Maske u učionicama, razdvajanje odjeljenja u dvije grupe, časovi od 20 minuta, zabrana kontakta sa vršnjacima, onlajn nastava… Ovo su samo neki od izazova sa kojima su se učenici susretali tokom protekle školske godine, a neki su i dalje prisutni. Posljedice su već vidljive, a odraziće se ne samo na učenike nego i na cijelo društvo.
Piše: Snježana Aničić; Foto: Pixabay
Da je riječ o zaista stresnom periodu za učenike objašnjava i Ivana Zečević, šefica studijskog programa psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Kako kaže, ugroženi su svi školarci, a posebno oni koji sad pohađaju drugi ili treći razred jer su u periodu, kada treba intenzivno da usvajaju vještine čitanja i pisanja, imali nastavu koja im to nije u potpunosti omogućavala. Zato su ove vještine kod određenog broja djece ovog uzrasta prilično ugrožene.
„Tu roditelji treba da podstiču dijete da čita bar 20 minuta dnevno kako bi razvili svoje vještine. Iz godine u godinu dolaze zahtjevniji nastavni programi, a ne mogu dalje ako ne znaju dobro da čitaju. Treba apelovati na prosvjetne radnike da pomognu djeci da savladaju ove vještine, makar određene sadržaje, planirane programom, morali da zanemare”, dodaje Zečevićeva.
Najveći problem je anksioznost
S obzirom na to da su sva djeca bar jednom bila bolesna, imaju razvijenu svijest šta to znači. Pandemija je uticala na razvoj anksioznih reakcija, posebno u početku kada su roditelji redovno pratili podatke o broju umrlih, zaraženih i hospitalizovanih.
„To je moglo da podiže tenzije jer pojedina djeca imaju strah od bolesti. Tu su više bila ugrožena djeca koja su ranije bila hospitalizovana ili im je neko od bližnjih umro od neke bolesti. Sve to je ugrožavao i strah roditelja koji su postupali ekstremnije (više su čistili, dezinfikovali…) a život u takvim uslovima bio je dobra podloga da se kod određenog broja djece razvije opsesivno kompulzivni poremećaj ili da počnu da manifestuju određene kompulzivne radnje”, rekla je Ivana Zečević.
Usljed toga, što su djeca u toku izolacije po cijele dane bila zajedno sa svojim roditeljima, a uz to su i roditelji bili napeti zbog cjelokupne situacije, pojedina djecu su nakon izolacije mogla da razviju i strah od odvajanja. Nisu smjeli sami da ostanu kod kuće ili su se plašili da izađu u sredinu u kojoj postoji virus. Sama anksioznost je ugrožavala koncentraciju i pažnju. Djeci su bile zanimljivije interesantnije stvari (npr. igrice) zbog čega im se povratak u klupe učinio još dosadnijim.
S druge strane, Ivana Zečević, naglašava da je period izolovanosti godio onoj djeci koja su povučenija i nemaju razvijene socijalne vještine.
„Jasno je da su razvijeni strahovi koji se možda ne bi javili da nije bilo pandemije. Kod neke djece se javila zdavstvena anksioznost, strah od obolijevanje. Naravno da od djece ne treba kriti da se u svijetu i oko njih dešava pandemija, ali način na koji se sa njima razgovara treba da bude prilagođen. Potrebno im je reći da virus postoji, da nije preporučljivo grljenje, ali da mogu mahati jedni drugima, igrati se zajedno i slično. Ako im kažete da se ne smiju grliti jer će umrijeti ili ležati u bolnici, kod njih utičete na razvoj anksioznosti i pojavu različitih strahova, a u isto vrijeme ih potencijalno udaljavate od vršnjačke grupe koja je veoma bitna za razvoj i kasnije imate problem da ih vratite u tu grupu i da im vratite osjećaj sigurnosti“, govori naša sagovornica.
