Njegovi prsti nježno klize po sazu. On stvara melodiju koja priča priče o davnim prošlim vremenima, a njegova ruka pronalazi svaki prag preciznošću hirurga. Kada zapjeva, iz njega ne izlazi samo glas već cijeli sevdah. Njegovo ime je Rajko Simeunović, rođen je u Požarnici kod Tuzle i jedan je od rijetkih koji sviraju tradicionalni instrument saz i pjevaju sevdalinke, bosanskohercegovačke narodne pjesme koje su uvrštene u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine.
Piše: Aleksandra Đukić; Foto: Aleksandra Đukić
„Saz je za mene lijek za dušu. On jeste jedna duša, po meni slična čovjeku, u njegovom tijelu, kutli, nalazi se duša koja izlazi prilikom dodirivanja žica, trzalicom ili terzijanom, a potom milijući vrat saza na određenom pragu ili perdetu, pojavljuju se divni tonovi koji mame da se zapjeva, a ta pjesma koju pjevam prvenstveno sebi, a ko sluša prenosim na njega”, kaže nam sazlija Rajko.
Ljubav prema muzici Rajko vuče iz mladalačkih dana kada se u vojsci zainteresovao za gitaru. Čim je došao iz vojske, nabavio je gitaru i knjigu za učenje i počeo sam da upoznaje svijet muzike. Poslije nekoliko godina, sasvim slučajno je čuo poznatog sazliju dr Hašima Muharemovića, koji je zapravo „krivac”, jer mu je od tada gitara postala monotona, a saz mu je zvučao kao čitav orkestar. Kupio je saz i krenuo je u klub sazlija u Tuzli.
„Gitaru sam ostavio po strani, a saz mi je postao glavni. Svakodnevno sam učio poneku pjesmu, svaki put, četvrtkom, donosio sam novu pjesmu u naš klub. Niko mi nikad ništa nije pokazao što se tiče saza, samo sam gledajući šta ko radi sam sve naučio. Vjerovatno zato što sam znao da sviram gitaru, tako brzo sam naučio da sviram saz i snalazio se na tim pragovima”, prisjeća se Rajko.
Sasvim slučajno završio na “Meraklijama”
Nakon nekoliko godina, Rajko je počeo da nastupa sa kulturno-umjetničkim društvom „Zvonko Cerić” iz Tuzle, počeli su tako što su pjevali pjesme između folklornih nastupa, dok su se djeca presvlačila. Na jednom nastupu ge je primjetio Vehid Gunić, novinar Radio-televizije Sarajevo i urednik kultne emisije „Meraklije”, koja je bila popularna u predratnoj Bosni i Hercegovini i u kojoj je fokus bio baš na sevdalinkama.
„Imali smo u Bugojnu takmičenje kulturno-umjetničkih društava gdje je i ‘Zvonko Cerić’ bio, ja sam tada otpjevao dvije pjesme i vjerovatno me je Vehid Bunić iz ‘Meraklija’ gledao tu. On je javno na televiziji rekao da, ako gledam tu emisiju, volio bi da ja dođem u Sarajevo na ‘Meraklije’ tad i tad. Tako da sam ja i krenuo na ‘Meraklije’ tih nekih devedesetih, pred rat, do kraja ‘91. godine, kad je ono već ‘puklo’. Bio sam otprillike na 14 tih emisija”, navodi ovaj sazlija.
Rajko je tokom perioda pjevanja i sviranja u “Meraklijama” htio da izda svoju kasetu, ali ga je rat spriječio u tome i bio je primoran da se preseli u Bijeljinu. Kaže da danas nema takmičenja za sazlije i da mladi nisu zainteresovani za ovaj muzički instrument.
„Da li je to biznis, možda niko neće da ide gdje nema para, ili su se okrenuli zabavnoj muzici pa niko ne voli ovo, ili su ministri kultura zatajili pa neće da prezentuju to. Rijetko kad na televiziji možemo da čujemo sevdalinke i saz, a mene je povuklo to što sam upravo na televiziji čuo i vidio lijep saz. Tako bi možda još omladine prišlo tome i uzelo da svira, da imaju gdje to da vide i čuju”, smatra Rajko.
Izdao svoj prvi CD nenadano
Pored toga što zna da svira saz, Rajko je tokom života napravio šest sazova koje je poklonio ili prodao. Sam zna da ih popravlja, a želja mu je da nauči i druge ovom divnom pozivu.
„Mogu ja svašta pričati, ali je najbolje kad neko nekog čuje kako svira i pjeva i da ga to tada privuče. To je prvo. Neko zna pjevati, a ne zna svirati ili obrnuto, ali sve se može naučiti. Teško je to sad kada ne čujemo često sevdalinke, neko se može motivisati samo kad vidi i čuje nekog poznatog sazliju na televiziji, ili čak samo da ga čuje na radiju”, tvrdi Rajko.
Prije nekoliko godina Rajko je nenadano izdao svoj prvi CD. Nenadano, jer onda kada je trebalo, prekinuo ga je rat, a prilika se stvorila u trenutku. Došao je kod Damira Galijaševina, direktora „Sevdaha” u Sarajevu na obilježavanje godišnjice te kuće, kada mu je Damir rekao da Rajko treba da im nešto ostavi za arhivu. Kasnije je Damir došao kod Rajka u Bijeljinu sa studijskom opremom i snimili su dvadesetak pjesama od kojih se 12 našlo na CD-u.
„Kad čuješ ti te zvuke saza, odmah nešto osjetiš i bude ti lijepo u duši. To je moj lijek za dušu. Odem u svoju sobu, mir, ja tu sjedim i sviram. Nekad čak dva sata provedem. Sve zavisi koliko je čovjek raspoložen. Uvijek sam raspoložen, ali nekad se okrene pjesma za pjesmom pa ti se svidi, ideš tako dalje”, sa sjajem u očima navodi Rajko.
Budućnost sevdalinke
Rajko je nastupao na brojnim događajima, a održao je i koncert u Brčkom nakon kojeg mu je njegov učitelj dr Hašim Muharemović rekao da je „prestigao njega”. Trenutno je član Udruženja sazlija „Avdo Vrabac” iz Tuzle, gdje pjeva i svira. Za budućnost sevdalinke se ne brine, ali je budućnost sazlija neizvjesna jer je malo onih koji se odlučuju za sviranje saza.
„Nadam da će se pjevati dok je svijeta i vijeka jer ima mladih koji pjevaju, a sad da li će svirati saz, to je pitanje. Sevdalinka će se pjevati, posebno u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ima dosta mladih koji to vole da pjevaju. Neće se to nikad zapostaviti, živjeće sevdalinka, ali samo će malo sazlija biti. Volio bih da mladi, ko bude čitao ovo, da se okušaju, pa ako im ide, ide. Ništa ne gube. Pjesma uvijek liječi, nek se malo posvete i zainteresuju i tako će uspjeti”, zaključuje sazlija Rajko.