„Odrastao sam u Modriči u skromnoj porodici, gdje i nije bilo nekih specijalnih interesovanja za umjetnost. Muzika se u porodici nije nešto naročito slušala, ali sa druge strane, vrlo pomno se pratila domaća kinematografija. Vjerovatno je to, negdje uticalo na moja kasnija interesovanja, barem kada je gluma u pitanju. Što se muzike tiče, postoje radio-kasete na kojima se čuje kako sa tri ili četiri godine pjevam pjesme Bore Drljače. Tako da, ako bih morao da navedem neke uzore iz tog ranog perioda, to bi vjerovatno bili Bata Živojinović, Dragan Nikolić i u muzičkom smislu Bora Drljača”.
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Vanja Stokić
Rekao je ovo u razgovoru za eTrafiku glumac, muzičar i TV voditelj Darko Stojić, koji je stalni član ansambla Pozorišta Prijedor. Kaže da ga je muzika ozbilnije počela interesovati 2005. godine, kada je „Bijelo dugme” održalo povratničku turneju.
„Mislim da je ta godina zapravo promijenila moj život iz korijena. Tada sam se sreo sa nekim drugačijim izrazom od onog na koji sam navikao. Tu je veliku ulogu odigrala i majčina sestra, koja je takođe imala interesantan muzički ukus. Kod nje sam otkrivao bendove i pjesme koje su bile drugačije od onoga što se tada slušalo u mom okruženju. Mislim da je upravo tu počelo moje ozbiljnije muzičko formiranje. U kući su, čini mi se, svi shvatili da interesovanje za muziku nije prolazna faza, poput karatea, kik-boksa, fudbala i još 65 drugih fakultativnih aktivnosti. Otac mi nabavlja prvu akustičnu gitaru i tu kreće put koji traje i danas”, rekao je Stojić.
Rođeni ste i odrasli u Modriči, živite u Banjaluci, zaposleni ste u Pozorištu Prijedor. Da li možete da podvučete paralele između ova tri grada?
Modriča je moj početak. Prve svirke, bendovi i pokušaji da se napravi neka muzička i glumačka scena. Manja sredina vas nauči da ostanete dosljedni sebi i da ne podliježete lako uticajima, jer nemate mnogo ljudi sa kojima možete dijeliti ista interesovanja. U Modriči nas je tada bilo desetak koje je zanimao rokenrol, pa ako imate dugu kosu, po pravilu ste ‘sumnjivi’. Vjerujem da vas takva vrsta pritiska zapravo ojača i nauči da stojite iza onoga što jeste. Banja Luka je, s druge strane, donijela potpuno drugačiju energiju. Dolazak na Akademiju značio je da sam prvi put okružen velikim brojem ljudi sa sličnim interesovanjima. To je grad u kojem sam se formirao kao čovjek, gdje sam najviše naučio i gdje sam se osamostalio u svakom smislu. Kako se kaže: ‘tu sam prvi put vidio kako je bez mamine šerpe’. Prijedor je opet grad koji me je primio raširenih ruku i koji me je profesionalno definisao. Ako bih trenutno morao da biram rekao bih da mi je Prijedor možda i najbliži srcu, iako mi je adresa u Banjaluci.
Kada ste shvatili da želite da se bavite glumom i šta je ona za Vas tada predstavljala?
Sad kreće ona priča ‘otkad znam za sebe’, ali stvarno sam od djetinjstva gajio ljubav prema tom vidu izražavanja. Šta stoji u korijenu toga veliko je pitanje. Ne vjerujem da sam to shvatao kao neku potrebu za umjetnošću. Prije da će biti želja i potreba za centrom pažnje. Da ja nešto pričam, svi ostali to prate, ko će ga znati. Još u vrtiću sam učestvovao u priredbama tog tipa, kasnije u osnovnoj školi sam bio inicijator da se oformi dramska sekcija. Opet je sve to negdje počelo sa domaćim filmom, sa željom da budem Prle iz ‘Otpisanih’, nosim šmajser i pucam na ‘Švabe’. Nije tu bilo neke veće inteligencije…
Studirali ste na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, po čemu najviše pamtite taj period?
Po alkoholu.
Monodrama „Das ist Valter”, rađena po motivima knjige Neleta Karajlića „Fajront u Sarajevu”, Vaš je diplomski rad. Koliko su Vas „Novi primitivizam” i likovi poput Neleta Karajlića i Seje Seksona oblikovali kao mladu osobu i uticali na Vaša umjetnička opredjeljenja?
Bez obzira na moj sadašnji stav, moram priznati da su, između ostalih, likovi poput Neleta i Seje izvršili ogroman uticaj na mene. Pokazali su mi da umjetnost ne mora biti ukočena i ‘velika’ da bi bila važna. Može biti drska, duhovita, čak i naivna na prvi pogled, a da zapravo govori vrlo precizno o vremenu i društvu. Ta sloboda izraza mi je bila inspirativna.