Razgovarajte s djecom
Danijela T. iz Banjaluke je majka dječaka koji pohađa treći razred. Priznaje da je dječak bio povučen u prvom razredu i da mu je trebalo dosta vremena da se opusti u društvu vršnjaka.
„Teško je uspostavljao kontakt s drugom djecom. Situacija se polako popravljala u drugom razredu, a u trenutku kad je stekao povjerenje u novu okolinu, došla je korona i sve poremetila. Bio je zbunjen što više ne smije da viđa drugare u školi, zašto su ih podijelili u dvije grupe. Imao je bezbroj pitanja na koja nisam uvijek znala da odgovorim“, priča ova majka.
Jedno od čestih pitanja je bilo zašto više ne smije da dijeli užinu sa najboljim prijateljima.
„Kada su im takve stvari zabranjene, uvidjela sam da se ponovo povlači, a mene i supruga je pitao da li je on kriv za distancu koja se javila. Na sve načine smo pokušali da mu objasnimo da i dalje može da razgovara sa drugarima i da se igra, ali da mora da čuva i sebe i druge“, govori Danijela.
Da su ovakve stvari normalne za taj uzrast, potvrdila je i Ivana Zečević. Potvrđuje da djeca mogu da shvate da je sada sve drugačije ako im se objasni na njima razumljiv način. Smatra da kontra efekat i anksioznost izaziva stav da djetetu zabranu nudite tako što mu prijetite sankcijama, a to s druge strane u njihovim glavama stvara argument zašto nešto moraju ili ne smiju.
„Ako će učitelji zastrašivati djecu da će, ukoliko ne nose maske, oboljeti od korone, treba da su svjesni da je to kontraproduktivno i utiče na razvoj anksioznosti. O virusu treba da se razgovara, da se ukazuje na ozbiljnost i zašto se nose maske ukoliko je to odluka Kriznog štaba, ali ne na način da se diže panika, da neko viče na njih i prijeti obolijevanjem“, savjetuje ona.
Udaljenost od drugara
Drugi faktor koji je uticao na njih jeste udaljenost od drugara. Kako kaže Ivana Zečević, njima je nedostajala vršnjačka grupa da bi razmjenjivali iskustva i slično.
Koliko je razdvojenost ostavila traga, opisao nam je jedan osmogodišnjak koji priznaje da je: „Ljut na koronu, ali ne i na Kineze“.
„Stalno moramo da nosimo masku, osjećam se ružno i ne volim da je nosim. Poslije škole ne smijemo da se igramo, jer nema zadržavanja. Bili smo podijeljeni i nisam viđao svoje drugarice. Sa nekim drugarima se viđam van škole, a neke od njih zaboravljam, kao i njihova imena. Tokom užine ih ne smijem zagrliti i hodati okolo. Volio bih da korona prestane“, kazao nam je ovaj dječak u razgovoru sa njim i njegovom majkom.
Psihološkinja Ivana Zečević apeluje na roditelje da potraže stručnu pomoć ukoliko primijete neke specifične reakcije kod djece ili neka neuobičajena ponašanja, kao što su različite vrste strahova, noćno mokrenje, problemi sa spavanjem i drugo.
„Roditelji treba da normalizuju situaciju, ne dižu paniku oko bolesti i da zatraže psihološku pomoć ako je potrebno, a ne da se igraju psihologa ili doktora. S druge strane, učitelji treba da ukažu na problem ukoliko ga primijete. Mogu da popuste i relaksiraju atmosferu i da odvoje bar pet minuta svaki dan da sa svojim učenicima razgovoraju o tome kako su, imaju li kakvih poteškoća u učenju ili ponašanju i slično, jer škola treba da uči životu, a ne samo o prirodi ili matematici. Uvijek je važno imati empatiju za djecu, ali danas je neophodno staviti mentalno i fizičko zdravlje ispred svega. U školama je važno da se posveti briga o zdravlju, briga za svako dijete, a ne briga o ocjenama i procjenama”, poručuje ona za kraj.