U Republici Srpskoj posljednjih godina u porastu su problemi mladih u vezi sa mentalnim zdravljem i mentalnim poremećajima, a zabrinjavajuće je što mnogi imaju izražene samoubilačke tendencije!
Onovni problem sa kojim se suočava naše društvo jeste porazna činjenica o neiformisanosti ljudi u zemlji i šire o mentalnom zdravlju i osnovnim psihološkim poremećajima i načinima lječenja, ističe Banjalučanin Stefan Malić, koji se tri godine uspješno liječi od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) i depresije.
“Porazno je da su svi koji pate od iole kakvog poremećaja u ponašanju označeni kao “ludi” od strane društva. E pa ja sam jedan od tih “ludih”! Više od 350 miliona ljudi u cijelom svijetu pati od depresije, a analize pokazuju da su žene sklonije depresiji nego muškarci. U mnogim slučajevima, nažalost, mnogi bijeg iz depresije traže u samoubistvu, a kao što vidimo, često i uspjevaju. Ja prvi put nisam uspio, ali ako bude drugog puta, koje su šanse da uspijem? Velike!”, kaže Stefan i dodaje da mu se stanje nakon liječenja znatno poboljšalo, podiglo mu samopouzdanje, zaustavilo kompulsivne radnje te omogućilo njegovu veću nezavisnost.
Život pretvoren u pakao
Okidač za depresiju kod odraslih je najčešće teška finansijska situacija, a kod mladih neprihvaćenost od strane društva. Najveći problem je, ipak, činjenica da niko ne želi da potraži pomoć, a pritisak društva je upravo razlog za to.
“Niko ne želi da ima dijagnozu, inače će se po selu početi pričati kako je taj lud. Kod nekih drugih je to stvar ponosa. A kako god da se situacija posmatra, oni koji su već oštećeni samo nastavljaju da se kreću u tom pravcu odbijajući liječenje. Takođe, mnogi ljudi smatraju da se terapija od psiholoških poremećaja vrši samo lijekovima i ne znaju odrediti razliku između psihijatra i psihologa. Psihijatar zajedno sa psihologom određuje kakva je vrsta terapije potrebna za liječenje poremećaja u ponašanju, i ako se ispostavi da je osobi potrebna terapija medikamentima, psihijatar je tu da prepiše lijekove i odredi dozu, a psiholog je tu da kroz redovna savjetovanja i vježbe, zajedno sa pacijentom, pronađe uzrok pacijentovih problema, a zatim nauči pacijenta kako da se bori sa tim”, naglašava Malić.
Sve osobe koje sumnjaju da pate od depresije ili bilo kakve druge vrste psihološkog poremećaja trebaju se posavjetovati sa psihologom i neophodno je razbiti predrasudu da se radi o nečemu sramnom.
“Prije nego što ću potražiti pomoć psihijatra, život mi je bio pakao i mislio sam da sam lud! Da mi nema pomoći! Ne znam koji me je vrag natjerao da upišem svoje simptome na Gugl i u roku od dve minute sam saznao da nisam jedini s tim problemima. I to je jedan od načina mada je uvijek bolje kontaktirati stručne ljude”, kaže Malić.
Stefanova sugrađanka koja upravo zbog nerazumjevanja okoline nije željela da joj se objavi ime i prezime već sedam godina bori se sa OKP te prisilnim mislima i idejama, za koje nema racionalno objašnjenje.
“Te radnje mi uveliko ometaju svakodnevicu, željela bih da ih se oslobodim po svaku cijenu, ali ne znam kako. Nikako nisam svjesna razloga njihovog nastanka, u početku nisam obraćala pažnju na njih ali su se vremenom usložnjavale pa sam bila prinuđena da potražim stručnu pomoć. Godinama sam se mučila sa tim i mnogo ranije sam trebala da reagujem”, priča ova Banjalučanka.
Ljudi suočeni sa ovim problemom uglavnom dugo čekaju prije nego što potraže pomoć prije svega zbog nade da će problem proći, kao i stida povodom problema. Osobe “napadnute” opsesivnim mislima često razvijaju kompulzivne radnje kojima bi se odbranile od pomenutih opsesija. Te radnje su vid zaštite, ali prerastaju u nešto što automatski slijedi opsesivnu misao.
“Jedna od glavnih opsesija su mi brojevi među kojim imam one koje volim i par onih koje mrzim. Ako se u toku dana više puta nađem u situaciji gdje mi se ukaže, recimo na satu ili na televiziji broj koji mrzim ja sam ubjeđena da će se nešto loše desiti te moram odraditi neki svoj ritual kako bih to spriječila a koji mi spriječava svakodnevno funkcionisanje. Takođe sam nekad imala opsesiju da moram nazvati momka u toliko i toliko sati inače će se nešto grozno desiti, svađa ili nešto slično, a da ne pominjem nužnost da bez razloga ubjedim sebe da moram dodirnuti neki predmet i slično”, prisjeća se ona.
