Položaj očeva u Republici Srpskoj nakon prekida zajedničkog života sa partnerkom često je nepovoljan i zabrinjavajući, a mnogi smatraju da je čak i diskriminatorski. Manjak ili loša komunikacija sa bivšim partnerkama u svrhu pokušaja rješavanja problema, samo je jedan u nizu problema. Postoje očevi koji svjesno prekidaju odnose sa djecom, dok s druge strane ima i onih koji žele da budu vidljivi u dječijem životu, ali često nailaze na brojne prepreke.
Piše: Snježana Aničić
Očevi sa kojima smo razgovarali smatraju da je Porodični zakon RS na strani majke što otežava situaciju u kojoj se nađu nakon razvoda.
„Porodični zakon je manjkav, jer ima jednu veliku manu, a to je što ne poznaje dvojno starateljstvo. Kada sam rekao da želim biti staratelj, doživio sam neugodnu situaciju. Samo što mi nisu rekli ‘ti kao otac nemaš nikakve šanse za to’. Majka u 99 odsto slučajeva dobija starateljstvo osim ako je kriminalac, u zatvoru je i slično“, govori otac koji svoj problem pokušava da riješi više od pet godina.
Podnosio je razne tužbe, žalbe i molbe, ali slučaj i dalje nije riješen. Djeca kod njega provode tri dana u sedmici, što je zakonski maksimum. Međutim, bivša supruga je nedavno pokrenula reviziju odluke o viđanju djece kojom traži da se vrijeme skrati na minimum.
„Prije godinu i po sam stupio u novi brak i dobio dijete. Bivša supruga je zatražila reviziju, jer navodno moja supruga i ja loše utičemo na djecu. Dobio sam rješenje da se moje vrijeme s djecom skraćuje, što je van svake pameti. Tokom kućnih posjeta je utvrđeno da njihova majka negativno priča o meni i da pokušava da ih udalji od mene. Predloženo je da radimo sa psihologom kako bismo ispravili greške, ali ona to ne želi“, priča naš sagovornik.
Djeca su saslušavana u Centru za socijalni rad (CSR) i izjasnili su se da žele jednako vrijeme da provode sa oba roditelja. Njihovo mišljenje nije razmatrano, jer zakonski to dolazi u obzir tek nakon 11 godina starosti.
„Alimentacija je sjajna stvar, ali nije uređena“
Kako kaže, sve se svodi na to da li otac plaća alimentaciju ili ne. Slaže se da ima i loših očeva, ali dodaje da ne treba vršiti generalizaciju i da upravo to i utiče na trenutno stanje u našem društvu.
Smatra da je alimentacija sjajna stvar, ali da nije dovoljno uređena. Njegovo mišljenje je da su djeci potrebni roditelji, a ne novac i da je često instrument zloupotrebe, jer očevi nemaju uvid gdje se uplaćeni novac troši.
„Prvobitna odluka je bila da plaćam 50 odsto od prihoda. Alimentaciju ne plaćam već godinu dana, jer nisam u mogućnosti. Svi čuju ‘ne plaćam’, nikoga ne zanima ono ‘ali’. Zarađujem minimalac, tu je i kredit koji otplaćujem. Žalio sam se na visinu alimentacije u odnosu na zaradu. Trenutno moram da izdvojim 80 odsto od svojih prihoda, što nije zakonski. Žalbu sam podnio prošlog februara, rok im je bio 30 dana, a odgovor sam dobio prije deset dana (pravdaju se koronom) i odbačena je kao neosnovana“, objašnjava otac.
Ogorčen je jer nakon trećeg djeteta ima pravo na umanjenje alimentacije, ali i to je ”mrtvo slovo” na papiru. I za to traže da podnese novi zahtjev, što sa sobom nosi nove troškove, stres i probleme.
Novac će morati da pronađe jer ne želi da zbog neplaćanja završi u zatvoru. Pravo na žalbu nema, te mu ostaje mogućnost revizije postupka što košta. Kao nedostatak vidi i to što sud u obzir ne uzima primanja majki. Kaže, nepravedno je da se iznos za sve određuje na isti način.
