Iskustva maloljetnica koje su bile u sukobu sa zakonom govore o nepostojanju sistemskog rješenja za njihovu resocijalizaciju, a u BiH ne postoje ni adekvatne ustanove u kojima bi se ovim djevojčicama moglo pomoći.
Djevojčice koje dolaze u sukob sa zakonom u Bosni i Hercegovini su, bez sistemskog rješenja države, često prepuštene same sebi i spremnosti i mogućnosti centara za smještaj delinkventnih maloljetnika da im prilagode prostor i aktivnosti potrebne za njihovu resocijalizaciju. Te mogućnosti, međutim, često nisu dovoljne da bi se odgovorilo stvarnim potrebama tih djevojčica, nevidljivih društvu i državi. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku nalaže posebno ophođenje prema djevojčicama kroz posebne ustanove ili prostorije unutar postojećih ustanova za njih, ali, u stvarnosti, to ovisi o samostalnom reorganizovanju prostorija i života kada djevojčice dođu u ove ustanove.
Danas 25-godišnja Svjetlana Žunić iz Doboja, bila je jedna od djevojčica koja je već u osnovnoj školi, sa nepunih 14 godina, imala svoj prvi susret sa policijskim službenicima. Do trenutka kada je sa 18 godina završila u Kazneno-popravnom zavodu Kula u Istočnom Sarajevu, iza sebe je već imala imala niz krivičnih djela, od lažnog predstavljanja, falsifikovanja novčanica, prijenosa oružja i droge, sve do nanošenja lakših i težih tjelesnih povreda.
“Za sva ta djela, prva koja su bila, ja sam uvijek puštana na slobodu nakon davanja izjave, jer nije bilo zakonskog osnova za moje zadržavanje, čak ni do 48 sati”, priča Svjetlana, i dodaje kako joj je sve to davalo još više hrabrosti i samopouzdanja da nastavi dalje, jer joj “policija ne može ništa”.
Ova djevojka, o kojoj se nakon smrti njene majke brinula tetka, objašnjava kako je bila odlična učenica i aktivna sportiskinja. Za porodicu, prijatelje i profesore bila je uzorna djevojčica, za osobe iz svijeta kriminala, koje je s vremenom počela upoznavati, bila je neko sasvim drugi.
“Mi smo se slučajno upoznali, oni su vidjeli u meni jednu inteligentnu osobu, proračunatu, spremnu na mnogo toga, a ujedno, moje godine su bile dobre, pogodne za to sve – mene je zakon štitio”.
Ubrzo su uslijedila putovanja po drugim zemljama sa lažnim dokumentima, višednevna odsustva od kuće i mnoga ispitivanja u policijskim stanicama, da bi, konačno, drugo polugodište devetog razreda pohađala iz “Medice”, ustanove za podršku ženama i djeci u Zenici. Iako kaže kako ne može ništa loše reći za tu ustanovu, smatra da je u tim godinama teško postojao neko ko je mogao razgovarati s njom i vršiti uticaj na nju. Jedina stvar, nastavlja Svjetlana, koja joj je nedostajala, i koja je mogla promijeniti ono što joj se dešavalo u životu, bio je novac kojeg nije imala.
Po izlasku iz “Medice”, nastavlja sa kriminalnim životom, a među brojnim djelima koje je počinila, izdvaja trenutak kada su joj u školi, u školskoj torbi pronašli pištolje. Zbog sigurnosti drugih učenika, izbačena je iz sistema redovnog školskog obrazovanja, pa je treći i četvrti razred srednje škole vanredno završila.
Slijedi hapšenje u Doboju prilikom postavljanja eksplozivne naprave velike razorne moći ispod privatnog automobila policijskog inspektora, a nakon tog događaja, u nemogućnosti da za nju nađu adekvatan smještaj, Svjetlana je pod policijskim nadzorom smještena na Odjeljenje za neuropsihijatriju u Opštoj bolnici u Doboju, sa kojeg uspijeva pobjeći. Poslije bijega odobren joj je zahtjev za odbranom sa slobode. Mediji su se tada već počeli zanimati za njen život, i u tom periodu pojavljuju se brojni naslovi o “Ani četiri pištolja”, “Kaubojki” koja je smatrana najopasnijom maloljetnicom u BiH.
Presuda Osnovnog suda u Doboju stiže kada je Svjetlana već napunila 18 godina, a njome joj se određuje boravak od najmanje jednu, a najviše pet godina u vaspitno-popravnom domu, jer je u vrijeme izvršenja svih krivičnih djela bila maloljetna. Svjetlana je, međutim, još jednom, zbog neadekvatne primjene zakona, smještena u neodgovarajuću ustanovu, u kazneno-popravni zavod, i tvrdi kako je tu imala jednak tretman kao odrasle osuđenice, od kojih su mnoge izdržavale dugogodišnje zatvorske kazne.
