Nasilje kao porodično nasljeđe: Očevo maltretiranje mi je obilježilo život

„Kad bi moja majka pročitala ovo i shvatila da se radi o meni, rekla bi da sve umišljam i da se naša porodica ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Da je sve to normalno i da treba ostati unutar našeg doma“, rekla je na početku našeg razgovora.

Piše: Vanja Stokić

Tatjana K. je naizgled sasvim obična djevojka. Potiče iz malog mjesta u Republici Srpskoj, prije nekoliko godina završila je fakultet i sada radi u struci u velikom gradu, daleko od rodnog mjesta. Svi koji je poznaju kažu da ima ispunjen život i da je srećna, ali naše iskustvo sa njom je potpuno drugačije. Za eTrafiku je pristala da priča o maltretiranju koje je u njenoj porodici  oduvijek prisutno.

Najranija sjećanja vezana za nasilje

Otkad znam za sebe pamtim očeva maltretiranja. U ranom djetinjstvu to nisam bila ja, već moja majka, pa smo brat i ja bili kao neke pasivne žrtve, na koje se sve to reflektovalo. Sjećam se užasno dugih vožnji do bake, dok se tata neumorno dere na nju, a ona jeca… I istrčavanja u dvorište kad god krenu da lete tanjiri po kuhinji… Te stvari su mi zauzele većinu sjećanja iz djetinjstva.

Milion puta su htjeli da se razvedu, pominjali dijeljenje stvari i djece, ali nikad to nisu uradili. Pitam se da li bi išta bilo bolje da jesu, da li bih umjesto jedne traume imala drugu ili bi sve bilo u redu. Izgleda da nikad neću saznati.

Brata i mene se klonio negdje do kraja osnovne škole. Već tad smo ušli u pubertet i htjeli smo da ostajemo poslije škole na igralištu sa drugarima, da treniramo nešto, jednostavno da osjetimo život van kuće. Sve nam je bilo zabranjeno. Zamisli da ti je zabranjeno da odeš na bazen tokom ljetnog raspusta, dok svo tvoje društvo uživa, ti sjediš kod kuće? To je stvaralo užasne frustracije i osjećaj odbačenosti, jedno vrijeme sam bila depresivna i pomišljala da pobjegnem od kuće, ali nikad nisam smogla hrabrosti.

Zabrane na sve strane

Tokom srednje škole mi je bilo najteže, uvijek sam bila obilježena u društvu.  Dopuštao mi je da ponekad izlazim u grad, ali sam se morala vraćati kući jako rano, prije 22-23 sata. Ako bi me vidio negdje sa momkom dobila bih batine, gomilu psovki i prijetnji. Nerijetko mi je govorio da sam kurva. Nikad nije bio zadovoljan mnome, bez obzira što sam bila uzorna učenica i sportistkinja. Opsjednut je kontrolom i želi znati svaki naš korak, a kada bih napravila nešto za šta je smatrao da se treba kazniti, nakon istresanja na meni prelazio je na mamu, jer me „nije bolje naučila“.

Da se ne lažemo, nisam ja poštovala te njegove zabrane. Davno sam shvatila da trebam većinu toga kriti od njega, pa sam naučila jako dobro da lažem. Ali nisu to neke velike laži kojima bih prikrivala da se drogiram ili tako nešto. Većina se svodila na to da imam sedam časova a ne šest, kako bih tih 45 minuta mogla da provedem sa simpatijom ili drugaricama.

Pokušaj opravdavanja

Često uhvatim sebe da ga pokušavam opravdati, jer je i on sam bio žrtva nasilja tokom djetinjstva, i to jako ozbiljnog! Djed je bio strastveni kockar i alkoholičar koji je redovno prebijao njega i baku. Onda je tu rat, godine na prvoj liniji, gubitak prijatelja i rodbine… Sve to je ostavilo traga na njega. Ali se onda trgnem iz tog razmišljanja  i govorim sama sebi da nema opravdanja za takve stvari i da moja porodica nije zaslužila da živi na taj način.