„Ne gledaju vrijeme koje djeca provode kod mene. Alimentacija se na isti način određuje čovjeku koji djecu uopšte ne viđa i onome kod kojeg provode pola svoga vremena. Na sudskom postupku sam donio 11.000 KM fiskalnih računa za tri i po godine, jer je njihova majka tvrdila da ne doprinosim izdržavanju djece što je sud osporio. Kupujem im odjeću i školske knjige, ali Zakon to ne vidi. Svaki put kada nešto požele, moram im reći da nemamo novca za to“, kaže otac za eTrafiku.
„Moja borba traje duže od deset godina, a kraj se ne nazire“
Drugi otac koji je s nama podijelio svoju priču, borbu vodi duže od deset godina. Sa partnerkom je u vanbračnoj zajednici dobio dijete, ali su se razišli kada je dijete imalo deset mjeseci. Problemi su bili prisutni od rođenja djeteta. Iako je pokušavao da se s majkom dogovori o načinu viđanja, to je bilo nemoguće. Nakon što je dijete povjereno majci, ocu je određen lični kontakt. Viđanje je podrazumijevalo susrete u prisustvu majke ili stručnog tima CSR, u parku ili u igraonici kada je loše vrijeme.
„Pokušala je da me udalji od djeteta na sve moguće načine. Govorila je da sam nasilnik, da zlostavljam dijete i da sam pedofil. Za to navodno ima dokaze koje nikada nije prijavila policiji ili bilo kome od nadležnih. Kako da zlostavljam dijete sa kojim nikada nisam bio nasamo? Stručni tim je njoj skrenuo pažnju i napomenuli su da nemaju dovoljno razloga za prekid kontakta“, rekao je naš sagovornik.
Njegovi kontakti sa sinom su prekinuti 2015. godine. Čuo je da se trenutno sa majkom nalazi u inostranstvu i ne zna kako je dijete. Majka ga je navodno odvela na ljekarske preglede zbog zdravstvenih problema za koje nikada nije pokazala medicinsku dokumentaciju.
„U avgustu 2016. majka je sa njim otišla u Austriju na godinu dana. Te godine je on krenuo u prvi razred, koji je i završio u Austriji i bio sam sa njom na sudu u Beču povodom mog zahtjeva za vraćanje djeteta prema Haškoj konvenciji krivično-pravnim aspektima međunarodne otmice djece, ali je taj zahtjev sud odbio, sa obrazloženjem da se ona svakako vraća nekoliko mjeseci kasnije. Nije me obavijestila da će ga odvesti, koliko ostaju niti je tražila dozvolu. Za sve sam saznao slučajno na poslu“, navodi ovaj otac.
Protiv nje je vodio nekoliko postupaka pred CSR i tužilaštvom, a trenutno postoji pet krivičnih prijava (njegove dvije, za oduzimanje djeteta i nasilje u porodici) i tri od Centra (oduzimanje djeteta, nasilje u porodici, zlostavljanje i zanemarivanje djeteta), ali procedura stoji jer je tužilac ne može saslušati i donijeti odluku o podizanju optužnice.
„Na početku sam davao novca koliko sam mogao. Ona je novac trošila na druge stvari zbog čega smo tražili da se utvrdi tačan iznos. Iznos alimentacije je 30 odsto od moga primanja“, dodaje i napominje da dijete trenutno ne ide u školu, jer mu je navodno škola odobrila onlajn nastavu.
O ovom slučaju smo pokušali da dobijemo i informacije iz CSR. S obzirom da se otac nekoliko puta žalio na njihov rad, pitali smo ih da li smatraju da je takav postupak bio opravdan i da li su zakazali u ovom slučaju. Rekli su da ne mogu odgovoriti na sva pitanja zbog zaštite maloljetnika.