“Sam pravilnik vaspitno-popravnog doma se puno razlikuje u odnosu na pravilnik za osuđena lica. U pogledu posjeta, u pogledu vanzatvorskih pogonosti, a u vanzatvorske pogodnosti spada odlazak na vikende, izlazak u grad, vanredne posjete, unutrašnje pogodnosti, unos, naprimjer, ventilatora, šporeta, frižidera, mada to nije nikad bilo osporavano, ni posjete, ali ja za tu godinu nisam dobila nijedan vikend da odem kući, a po pravilniku vaspitno-popravnog doma imala sam pravo na četiri, pet dana mjesečno provoditi kući”, prisjeća se Svjetlana.
U ćeliji je bila zajedno sa dvjema zatvorenicama, a u trenutku njenog boravka u zatvoru j
e oko petnaest osuđenica služilo kaznu. Odnos koji je izgradila s njima ostao joj je u pozitivnom sjećanju, a kao najveći problem izdvaja ophođenje zatvorske uprave prema njoj, koja ni sama nije bila sigurna kako postupati sa tako mladom osobom u zatvoru.
“Život u zatvoru je skroz drugačiji u odnosu na život u zatvorima koji mi gledamo negdje na televiziji, na nekim španskim serijama, filmovima, to apsolutno nema nikakve veze sa realnošću”, priča Svjetlana, i dodaje: “Neko ko to nije doživio i proživio te stvari, ne može ni da zamisli kako to izgleda”.
Nakon izlaska iz zatvora, odlučila je za sebe izgraditi novi život, i mnoge osobe koje je poznaju teško povjeruju da ima kriminalnu prošlost iza sebe. Svjetlana kaže kako novac danas zarađuje dostavljajući povrće i voće za tržne centre, bolnice i hotele.
Na pitanje šta je uticalo na njenu odluku da izađe iz svijeta kriminala, odgovara: “Jednostavno zato što sam postala svjesna da će uvijek mali ljudi da odgovaraju. Znači, uvijek će onaj koji je zaradio milione da se izvuče. To je opšte poznato, to nije nikakva tajna. Uvijek oni koji zarade najsitniji novac od toga svega, oni svi odu u zatvor, u pritvor. Oni koji zarade na nama milione, oni uvijek ostanu na slobodi”.
Rad sa djevojčicama prijestupnicama iziskuje posebnu pažnju
Zakonom o zaštiti i postupanju sa maloljetnicima u krivičnom postupku je predviđeno da se maloljetnicima/ama za učinjena krivična djela mogu izreći odgojne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i sigurnosne mjere. Prema posljednjim dostupnim podacima u Federaciji BiH su tokom 2014. godine, za 15 maloljetnica izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora, dok za isti taj period u Republici Srpskoj nijedna maloljetnica nije upućena u neku nadležnu ustanovu. Iako je njihov broj znatno manji u odnosu na dječake, maloljetnice koje dođu u sukob sa zakonom zahtijevaju posebnu pažnju jer rad s njima često zna biti teži i kompleksniji od rada s dječacima.
“Ono što smo mi mogli u praksi, u našem centru primijetiti, da je zaista rad sa maloljetnicama mnogo teži u odnosu na maloljetnike. Upravo u onome dijelu kada maloljetnice dođu u sukob sa zakonom, veoma je teško ponovo povratiti djevojčicu koja je počinila pogrešne korake u životu”, objašnjava Denis Husić, direktor Odgojnog centra u Tuzli.
Tokom posljednjih šest godina postojanja ove ustanove u njoj je boravilo oko dvadeset djevojčica, što je pet posto u odnosu na ukupan broj maloljetnika upućenih u centar. Husić ističe kako u Bosni i Hercegovini nema adekvatnog rješenja za problem djevojčica koje dolaze u sukob sa zakonom, jer ne postoje odgovarajuće ustanove koje bi mogle odgovoriti potrebama ove djece.
Karakteristično za djevojčice koje počine krivična djela je da su to često teži prijestupi u odnosu na one koje počine dječaci.
“Za razliku od maloljetnika koji najčešće čine imovinske delikte, maloljetnice rjeđe čine krađe, teške krađe. Najčešće su to krivična djela nasilničkog ponašanja, krivična djela posjedovanja, omogućavanja uživanja opojnih droga, zatim lažnog prijavljivanja, nekad nasilničkog ponašnja koje uzrokuje lake ili teže tjelesne ozljede, te u rjeđem dijelu, krivična djela koja su imovinskog karaktera”, kaže Husić.
