Dok mnogi gradovi BiH još imaju “dvije škole pod jednim krovom”, u Sasama kod Srebrenice jednu učionicu dijele učenici četiri razreda.
Đaci iz Sasa nemaju problema ni sa ravnopravnošću polova: djevojčice i dječaci igraju se istim igračkama i nikom nije čudno što Anđela iz drugog razreda hoće da bude policajka, dok je njenom bratu blizancu uzor učiteljica Tatjana.
Među pet đaka u kombinovanom odjeljenju u Sasama, najbolji matematičar je Marko iz četvrtog razreda. Adelisa iz trećeg i prvačić Marijan najviše vole engleski. Iako najmlađi, Marijan je najveća pričalica.
“Kad porastem, biću Englez”, sa ushićenjem kaže Marijan i objašnjava da je Englez čiko što ljude i djecu uči engleski.
Iako žive nedaleko od rudnika Sase, niko od mališana neće u rudare.
“Nisam lud da budem rudar, pa da mi kamen padne na glavu”, kaže Marko, koji želi da postane TV voditelj.
Adelisa je jedina Bošnjakinja u školi, ali klinici iz Sasa tome ne pridaju važnost.
“Ona ima svoju vjeroučiteljicu Adisu, a mi svoju Danijelu, i to je to. A kad je bio Bajram, ni mi nismo išli u školu”, ispričao nam je Marijan.
Učiteljica Tatjana Andrić maštovitošću se bori da djeci školske dane učini uzbudljivijim i ispunjenijim, mada priznaje da joj nije lako. Potrebna je velika koncentracija kad se uporedo predaje gradivo za četiri razreda.
“Prednost rada na selu je dobra saradnja sa roditeljima i to što đaci više poštuju autoritete i drže do reda”, priča mlada učiteljica, kojoj je ovo prvo radno iskustvo.
Kad je vrijeme lijepo časove fizičkog, muzičkog i likovnog održava napolju, na igralištu ili u prirodi. Kad s jeseni krenu kiše, sele se u improvizovanu salu na spratu. Ustvari, to je bivša učionica. Nekad je u Sasama bilo 300 đaka. Danas ih je malo, ali bi mnogima mogli poslužiti za primjer. Školu su ukrasili živopisnim crtežima i “skulpturama” od plasetlina, drveta, kukuruza… Često im dolaze novinari, ponekad i donatori. Tako su iz Pokretne biblioteke dobili komplet lego kocki. Učitelji u drugim školama nisu ih htjeli uzeti, da im đaci ne prave nered po učionicama.
“Tako smo mi dobili sve kocke, a ja sam, bez šeme, smislio kako da od njih napravimo čigre. Sad svako ima svoju čigru u omiljenoj boji. Svaka čigra ima ime”, objašnjava inovator Marko.
Marijan je svoju čigru nazvao Naoštrena Kandža, Markova se zove Pegaz. Da bi se pohvalila znanjem engleskog, Adelisa je svoju igračku nazvala “Big Čigra”, a Filip se odlučio za moderniju verziju – “Leon Čigra”. Dok se igraju, učiteljica ih ne požuruje. Dobri su đaci, pa će stići da završe zadatke.
Đaci iz Sasa ne žale što će u “veliku školu u gradu” ići tek od šestog razreda. U centralnoj školi u Srebrenici kažu da oni znanjem nimalo ne zaostaju za vršnjacima. Ova škola, osim u Sasama, ima još osam kombinovanih odjeljenja u selima. Školica u Podravanju ima četiri đaka.
Reportaža je kreirana u sklopu novinarske radionice, koja je dio „Projekta razvoja i saradnje regije Birač“ koji finansira Vlada Kraljevine Holandije, a provode agencije Ujedinjenih nacija UNDP, UNICEF i UNHCR. Tekst: Merdisa Duraković i Dana Bučalina, Foto: Aleksandra Jović, Mentorka: Milkica Milojević
Zasvakodijete.ba
[post_ender]