„Prema Konvenciji o pravima djeteta svako dijete ima pravo na slobodu kretanja, pa tako i djeca razvedenih roditelja. U slučaju kada je dijete povjereno jednom roditelju, ne može mu se osporavati prelazak preko granice, osim u slučaju izreženih sudskih zabrana“, poručuju iz Centra.
Napominju da su radili u skladu sa svojim nadležnostima i da su se vodili zaštitom interesa djeteta, te da se i dalje trude da ostvare prava oca, ali i djeteta. Njihovo mišljenje je da postupak nije riješen, ne iz razloga jer pravni akti u RS nisu dovoljno dobri, već zbog „činjenice da Centar nema ovlaštenja niti mehanizme u izvršenju navedenih zakona i pored činjenice da donosi rješenja u konkretnim slučajevima.“
„Očinska figura važna za emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj djeteta“
Kakav uticaj će udaljavanje od oca ostaviti na djetetov razvoj, u velikoj mjeri zavisi od njihovog zajedničkog odnosa i stepena uspostavljene vezanosti između njih.
„Očinska figura je značajan faktor za emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj. Usljed smanjenja ili nedovoljnog prisustva ovog faktora, može doći do mnogih poteškoća u već pomenutim domenima razvoja. Tako na primjer, može doći do smanjene kognitivne efikasnosti, pada motivacije i koncetracije, povučenosti, nesigurnosti te razvoja negativne slike o sebi, drugima i svijetu. Važno je istaći da je sasvim u redu da se određeno vrijeme dijete suočava sa neprijatnim osjećanjima. Uz pomoć i podršku odraslih, koji mogu da djetetu pruže ljubav i razumijevanje, ono može uspješno da se izbori sa svim posljedicama“, objasnila je koordinatorka „Plavog telefona“, Maja Kovačević.
Napominje da posljedice života bez oca ne ostaju uvijek prisutne. Tugu i ljutnju mogu osjećati određeno vrijeme, ali će kasnije normalno funkcionisati u svakodnevnom životu. Međutim, ima i onih koji doživljavaju emocionalne poteškoće i posljedice.
„Оdѕuѕtvо оса stvаrа dubоku еmосіоnаlnu rаnu kоd dјеtеtа, роѕеbnо u рrvіm gоdіnаmа оdrаѕtаnја. Često kod ovakve djece možemo čuti kako misle za sebe da su oni krivi i loši, te kako ne zaslužuju ljubav. Ovakva uvjerenja u velikoj mjeri utiču na to kakva će osoba dijete postati“, navodi Kovačevićeva.
Ona dodaje da se 17 odsto poziva, koje zaprimi „Plavi telefon“, odnosi na razvedene/odvojene roditelje. Češće zovu roditelji kako bi se raspitali u vezi sa pristupom djetetu i starateljstvu. Maloljetnici obično zovu dok je u toku brakorazvodna parnica da saznaju na koji način da ostvare bolju komunikaciju i odnos sa roditeljima, ali i jer se osjećaju tužno i žele da pomire roditelje.
„Želim da moje dijete zna da ne odustajem“
Oba oca sa kojima smo razgovarali žele da učestvuju u odrastanju, školovanju i vaspitanju svoje djece. Međutim, zakonski okviri i loš odnos sa bivšim partnerkama to ne dozvoljavaju u mjeri u kojoj bi htjeli.
„Da mogu, poručio bih mu da ga volim najviše na svijetu i da moji odnosi sa njegovom majkom nisu i neće uticati na moju ljubav prema njemu. Isto se odnosi i na mog oca, kome je kontakt sa unukom uskraćen od dana kada se rodio, a to je slučaj i sa mojom sestrom“, govori za kraj otac koji se nada da će iz svoje desetogodišnje bitke izaći kao pobjednik.
Naš drugi sagovornik za kraj ima poruku za nadležne, ali i za očeve koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
„Moj apel je da se o svemu konačno počne pričati. Centar za socijalni rad treba da pruži više psihološke podrške kako za djecu tako i za roditelje“, savjetuje on.