Stručnjaci naglašavaju da ukoliko pokušamo pojedinca prisiliti da ne izvrši kompulzivnu radnju, u opasnosti smo da mu se ozbiljno zamjerimo i da ga “izazovemo” na frenetično, “ludo” ili agresivno ponašanje. Iako je je pojedinac svjestan apsurdnosti svojih rituala, razvija takav odnos prema njima kao da ga oni štite od prisilnih misli ili od mogućeg lošeg događaja po njega samog ili njegovu okolinu. Često kažu da ako se ne prepuste svojim kompulzijama, vjeruju da će se nešto strašno desiti njihovim bližnjima, ili da će to biti veoma opasno po njihovo zdravlje.
RS ima adekvatna rješenja
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji mentalni poremećaji su na drugom mjestu najčešćih bolesti u Evropi, odmah iza kardiovaskularnih oboljenja, a smatra se da će svaka četvrta osoba u nekom periodu života biti pogođena mentalnim problemom ili poremećajem.
Nacionalni koordinator za mentalno zdravlje Biljana Lakić ističe da su u Republici Srpskoj posljednjih godina u porastu depresija, anksiozni i sa stresom povezani poremećaji, ali da BiH i sama RS imaju adekvatna rješenja.
“RS ima veoma dobro razvijenu mrežu službi za mentalno zdravlje, dok je BiH vodeća zemlja u jugoistočnoj Evropi po broju i razvijenosti mreže centara za mentalno zdravlje, koji funkcionišu u više od 60 lokalnih zajednica. U RS su 2000. godine bila četiri centra, 2006. ih je bilo 12, a danas ih ima 28 i nalaze se u sastavu domova zdravlja. U timovima su neuropsihijatri/psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, medicinski tehničari, defektolozi i logopedi, okupacioni terapeuti. Tu su i posebni timovi za prevenciju i tretman mentalnih poremećaja kod djece i omladine i timovi za tretman bolesti zavisnosti. Takođe, u Srpskoj ima i 17 dnevnih centara za odrasle, djecu i mlade koji imaju smetnje u fizičkom, mentalnom ili čulnom funkcionisanju, a koji su u nadležnosti socijalnog sektora”, navela je Lakićeva.
Većina službi u mentalnom zdravlju do sada je bila uglavnom fokusirana na dijagnostiku i tretman, ali u posljednje vrijeme sve je više prisutna svijest o važnosti promocije mentalnog zdravlja i prevencije mentalnozdravstvenih problema i poremećaja.
“Prevencija treba da se zasniva na umanjenju faktora koji su rizični po mentalno zdravlje, među kojima su siromaštvo, nezaposlenost, pušenje, zloupotreba alkohola i droga, nasilje, fizička neaktivnost i drugi, a na nivou porodičnog sistema važna je porodična harmonija, sigurna i stabilna porodica, snažne porodične norme i moralnost, podjela odgovornosti unutar porodice”, rekla je Lakićeva.
Specijalista dječije psihijatrije u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja u Domu zdravlja Banjaluka Ranka Kalinić rekla nam je da je alarm za traženje stručne pomoći kada roditelji, staratelji ili nastavno osoblje primjete izmjenu u ponašanju ili opštem funkcionisanju adolescenta.
“S obzirom na na porast mentalnih poremećaja u opštoj populaciji tako je i porast poremećaja u mentalnom zdravlju mladih očekivan, naročito ako se uzmu u obzir ekonomski, socijalni i drugi faktori u okruženju koji svakako utiču na psihičko zdravlje mladih. Mi u banjalučkom centru imamo kompletan tim za djecui mlade te preporučujem svima koji primjete određene simptome da se bez ustručavanja jave”, rekla je Kalinićeva.
Mladima koji idu u srednju školu preporučuje se savjetovanje sa školskim psihologom oko eventualnih problema dok stariji pomoć mogu potražiti u Centru u zgradi VMC-a u Banjaluci, a za više informacija o ovom problemu tu je broj: 051/230-240.
Jedan od problema ljudi koji pate od određenih mentalnih problema jeste i sakrivanje vlastitih osjećanja i nastojanje da se pred drugim pokažu kao zdravi iako u duši mnogo pate i osjećaju samoću i nerazumjevanje.
I internet forumi su prepuni tema koje se odnose na mentalne poremećaje a na sajtu depresije.org korisnici razmjenjuju iskustva i otvaraju dušu te navode svoje prisilne misli i opsesije.
“Ne znam šta da radim sa željom za samouništenjem. Potpuno sam oslobođen od depresije, baš sam srećan, ali opsesivno želim da umrem, da se ubijem, da bude smak svijeta, i te misli mi ne daju mira. Ne pomažu mi ni lijekovi baš nešto po tom pitanju. Večeras je mama bila loše i rekla je da želi da umre, a ja sam automatski pomislio “Daj Bože, samo da se onda ja mogu ubiti bez osećaja krivice!” Strašno!”, piše u jednom od komentara.
Sa kakvim se problemima ove osobe suočavaju najslikovitije je opisao još jedan korisnik pomenutog foruma koji je napisao da kada bi mogao da bira da se otarasi opsesija za sva vremena a u zamjenu za to da polomi i noge i ruke, pitao bi samo s koje visine da skoči.
eTrafika.net – Ognjen Tešić