samo jer je vezana za Drinu, za koju sam i sam vezan, nego je i nekako neobična. Ja sam to definisao kao šetnja u vodi. Mi se spuštamo i ćaskamo, razgovaramo. Nakon organizovanja prve, reakcije su bile iznenađujuće. Nismo čuli nijedan negativan komentar, kao što se zna desiti kada neko nešto takvo organizuje”, priča nam on.
Za kraj razgovora profesor Stanislav je poslao poruku mladima, ljudima kojima predaje ili je predavao, ali i generalno ljudima željnim promjene.
”Moja poruka je da ako imate želju da se nešto uradi, ako imate neku ideju ne čekate kad će se neko drugi sjetiti, već da to pokušate i ne odustajete lako”, zaključio je Stanislav.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.