Dr Elmedin Muratbegović, profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i bezbjednosne studije Univerziteta u Sarajevu koji je učestvovao u pisanju nedavno objavljenih “Smjernica za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH” kaže da se ova vrsta zlostavljanja nipošto ne smije skrivati, jer bi dugoročno mogla skupo da nas košta!
Piše: Bojan Rečević
“Ovakvo nasilje negativno utiče na razvoj cijelog društva. Naime, zajedničko svim oblicima nasilja nad djecom je “tradicija” zlostavljanja koja se kod nas prenosi s roditelja na dijete ili sa izvršioca na žrtvu. Značajan broj onih koji danas zlostavljaju i sami su bili zlostavljani u djetinjstvu. Zato ovome treba posvetiti mnogo veću pažnju, jer je preventiva danas preventivno djelovanje za budućnost”, poručuje ovaj ekspert za probleme vršnjačkog i maloljetničkog nasilja, koji sarađuje sa UNICEF – om.
U mom kraju kažu – batina je iz raja izašla…
“Reći ću da je danas nezaštićeno dijete sutra potencijalno nefunkcionalan čovjek, odnosno potencijalni napadač”.
Onda su sva danas odrasla djeca, koja su godinama dobijala po leđima kaišem, kablom od usisivača, pa čak i armaturom, problematična za društvo..?
“Već sam odgovorio, moguće je. U tom smjeru, osnaživanje javnosti i zagovaranje prijavljivanja slučajeva tjelesnog, emocionalnog i seksualnog i drugog zlostavljanja djece, koje je manje – više prisutno u svim sredinama ali se skriva i drži kao porodična i tajna društvenih grupa, škola, sportskih klubova i slično, veliki je izazov za društvo”.
Ali kod nas ljudi ne poštuju ni zabranjeno pušenje u javnim ustanovama.
“Da, i to se krši do apsurda kao i točenje i prodaja alkohola maloljetnicima. Priznaću iskreno, mislim da smo “milenijum daleko” od takvih rješenja i to je problem”.
Upravo prijavljivanje zlostavljanja djece je ključna poruka knjige koju ste pisali sa saradnicima s ciljem da se u slučajevima nasilja nad djecom pređe iz sfere tabua, te da se isto prijavljuje bez obzira ko to registrovao – komšije, porodica, policija, nastavnici…
“Kultura nasilja je, nažalost, kod nas još predominantna u svakodnevnom životu u posljednjih dvadesetak godina. Ne govorimo samo o najgnusnijim slučajevima koje mediji približavaju javnosti, već i o kulturi koja propagira da se to “nasilje isplati”. Uostalom, mnogi se danas žale da su djeca prenasilna, da je nasilje nad vršnjacima na vrhuncu. Međutim, niko da se zapita od koga su sve to vidjeli i kakve obrasce ponašanja nudimo, jer djeca slušaju naše stavove, prate naše vrijednosne orijentacije i pokušavaju im se prilagoditi da bi i sami bili “odrasli”. Iz svega toga prozilaze i svi tipovi nasilja. Na primjer, djevojka obično traži nasilnog muškarca jer je naviknuta na ambijent nasilja u djetinjstvu, odnosno na percepciju muškarca kao nekog ko je uvijek “iznad” sa svojim stavovima.
Da li to znači da bi “prevaspitavanje” trebalo početi od starijih?
“Roditelji nekada generišu takva ponašanja ali to nije pravilo. Danas dijete već sa pet godina šaljemo u školu. Uzimamo mu vrijednih 12 mjeseci porodične socijalizacije koju tada preuzimaju i vršnjaci, njihovi drugari. To je komplikovano i možda o tome treba pitati one koji su uspostavili devetogodišnji sistem obrazovanja”.
Ipak, gdje je granica porodične privatnosti i prijavljivanja nasilja nad djecom nadležnima?
“Moderna socijalna zajednica se skoro svakodnevno nalazi u procijepu između poštovanja porodičnog integriteta i privatnosti i potrebe da se dijete zaštiti. Ponoviću, moramo da radimo na osnaživanju javnosti da prijavljuju ove slučajeve, jer nam je “linija nezamjeranja sa komšijama” tradicionalno utemeljena pa će i ovi slučajevi teško prolaziti”.
A šta se, na primjer, može reći nastavnicima i direktorima koji slučajeve nasilja u svojim školama smatraju “normalnim”?
“To je problem sistema. Direktori ne žele da njihova škola bude na lošem glasu stavljajući interes te ustanove ispred interesa i prava djeteta. Mislim da se ova “ljubav” mora prekinuti tako što će se u sve škole u narednih 5-10 godina uvesti barem po jedan socijalni radnik čija bi kancelarija bila u toj ustanovi, a radna knjižica u opštinskom centru za socijalni rad. Tek tada će se neko uistinu brinuti i o pravima djece i porodicama iz kojih dolaze dati problemi. I da ne zaboravim, za ovo ima novca i mora ga biti.
“Smjernice” prihvaćene od stručnjaka!
Knjiga “Smjernica” pisana je s vođenjem računa o svim institucijama koje tretiraju ovaj složeni problem u BiH.
“Ona je više konkretizovani i jednostavni strukovni standard, nego li formalni dokument. Riječ je o čitanom štivu među profesionalcima u oblasti obrazovanja, organa starateljstva, zdravstva i policije, a za njegov nastanak su zaslužni profesionalci koji su shvatili značaj i potrebu konkretizacije uputstava za rad organa formalne socijalne kontrole u BiH u slučajevima nasilja nad djecom. Vizualizacija cjelokupnog postupka reakcije je možda i najveći razlog što je prihvaćena od stručnjaka”, kaže ovaj profesor.
“Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH” možete pogledati OVDJE.
eTrafika.net
[post_ender]