Iako Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (na nivou RS, FBiH i Brčko Distrikta) definiše specifičnosti ophođenja prema djevojčicama, te zahtijeva posebne ustanove ili posebne prostorije unutar postojećih ustanova za njih, veoma često, zbog nepostojanja sistematskih rješenja, zaposleni ovih centara moraju samostalno reorganizovati prostorije i život kada djevojčice dođu kod njih.
Takav slučaj desio se i u Disciplinskom centru za maloljetnike u Sarajevu kada su im stigle dvije štićenice sa bebama. Kompletan prostor se maksimalno prilagodio njihovim potrebama, a u smjenama je radio veći broj ljudi jer je neko morao voditi brigu o djeci dok se pokušavalo raditi sa majkama, objašnjava Adnan Džepar, pedagog centra. Veliki problem predstavljaju i iscrpni i dugotrajni sudski procesi zbog kojih maloljetnici/e u njihov centar dođu kada je već mnogo teže nešto učiniti za njih, bez obzira na to je li riječ o dječaku ili djevojčici, objašnjava Džepar.
“Mi, recimo, jesmo najblaža zapriječena kazna izrečena maloljetniku, ali … od momenta počinjenja krivičnog djela do izricanja same mjere, prošlo je nekih godinu i po, čak i dvije. U tih dvije godine, mi imamo maloljetnika koji je počinio još pet krivičnih djela.”
Kako je često riječ o maloljetnicama koje su već stupile u seksualne odnose, kada jednom dođu u centar prvo se s njima razgovara o ličnoj higijeni, reproduktivnom zdravlju, prevenciji neželjene trudnoće i jačanju svijesti o ginekološkim pregledima, a zatim se razvija i individualni plan za svako dijete. I Džepar smatra kako je rad sa djevojčicama mnogo osjetljiviji i kod pristupa ovoj populaciji i prilikom organizovanja aktivnosti. Najveći problem leži u činjenici da se djevojčice puno lakše asimiliraju u društvu koje vrši štetan utjecaj na njih.
“Većinom se one druže sa starijim osobama od sebe, imaju momke kojima je već čak i 25, 30 godina, koji su već poznati policiji, tako da one imaju nekako prokrčen put već. Prođe dugo vremena gdje one borave u jednim nezdravim okolnostima, vrlo štetnim po njih, a, ustvari, niko to i ne primijeti jer sama [djevojčica] ne čini ništa direktno.”
Pored pomenutih centara u FBiH, u RS postoji i Dnevni centar za maloljetnike, u Banjaluci. Vaspitno-popravni dom postoji pri Kazneno-popravnom zavodu Tunjice u Banjaluci, odgojno-popravni dom pri Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli, a odnedavno je u funkciji i Odgojno-popravni dom u Orašju. Na kraju, postoji i Odjeljenje maloljetničkog zatvora u Zenici, i maloljetnički zatvor u Istočnom Sarajevu. Nijedna od navedenih ustanova nije specijalizovana za rad isključivo sa djevojčicama, iako se u situacijama kada se djevojčice pojave u njima, ustanove prilagode njihovim potrebama, onoliko koliko je to u takvim, improvizovanim uslovima moguće.
Postavlja se pitanje šta je sa djevojčicama koje dolaze iz onih gradova u kojima ne postoje odgovarajuće ustanove u koje mogu biti smještene ukoliko dođu u sukob sa zakonom. Iz Federalnog ministarstva pravde dobili smo odgovor da kantoni mogu potpisati sporazum o smještaju maloljetnice u drugi kanton ako se za to ukaže potreba. Međutim, oni koji rade svakodnevno s ovom populacijom, ističu kako je takav postupak problematičan jer se dijete na taj način odvaja iz poznate sredine, onemogućuje mu se nastavak školovanja u njegovom gradu i uskraćuje mu se česta posjeta porodice i prijatelja.
Maloljetne delinkventice često to postaju zbog nebrige starijih – mnogo prije nego što uđu u svijet kriminala, u disfunkcionalnim porodicama u kojima teret odrastanja prerano preuzmaju na sebe. Kada se prvi prekršaj desi, spora reakcija i iscrpni sudski procesi od takve djevojčice naprave povratnicu u kriminal, a zatim, kada jednom, već kao punoljetne, dođu u neku od ustanova, tretman koji im je tamo pružen ne može zadovoljiti sve njihove potrebe, smatraju naši sagovornici. Na kraju, po izlasku na slobodu, još jednom su prepuštene same sebi – nespremne, stigmatizirane i nevidljive – za svoju porodicu, državu i cijelo društvo.
Diskriminacija.ba – Hilma Unkić
[post_ender]