Prelazni period nakon studentskih dana u pronalaženju zaposlenja stresan je za mnoge mlade umjetnike. Koliko je teško raditi stvari koje su van domena našeg interesovanja dok se ‘ne snađemo’ u životu?
Diplomirao sam u vrlo nezgodnom trenutku, tokom pandemije korona virusa. Pozorišta su bila zatvorena, a prilike svedene na minimum. Morao sam da tražim alternativu i zaposlio sam se kao magacioner u skladištu brze pošte. Smatram da sam to veoma dobro obavljao. Nije bilo lako, ali niko nije ni rekao da će biti. Mislim da je to jedan od najvažnijih perioda u mom životu. To je baš tako trebalo. Trebalo mi je da vidim kako je i šta je na terenu, dok se ja sekiram da li sam bio dovoljno uvjerljiv u ulozi Mede u ‘Ježevoj kućici’. To mi je bio jako dragocjen susret sa realnošću i veoma sam ponosan na svoju karijeru magacionera. Život je takav. Ko će znati, možda me sutra opet popne na kamion. Tek kada istovarite prikolicu namještaja shvatite koliko su teške daske koje život znače.
Za ulogu u predstavi „Kauboji” Pozorišta Prijedor dobili ste nagradu za mladog glumca na Festivalu pozorišta Republike Srpske „Ljubica”. Navedena predstava je posebno popularna među publikom. Zašto je to tako, po čemu se ona izdvaja od ostalih?
Izdvaja se po tome što ne glumi da je ‘pametna’. Pristupačna je, duhovita, brza, a opet ostavlja prostor za razmišljanje. Negdje sam shvatio da je trenutno situacija takva, da ako želimo da se nešto okarakteriše kao ‘visoka umjetnost’, onda je preduslov da to bude natprosječno dosadno. Na sreću ‘Kauboji’ nisu ‘visoka umjetnost’ i to je ono što privlači publiku.
Pozorište Prijedor se izdvaja po muzikalnosti glumačkog ansambla, što se vidi u pomenutim „Kaubojima” i predstavi „Sve što nismo mogli reći”. Kako izgledaju Vaše probe i koliko muzika pokreće kreativnost tokom rada na komadima?
Iskreno, Pozorište Prijedor se izdvaja po mnogo čemu. To je pozorište u kojem glumci imaju veliku dozu autonomije i povjerenja, što je za kreativni proces od ogromnog značaja. Kada govorimo o muzikalnosti, to je zaista jedan od naših prepoznatljivih aspekata. Rijetki su ansambli i u regionu u kojima više od sedamdeset odsto članova svira jedan ili više instrumenata. Važno je da tu prednost njegujemo. Zaista smo tim i u profesionalnom i u ljudskom smislu. Vjerujem da je za kvalitetan rad u pozorištu neophodno da se ljudi dobro poznaju, druže i da imaju međusobno povjerenje. Gluma je timski sport. Kako sam već negdje rekao, mislim da smo spremni za Ligu šampiona.
Kako gledate na pozorišnu scenu u Republici Srpskoj i BiH?
Anemično i dosadnjikavo.
Bavite se i muzikom i radite kao voditelj. Da li planirate da se ozbiljnije bavite ovim zanimanjima i koliko Vam je teško uklopiti obaveze na ‘tri fronta’?
Na muziku, pisanje i televiziju gledam kao na prirodan produžetak onoga čime se bavim. Sve to negdje dolazi iz iste potrebe. Ne doživljavam to kao različiite frontove, već više kao tri različita izraza iste energije. Naravno da nije uvijek jednostavno uskladiti obaveze. Pozorište traži disciplinu i fokus, televizija dinamiku i brzinu razmišljanja, dok je muzika opet prostor u kom sam nekako najličniji. Ali meni ta dinamika prija i ne vjerujem da ću se nečemu posvetiti isključivo. Za sada mi je važno da sve što radim ima smisla. Ako postoji energija i vrijeme, ne vidim razlog da se ograničavam.
Autor ste himne Fudbalskog kluba „Naprijed” iz Banjaluke. Kako je došlo do ideje i realizacije ove pjesme?
To je nešto na šta sam zaista ponosan. Sama činjenica da smo napravili pjesmu koja će trajati i koja je postala zvanična himna kluba za mene ima posebnu težinu. Takve stvari ostaju i nadžive trenutak u kojem su nastale i to mi imponuje. Do saradnje je došlo spontano. Tadašnja uprava kluba me je kontaktirala sa tom idejom. Vrlo rado sam pristao. Svidjela mi se priča o malom klubu sa iskrenom, lokalnom energijom i jasnim identitetom. Proces realizacije je bio prilično brz. Drago mi je ako je pjesma pronašla svoje mjesto među ljudima koji vole FK ‘Naprijed’.