Nekoliko puta sam pokušavala pričati sa mamom o tome, ali ona odbija svaki razgovor. Valjda joj je lakše da se pretvara da je sve u redu, da tu to porodične stvari koje su ustaljene u našem društvu. Nikako da joj objasnim da je prvenstveno ona žrtva, jer i psihičko i fizičko nasilje nad njom traje duže i intenzivnije nego nad bratom i nada mnom. Neće ni da čuje. Sada joj je potpuno isprao mozak i počela je da misli kao on. Odgajila me je uz pitanje „Šta će ti otac reći na to?“, a sada mi govori „Kako se to ponašaš?“. Što je najgore od svega, ja sam po prirodi mirna osoba i mnogi mi kažu da sam previše suzdržana i ozbiljna.

Mučan svaki odlazak kući

Prije desetak godina sam otišla na studije u drugi grad, a postojala je velika šansa da me otac ne pusti da studiram jer nije mogao da me kontroliše ako sam daleko od kuće. A ja sam tek tada počela da živim! Bez okova, bez sputavanja i tenzija. Rijetko sam išla kući, iako su me svaki dan zvali da pitaju kada dolazim. Kad nisam imala obaveza na fakultetu izmišljala bih da ih imam, bilo mi je ugodnije sjediti u svoja četiri zida daleko od kuće, nego se nervirati kod njih. Svaki put kada bih otišla da ih posjetim uslijedilo bi isto pitanje – kad se vraćam kući. Ni sama ne znam kako su uspjeli prihvatiti to što se nikad nisam vratila, ali mislim da nikada neću biti potpuno slobodna. Iako imam svoj posao i sama se izdržavam, na mene gledaju kao na malu djevojčicu i drže mi pridike ako sam cijeli dan provela vani sa društvom, ako sam došla kasno kući… Uvijek im je imidž bio bitan, da komšije misle da smo srećna porodica, iako nismo. Drugi su nas isticali za primjer, a pojma nisu imali šta se dešava u naša četiri zida. Za sve ostale moj otac je duhovit i dobar čovjek, darežljiv i uvijek rad da vam pomogne. Za nas je on psihički bolesnik, čija će bolest vjerovatno jednog dana eskalirati i nanijeti još veću štetu drugima.

Razmišljanja o terapiji

Ne zna mnogo ljudi moju priču, rijetki su oni kojima sam se usudila otvoriti. Reakcije su bile svakakve, neki su ostajali zatečeni ako bih u detalje prepričavala svađe, izgovorene riječi i batine, dok su neki bili potpuno ravnodušni. Recimo, najbolja prijateljica u srednjoj je znala za moje probleme i jednom sam joj se žalila zbog najnovije scene koju mi je pripredio. Samo me je kratko pitala zar se nisam već navikla na to…

Dugo mi je trebalo da bez suza pričam o svemu što se dešavalo i što još uvijek traje, valjda sam sada malo očvrsnula i posložila neke stvari u glavi. Ali mislim da sve to počinje da me sustiže. Primijetila sam da sve teže ostvarujem zdrave odnose sa ljudima, posebno sa muškarcima. Čim mi se učini da u njima ima barem trag čovjeka poput mog oca, bježim glavom bez obzira. Od mnogih ljudi sam se udaljila i sad živim u samoći, iako moja okolina nema ni najmanju predstavu o tome. Nerijetko mi pred očima bude neka scena iz djetinjstva, grlo mi se stegne i počnem da plačem. Ili me rasplače neka srećna porodica i požrtvovan otac, uhvatim sebe da im zavidim.

U posljednjih godinu dana su te situacije sve češće i plašim se da će ostaviti neke posljedice po moju psihu, pa razmišljam da posjetim psihologa. Dvoumim se jer se plašim šta će mi reći. Najviše me brine da ću se morati suočiti sa ocem i reći mu neke stvari koje potiskujem već 20 godina. Bojim se da bi me to slomilo.

eTrafika.net

[post_ender]